Slovinić: More je dio mog karaktera i identiteta, moja inspiracija i potencijal
U intervjuu za “Vijesti”, istaknuti crnogorski umjetnik Slobodan Bobo Slovinić govori o svojim najnovijim djelima, knjizi “Život i more”, izložbi “Sjećanja i snovi”, ali o sveukupnom stvaralaštvu, inspiraciji i novim ostvarenjima koja čekaju na svoj susret sa javnošću
Bez razlike, bilo da slikam ili pripovijedam, permanentno su u pitanju emocije i unutrašnja nadahnuća, kaže u razgovoru za “Vijesti” Slobodan Bobo Slovinić govoreći o svojim najnovijim stvaralačkim poduhvatima.
Istaknuti crnogorski arhitekta, slikar, književnik i publicista, “nepopravljivi Mediteranac”, nedavno je objavio novi rukopis “Život i more” koji je prvo predstavljen budvanskoj publici u Narodnoj biblioteci “Miroslav Luketić”. Svega par dana nakon promocije knjige, Slovinić je, u organizaciji JU Muzeji i galerije Budve, prikazao i svoju novu samostalnu izložbu “Sjećanja i snovi”. Ostvarenja su naišla na izvrstan prijem među publikom, a Slovinić otkriva i da još mnogo njegovih djela čeka na svoj susret sa javnošću.
“U posljednje vrijeme, zbog određenih okolnosti, pretežno sam orijentisan prema ordinatoru i literaturi. Na moju veliku radost, ustanovio sam da su riječi i sintagme, učinkovitije od boja i nijansi, jezgrovitije su i pogađaju u centar, preciznije od kolora”, dodaje Slovinić govoreći o umjetnosti koju neumorno i sa strašću stvara uprkos svemu.
U intervjuu za “Vijesti” umjetnik govori više o svom stvaralaštvu, inspiraciji, životu i moru, sjećanjima i snovima, ali i novim djelima koja čekaju na svoj susret sa javnošću...
Slobodan Bobo Slovinić, iliti Liberto Bob, pripada generaciji umjetnika koji su svojim stvaralaštvom obilježili savremenu crnogorsku likovnu scenu. Tokom više od šest decenija umjetničkog rada ostvario je bogat i raznovrstan opus, predstavljen na više od 60 samostalnih i preko 400 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je najznačajnijih domaćih i brojnih međunarodnih priznanja, među kojima se izdvajaju Trinaestojulska nagrada, Novembarska nagrada Budve, kao i niz nagrada za slikarstvo, dizajn i umjetničko stvaralaštvo. Pored bogate slikarske karijere, ostvario je značajan doprinos i kao arhitekta, likovni kritičar i književnik...
U samo nekoliko junskih dana pred publikom su se našle Vaša nova knjiga “Život i more” i izložba “Sjećanja i snovi”. Da li ih doživljavate kao dva odvojena projekta ili kao dva načina da ispričate istu priču o životu, vremenu i umjetnosti?
Radi se, rekao bih, sasvim o slučajnosti, a objasniću ukratko. Preko trideset godina, za književno-čitalačku instituciju u mojem rodnom gradu, prema mojem literarnom stvaralaštvu je bila spuštena rampa. Nakon što se desila promjena u instituciji, stigao mi je predlog da Narodna biblioteka “Miroslav Luketić” želi da priredi promociju moje zbirke pripovijesti “Život i more”, juna ove godine u Budvi. Sa zadovoljstvom sam prihvatio ponuđeni termin.
U likovnoj umjetnosti se desila slična situacija. Čim je rampa podignuta za moje likovno stvaralaštvo, stigao je predlog da Galerija Crvene komune želi da organizuje izložbu mojih najnovijih slika, juna mjeseca u Petrovcu. Rado sam se odazvao ljubaznom predlogu. Ta dva svečana događaja, sasvim su se slučajno odigrala, jedno za drugim, krajem juna ove godine u Budvi i Petrovcu. Moje slikarstvo i literatura, snažno izbijaju iz istog, mentalnog izvora. Naravno, sve je vezano za vlastite emocije i nadahnuća - sjećanja, snove i fikciju.
Naslov izložbe i priziva sjećanja i snove, dok se u knjizi vraćate ličnim iskustvima, umjetničkim ciklusima i ljudima koji su obilježili Vaš život. Koliko je danas, nakon toliko godina stvaranja, jasna granica između sjećanja i mašte?
