Četiri napuljske slike

Gledam kroz prozorče aviona. Upravo smo poletjeli sa Napuljskog aerodroma. Neko vrijeme mogu da pogledom obuhvatim grad. Tu su ulice po kojima smo cijelu nedjelju umjeli da pješačimo preko deset kilometara svaki dan. Prepoznajem ovaj ili onaj kraj. I naravno, silueta lijepog, zloslutnog Vezuva. Bliže je gradu nego što sam mislio.

Ovaj prizor pokušavam da uporedim sa drugim slikama. Slijetanje u Lisabon. Prelijetanje Istanbula. Pogled na Atinu sa jednog od njenih brda. Da, Napulj je izbio na sam vrh ovog niza.

Uskoro će avion zamaći nebom preko Italije i Napulj će ostati samo sjećanje. Ta me misao kopka, a onda osjetim i žaoku tuge. Da li je moguće zaljubiti se u grad? Izgleda da jeste.

Napulj je bio daleko od svakog pojma savršenstva. Tu i tamo brda smeća. Razna bjelosvjetska sirotinja na nekim trgovima. Haotično ponašanje u saobraćaju. Ali sada ništa od toga nije važno. Napulj je kultivisao svoje svakodnevno ludilo u znamenitost koja se ne može staviti na razglednicu. Ali se čuje, to je kancona. Ima miris prve i najbolje pice na svijetu – marinare. Ima ukus nevjerovatnih vina sa kojima se mogu porediti samo ona u Palermu ili Lisabonu. Dodir Napulja je dodir vrelog ljetnjeg dana.

Razmišljam o tome šta će mi prvo pasti na pamet kada se sjetim da sam bio ovdje. U retrovizoru se zakovitlaju slike – Maradona kao svetac, Galerija Umberto I, pijace, Španski kvart, Vomero, ulice, sokaci, sirotinja i kraljevska pozlata.

Onda se sve slegne kao talog u čaši. Pred oči iskrsnu prizori za koje ne umijem da objasnim zašto djeluju jače od drugih. Red je da prvo pišem o njima. Ostalo ću zabilježiti poslije.

SLIKA PRVA: NAPULJ KIDA

Trećeg dana našeg boravka u Napulju ponovo hodamo duž ulice Spakanapoli. Zapravo ona bi u nešto slobodnijem prevodu mogla da se nazove „Cjepateljica Napulja“. Iz drona bi se vidjela skoro hirurška linija koja dijeli grad kao jabuku. Sačinjena je od niza ulica koje niko ne zove njihovim imenima. Sve zajedno čine Spakanapoli.

Predvečerje prekriva svojim plaštom napuljski haos. Suludo brzi mopedi vijugaju kroz masu. Muzika dopire sa svih strana. Miris pečenog tijesta i bijelog luka na maslinovom ulju natapa veš razapet iznad glava ljudi. Neki samo kibicuju. Drugi razgovaraju živo gestikulirajući. Treći igraju u bašti lokala i na ulici.

Spaka! To je izraz koji u italijanskom žargonu znači ono što se na engleskom uzvikne kada se iskazuje priznanje i divljenje: „It rocks!“ A za moćnu i fascinantu stvar naši klinci bi prije rekli „kida!“ – razbija koliko je dobro. I tako se krug zatvori. Jer Spakanapoli vizuelno kida srce Napulja ravnim rezom.

A ono englesko, rokersko divljenje dobija svoje ovaploćenje pred našim očima. Čovjek se penje na stolicu. Iz zvučnika dopire nezvanična himna Napulja: Tu vuò fà l’americano…

Napolitanski kantautor i pijanista Renato Karozone otpjevao je krajem 1956. godine transgeneracijski hit – Hoćeš da glumiš Amerikanca. Tekst je prije toga za svega petnaestak minuta smislio Nikola Salerno zvani Niza.

Jedna od najslavnijih pjesama napisanih na napolitanskom jeziku jeste zapravo satira koja se podsmijeva amerikanizaciji napolitanske svakodnevnice. Mladić iz pjesme pije viski i sodu, igra bejzbol, pleše rokenrol i puši američke cigarete. Za sve to krišom uzima sitniš iz mamine torbice. U holivudskom filmu Počelo je u Napulju Sofija Loren 1960. pjeva tu pjesmu. Poslije su uslijedile brojne obrade.

