Sve podsjeća na zlatne godine, ali ima razloga i za brigu
Ženski rukomet u Crnoj Gori ima potencijal, uvijek ga je imao, ali bez Budućnosti koja je rasformirala omladinski tim i koja se odrekla legendi u radu sa mladima budućnost ne izgleda obećavajuće
Južnokorejski gradovi Čhonan, Kvangdžu i Seul tokom ljeta 2010. vidjeli su rađanje generacije koja će samo dvije godine kasnije s nekoliko iskusnijih legendi da ispiše najljepše stranice ženskog rukometa u Crnoj Gori.
Juniorke, koje je tada s klupe predvodio Dragan Adžić, a na terenu buduće zvijezde Milena Knežević (danas Raičević), Marina Vukčević (Rajčić), Majda Mehmedović, Suzana Lazović i ostale osvojile su svjetsku bronzu.
Već 2012. mnoge od njih bile su dio seniorske reprezentacije koja je našoj zemlji donijela prvu i do danas jedinu olimpijsku medalju, koja se u Beogradu popela na vrh Evrope, a u dresu Budućnosti konačno u Podgoricu donijela pehar Lige šampiona.
Nešto više od deceniju i po kasnije Crna Gora ponovo ima dvije sjajne generacije - juniorke su u vrhu (5. mjesto na SP i 6. na EP), a kadetkinje su nakon bronze sa Evropskog prvenstva postale vicešampionke svijeta.
Neke nove mlade “lavice” ponovo bude veliku nadu, Andrea Dragnić, Ivana Savić, Anđelina Orbović, Maša Dubljević, zatim one koje ovog puta nisu bile tu Martina Knežević i Mia Vuksanović i mnoge druge najavljuju novu 2012, nove zlatne godine.
I dok Crna Gora sa ovim generacijama može da sanja, ovog puta ima i dosta razloga za brigu - posebno ako se postavi pitanje “šta nakon njih”.
Ono što raduje poslije uspjeha kadetkinja i juniorki jesu igračice koje su stigle iz klubova koji nemaju tradiciju kakvu nosi crnogorski i evropski velikan Budućnost.
Posebno je to slučaj sa Trebjesom, gdje je selektor Miloš Perović vodio mnoge članice naših mlađih selekcija. Tu su i Zeta, Ulcinj, Levalea, polako stasavaju i djevojčice iz cetinjskog Starsa...
Naravno, reprezentacija je nezamisliva bez Budućnosti, tako je i sada, ali brine ono što se u posljednje vrijeme dešava u klubu koji je dva puta bio prvak Evrope.
Iako se u Podgorici sklapa solidan seniorski tim da poslije dosta godina napravi bolji rezultat u Ligi šampiona, potezi kluba vezani za mlađe kategorije u najmanju ruku su čudni.
Jer teško da postoji logično objašnjenje zbog čega bi velikan rasformirao omladinski tim, a nakon toga i dozvolio da mnoge talentovane igračice odu preko granica Crne Gore - neke na pozajmicu, neke su uzele i ispisnicu.
Teško da bilo ko u rukometnom svijetu može da shvati kako se Budućnost odrekla legendi Anđele Bulatović i Milanke Mire Čelebić koje su kroz mlađe kategorije otkrivale i brusile crnogorske bisere.
Naklon za sve, ali bez Budućnosti i pravog rada s mladima, nema ni budućnosti reprezentacije. Čak i kada možda nije bio na vrhunskom nivou u Ligi šampiona, podgorički klub je bio “fabrika talenata”, stvarao je igračice svjetske klase. Mogu li da postoje bolji primjeri od Đurđine Jauković i Tatjane Brnović?
Rezultati tokom posljednja dva ljeta mlađih selekcija treba da budu razlog za slavlje, ali i poruka vodećim ljudima (čak i u vrhu države koji se ovih dana utrkuju sa čestitkama) da Crna Gora ima talenat.
U ovom sportu ga je imala uvijek, pitanje je samo da li će on da se razvija na pravi način. Ako velike nade ne igraju za Budućnost u Ligi šampiona, već moraju da skupljaju minute na pozajmicama i u utakmicama koje ne nose veličinu EHF elite, onda se one i lako izgube.
( Kosta Bošković )