U Galeriji Crvene komune u Petrovcu, predstavio sam publici izbor radova iz nekoliko ciklusa, nastalih posljednih godina: Bijeli Dol (2023), Novi kubizam (2024), Arboretum (2025), Likovne minijature (2025), oko 60 djela, u tri izložbene sale. Nikada nijesam preslikavao stvarnost koja me je okruživala. Isključivo su se na platnu ili papiru rađali spletovi emocija, pregršti sjećanja, snova i mašte. Dok likovno stvaram i literarno gradim narative, uopšte ne razdvajam sjećanja i maštovite porive. Uvijek su krajnji umjetnički rezultati umiksovani iz više različitih elemenata.
Kako su protekli prvi susreti sa publikom, u svom gradu i među prijateljima, ljubiteljima i poštovaocima Vašeg djela?
Nije moje da sudim o prisutnim, ali ljudi su procijenili da je promociji u Narodnoj biblioteci u Budvi, bilo blizu stotinjak zainteresovanih ličnosti. Ni u jednom trenutku nije pokazano nestrpljenje i žagor, što je bilo za veliko poštovanje. Kratko sam se obratio publici kao autor, a zatim su izuzetno nadahnuto o zbirci pripovijesti govorili književnik Dragan Mitov Đurović i promoterka Stanka Stanojević, ispred institucije kulture.
Narednog dana, u Galeriji Crvene komune u Petrovcu, u noći otvaranja, izložbu je sa pažnjom pogledalo par stotina ljubitelja umjetnosti. Na samom otvaranju je bilo prisutno nešto manje osoba, ali su svi bili dočekani domaćinski, uz tradicionalne ruštule i prigodne napitke. Cjelokupno osoblje ustanove u Petrovcu, na čelu sa upravnicom Milicom Stanić, pokazali su zavidno poštovanje prema mojem stvaralačkom djelu i prema svim prisutnima na izložbi.
U knjizi se prepliću sjećanja i umjetnički uvidi u Vaš sopstveni rad. Koliko se Vaš način gledanja na svijet promijenio kroz godine, i kao slikara i kao pripovjedača? Šta biste, kao autor, rekli da će budući čitaoci pronaći u Vašoj knjizi?
Nakon više od šezdeset godina stvaralačkog rada u više oblasti kulture, moji senzibilni receptori postali su osjetljiviji. Pažljivo registruju spoljne faktore, vremenom se filtriraju i javljaju kao emotivni treptaju duše. Bez razlike, bilo da slikam ili pripovijedam, permanentno su u pitanju emocije i unutrašnja nadahnuća. U posljednje vrijeme, zbog određenih okolnosti, pretežno sam orijentisan prema ordinatoru i literaturi. Na moju veliku radost, ustanovio sam da su riječi i sintagme, učinkovitije od boja i nijansi, jezgrovitije su i pogađaju u centar, preciznije od kolora. Moguće je iskazati mnogo širi dijapazon emocija, strasti, senzacija i fikcija. Ukoliko me budu i dalje pratile solidne zdravstvene okolnosti, vjerujem da će se u narednom periodu, javiti još neki novi, interesantni likovni opusi. A iz njih će na svjetlost dana izroniti više likovnih egzemplara, galerijskog formata na prepariranom platnu i akvarel papiru. Na mojem radnom stolu stoje spremni za grafički dizajn i štampu “Putopis - Pariski susreti” iz (1997), zbirka pripovijesti “Dometi razuma” (2025), roman “Priča o majci” (2026), te rukopis na kome trenutno radim “Goli & Bosi” (2026).
Zanimljivo je i da “Život i more” spaja 33 pripovijesti i 33 likovne minijature koje nijesu ilustracije nego samostalna djela. Kako ste došli do te ideje da tekst i slika budu paralelni a ne zavisni jedan od drugog? Takođe, koliko se riječ i slika kod Vas nadopunjuju i zadovoljavaju potrebu za stvaranjem i izražavanjem?
U aktuelnoj zbirci pripovijesti “Život i more”, na završetku svake od 33 pripovjedne cjeline usidreno je isto toliko nezavisnih likovnih minijatura. Želio sam da kratke literarne forme vizuelno obogatim zasebnim likovnim cjelinama. Tekstovi su vizuelno nadgrađeni likovnim formama. Smatram da je knjiga vizuelno obogaćena i da je postala optikalno zanimljivija. Svakako, pokušavam da vizuelnim senzacijama tekstualne cjeline učinim zanimivljijim i interesantnijim.