Ali jedno je slušati šarmantnu fuziju napolitanskog melosa, svinga, džeza i ranog rokenrola, a nešto sasvim drugo vidjeti profesionalnog animatora koji uz ovaj zarazni ritam kao rok zvijezda na koncertu podiže ljude na noge, igra na stolu. I ljudi ustaju, pristaju na žurku, puštaju da ih zarazi napuljsko ludilo, vjerovatno staro koliko i ova ulica – dva i po milenijuma.

I mi pocupkujemo, i nas trese napolitanska groznica. Napulj kida. Na jeziku koji je poslije ujedinjenja Italije marginalizovan, mada je nekada bio jezik dvorske kancelarije, jezik prve zbirke bajki zapisane u Evropi, ulica koja je epicentar ove groznice ne zove se zapravo Spakanapoli već – Špakanapule.

Čovjek koji pred nama zabavlja masu je Rozario i već je fenomen na društvenim mrežama. Gazde lokala znaju koliko on vrijedi. I umiju to dobro da naplate. A lokal se zove Forčela Spric – Forčela je nekada bila ozloglašena radnička četvrt. Sada je to dobro inscenirana mahnitost.

Ovuda su sigurno tutnjale starogrčke dionizijske procesije, jer je korijen grada bez svake sumnje grčki – Neapolis. Ovuda su bujale i bahanalijske procesije u rimsko doba sa doskočicama na vulgarnom latinskom. I sve se to ponavljalo u više od pet vjekova Kraljevine Napulj, na mješavini grčkog, narodnog latinskog i supstrata oskanskog jezika, kojim su govorila ovdašnja plemena prije nego što ih je pokorio Rim. Ovdje kao da sa nama igraju i pjevaju beskrajna pokoljenja mrtvih koji su – dok su bili živi – ludački voljeli život kada se ovako zapjenuša.

Animator uzima ogromnu flašu žutog napitka – biće da je to amalfijski limončelo – i sipa ga redom pravo u usta mladim ženama koje nasmijane prilaze po svoj dugi gutljaj sreće. Napulj ljudima oduzima kočnice. Ovamo ljudi stižu sa svih strana da bi bili razuzdano razdragani. Da bi se pravili Napolitanci, dok glasno pjevaju – Hoćeš da glumiš Amerikanca.

SLIKA DRUGA: NAPULJ VJERUJE

Nismo se duže zadržali na ovoj uličnoj predstavi. Nemamo za čime da žalimo, ovdje je žurka na svakom koraku. Odmah pored lokala prolazimo pored čuvenog murala Svetog Đenara. Napulj nema baš nikakav problem da ispreplete sveto i mahnito.

Ko je bio Sveti Đenaro? On je zaštitnik Napulja. Zapravo je Đenaro italijanski narodni naziv za Sveštenomučenika Januarija kojeg slavi i Srpska pravoslavna crkva. On je bio ranohrišćanski napuljski episkop u vrijeme progona hrišćana, stradao je kao mučenik početkom 4. vijeka.

Oko njegovog imena se pletu razne legende. Recimo, bijedna udovica, kojoj je umro jedinac sin, uzela iz crkve ikonu svetog Januarija i položila na svoga mrtvog sina plačući i moleći se svetitelju. I sin je oživio.

Mnogo moćnija priča povezana sa njegovim imenom odvija se svake godine. Riječ je o „Čudu krvi“. U katedrali se čuvaju dvije staklene ampule sa zgrušanom, isušenom krvlju koja je navodno prikupljena odmah nakon njegovog pogubljenja. Pritom nikoga ne interesuje to što se u istorijskim spisima ampule pominju više od hiljadu godina poslije Đenarove smrti. Tri puta godišnje, a najvažniji je 19. septembar kao glavni praznik, pred vjernicima i sveštenstvom ova potpuno čvrsta, sasušena krv prelazi u tečno stanje i počinje da vri. Stanovnici Napulja vjeruju da je likvefakcija – tako se stručno zove pretvaranje zgrušane krvi u tečnost – odrediti sreću ili nesreću. Ako krv ostane čvrsta, Napolitanci to smatraju lošim predznakom koji najavljuje nesreće, ratove ili erupcije Vezuva.