Prvi dio knjige čine sjećanja, drugi razjašnjava Vaša likovna polazišta, a treći segment čine tzv. 3P: porodica, poslovi i prijatelji. Da li je ova struktura bila unaprijed zamišljena ili se prirodno oblikovala kroz proces pisanja, odnosno kroz Vaš život?
Odgovoriću direktno. Da, knjiga pripovijesti je upravo tako strukturirana sa 33 kazivanja. Taj specifičan numerički simbol me je dodatno nadahnuo. U prvih petnaest kazivanja, segmentarno se javljaju sjećanja iz raznih vremenskih perioda. U narednih petnaest, razjašnjavam inspirativna likovna polazišta i krajnja ishodišta određenih svojih likovnih ciklusa. A završna 3P kazivanja su specifičan šlag na tortu. Tri izuzetno bitna segmenta ljudskog postojanja. Porodica, Poslovi i Prijatelji su u središtu svakog čovjeka. A u mojem umjetničkom, posebno ključna i značajna.
Sami naslov sugeriše i kretanje i dubinu, ali i otvorenost interpretacije. Mediteran je prisutan u Vašem slikarstvu, a Budva i njeni toponimi stalne tačke Vaše poetike, mjesto odakle potičete, gdje ste stasavali, stvarali, spoznavali svijet... Šta za Vas danas predstavlja more, je li to prostor, metafora, iskustvo života, identitet i karakter ili nešto drugo?
U nekim ranijim razgovorima, saopštio sam da sam nepopravljivi Mediteranac. To i sada potvrđujem još žešće! Tri predstavnika generacije familije Slovinić su rođeni u Budvi. Đede Niko (1848), otac Ante (1900) i sin Bobo (1943). Pripovijedao sam ranije: mati me je rodila u turističkom depandansu Medina, naših bliskih rođaka. U Starom gradu, u prizemnom apartmanu, nad samim morem. Tu sam upio prve šumove valova, tvrdio sam da me je mati okupala i zadojila morem. Da mojim venama teče morska voda. Metaforički rečeno - naravno, ali vrlo blisko stvarnosti. More je bilo i ostalo moj osnovni, inspirativan likovni potencijal. Takođe je neizbrisivo prisutno u mojim literarnim cjelinama. Sastavni je dio mojeg svakodnevnog života. Volim da se šumom valova uspavam i da se sa njima probudim. Da, mislim da je more sastavni dio mojeg karaktera i identiteta.
Ako govorimo o trećem dijelu knjige, onda govorimo o Vašoj porodici, poslovima, prijateljima - životnim osloncima o kojima ste već i pisali u prethodnim svojim djelima. Koliko su svi oni oblikovali ne samo Vaš životni, već i umjetnički put i da li se njihovo značenje mijenjalo kroz vrijeme?
Oduvijek sam tvrdio, govorio, ali i pisao da su životni put nekog umjetnika i njegovo djelo neraskidivo vezani jedno za drugo. Jer po mojem shvatanju, samo se iz vlastite životne avanture rađaju istinska i autentična umjetnička djela - slike, knjige, muzika... Zato sam često govorio, da su iz mojega bića likovna i literalna djela istisnuta kao boja iz tube na slikarsku paletu. Za ovih dugih šezdeset godina iz mene su naprosto isticala i slikarska i spisateljska djela. Rađala su se i tekla iz istog životnog izvora, nekada mirnog, ali i uzburkanog.
Sa likovnog aspekta, kroz “Bijeli Dol”, “Arboretum” i “Novi kubizam” vraćate se motivima prostora, prirode i zavičaja. Kako je došlo do toga i koji su to motivi koji Vas okupiraju? Uz to, koliko se taj pejzaž mijenjao pred Vašim očima, a koliko u Vašem unutrašnjem doživljaju kroz decenije i da li je djelo nekada način da ono ostane sačuvano?
Vjerujem da se dobro sjećam, svi moji likovni ciklusi, a bilo ih je više od dvadeset, odvijaju se u eksterijeru. U brojnim su prisutne produžene vizure ka nebeskim i kosmičkim prostranstvima. U mnogima se javljaju vedute starih primorskih aglomeracija, more, školjevi, ponte i seke. U nedavnim opusima, vratio sam se davnim zavičajnim - dječačkim sjećanjima: Bijeli Dol (2023) i Arboretum (2025). Nadahnuo sam se i prema sjećanjima animirao bujno biljno rastinje. Istražujući, analizirajući i realizujući pojedine biljne izdanke na slikama: maslinu, smokvu, mandarinu, lipu, brijest, bor, čempres, doživljavao sam kao specifična ljudska stvorenja. Takođe, u ciklusu Novi kubizam (2024), ljudska tijela su kubistički satkana, ali egzistiraju u maštovitim, eksterijernim prostorima. Gotovo na svim mojim ostvarenjima, pozadinski isječak, mizanscen je prostoran i eksterijeran.
“Slikati znači živjeti, jer život su sjećanja i snovi”, zapisao je Dragan Mitov Đurović povodom Vašeg rada... Poslije svega što ste stvarali i doživjeli, da li Vas danas više pokreću sjećanja ili snovi? Ili, šta Vas najviše pokreće kada je umjetnost u pitanju i koliko same okolnosti u kojima živimo utiču na Vaše stvaralaštvo i kreaciju?
Da, to je uvodna i ključna sintagma poetičnog uvodnog teksta koju je za katalog supstituisao književnik Dragan Mitov Đurović. Iskazao je suštinski, osnovnu preambulu mojeg stvaralačkog postupka, bilo kada slikam ili se bavim literarnim radom. Za mene neposredni čin, i slikanja i pisanja, predstavljaju suštinske činioce života. A u vlastitom životu, primarno mjesto zauzimaju sjećanja, snovi i mašta. Moglo bi se reći da, dok stvaram, dok traje čin nastajanja nekog umjetničkog djela uopšte ne razmišljam o krajnjim ishodištima. Primjerice, odgajio si svoj porod i prepustio si ga svim bajkovitim čarima koji donosi sam život.
Šta biste voljeli da posjetioci ponesu sa sobom nakon što pogledaju izložbu “Sjećanja i snovi”, a šta nakon što pročitaju “Život i more”?
Prema mojem shvatanju, osnovna poenta bilo kakvog optikalizovanja - slika, izložbi ili čitanja knjiga, nije u tome da se upamte, pojedinačno brojna djela, mnogobrojni detalji i određene činjenice, već da se stekne opšti dojam prijatnosti, interesantnosti i sličnosti sa vlastitim pogledima na konzumirana djela. Tako prijatan opšti zaključak prijemčivosti, zadugo ostaje u našem pamćenju. Uglavnom, ljudsko biće dugo pamti opštu atmosferu, glavna nastojanja i poente od opšteg značaja.
Da li biste nešto dodali, najavili, poručili čitaocima?
Naravno, na početku razgovora sam napomenuo, uskoro će se iz štampe pojaviti moj putopis “Pariski susreti”, zbirka pripovijesti “Dometi razuma”, roman “Priča o majci”, te realizacija rukopisa “Goli & Bosi”. Iako sam zakoračio u devetu deceniju, osjećam se veoma kreposnim i izrazito spremnim da ljubiteljima umjetnosti podarim još likovnih djela. Hoću da vjerujem da i ljubitelji moje umjetnosti žele da nastavim da ih darujem novim likovnim ostvarenjima.
Otvoreno o svojoj, ali i o umjetnosti drugih stvaralaca
S obzirom na to da se u knjizi prepliću lično sjećanje i umjetnički komentar vlastitog rada, koliko Vam je bilo važno da čitalac uđe i u Vaš umjetnički proces i način razmišljanja? A, pošto ste ranije pisali i likovnu kritiku, kako Vam je bilo sa tog aspekta pristupiti vlastitom djelu?
Svijet sam ugledao krajem jednog davnog mjeseca, marta, pripadam horoskopskom znaku ovna. Otvorena sam, neposredna i istinita ličnost. Nikada ništa nijesam skrivao u svom životu niti u svom višedecenijskom stvaralačkom opsegu. Otvoreno sam govorio i pisao o sopstvenoj umjetnosti. Ali, kao likovni kritičar i o stvaralaštvu ostalih umjetnika. Nikada me nije previše opterećivalo što je u tuđim umjetničkim glavama, niti šta su oni željeli da poruče svojim djelima. Slika nikada nije bila, niti će biti, poruka. Ako želiš nešto da poručiš nekome, pođi na poštu i pošalji mu pismo ili telegram, saopšti mu svoju poruku. U svojim i tuđim slikama, prevashodno sam želio da saznam kako djela likovno nastaju. Slikovito da saopštim, interesovala me je kužinada slike. Pisanjem likovnih kritika o mnogim umjetnicima nedvosmisleno sam pokazao da mi ničije djelo ne smeta, niti da sam zavidljiv na tuđe uspjehe.
( Jelena Kontić )