Doduše, nauka je objasnila fenomen kao tiksotropiju. To je osobina određenih gelova i zgrušanih tečnosti da pređu u tečno stanje kada se izlože mehaničkom stresu – mućkanju, okretanju ili kuckanju – čim sveštenik uzme relikvijar i počne da ga pomjera i okreće tokom ceremonije.

U Napulju je septembarska procesija za vjernike najvažniji duhovni događaj, šta god rekla nauka. Kada krv pređe u tečno stanje, kardinal mahne bijelom maramicom. U tom trenutku u crkvi i na ulicama nastaje opšte slavlje, zvone crkvena zvona, a gradom zavlada olakšanje jer to znači da je Napulj bezbjedan za naredni period. Slavlje se nastavlja u restoranima i na ulicama. Napulj slavi i kada vjeruje. Izgleda da je slavlje ovdje oblik vjere.

A šta ako čudo zakaže? Napolitanska duša se uspaniči. Jer tako je bilo pred izbijanje Drugog svjetskog rata, pa uoči njemačke okupacije Napulja 1943. Erupcija Vezuva sljedeće godine se takođe poklapa sa izostankom pretvaranja ugruška u ključalu krv. Posljednji primjer – epidemija koronavirusa uslijedila je tačno poslije zloslutnog izostanka biskupskog mahanja bijelom maramom 2020. godine.

Interesantna je priča i o autoru murala. On se zove Jorit Ćiro Ćerulo, otac mu je Napolitanac a majka Holanđanka. Mural visok 15 metara, naslikao je 2015. godine. Znajući da je još Karavađo obične ljude sa ulice koristio kao modele za biblijske likove, Jorit je preuzeo lice svog prijatelja, tridesetpetogodišnjeg automehaničara i fabričkog radnika iz Napulja, da bi naslikao zaštitnika grada. Crvene linije na licu koje se pojavljuju na Joritovim portretima širom svijeta jesu njegov potpis koji simbolizuje projekt Ljudsko pleme. Inspirisan afričkim ritualima, Jorit šalje poruku da su svi ljudi dio jednog te istog – ljudskog plemena.

Gnijev jednog dijela zapadne javnosti Jorit je navukao na sebe kada je slikao murale u djelovima Donbasa pod ruskom okupacijom. Prije toga je u Napulju u znak protesta protiv rusofobije naslikao veliki zidni portret Dostojevskog.

SLIKA TREĆA: NAPULJ PJEVA

Napolitanska kancona je planetarni izvozni hit ovog grada. Zapravo, Italija ne bi bila to što jeste bez melanholično-vedre napolitanske pjesme. Šetamo pored Danteovog trga, sve do velelepne zgrade Arheološkog muzeja. Rado bih svratio u muzej, jedan od najznačajnijih u Italiji, ali naš cilj je naspram te zgrade.

Već imamo kartu za koncert u istorijskim odajama muzičkog udruženje Napulitanata. Ono je poželjelo da sa nama, putnicima, podijeli radost sopstvenog muzičkog nasljeđa.

Na ulazu nas dočekuje ljubazan mladić i vodi nas do stočića sa dva mjesta. Odatle ćemo uz čašu bijelog vina nevjerovatnog ukusa, jer mu je grožđe pilo sunčevinu i srkalo vulkanske minerale, opušteno dočekati početak koncerta.

Onda je moćan glas zapjevao najpoznatiju napuljsku pjesmu – O sole mio.

Iako slavi napolitansko sunce, pjesma je zapravo napisana 1898. u ukrajinskom gradu Odesi, tada dijelu carske Rusije. Kompozitor Eduardo di Kapua bio je tamo na turneji. Kada je kroz hotelski prozor posmatrao izlazak sunca na Crnom moru, osjetio je čežnju za Napuljem. Iz džepa je izvadio papir sa stihovima koje je napisao novinar i pjesnik Đovani Kapuro. Uzeo je na sebe obavezu da komponuje muziku za tu pjesmu. Ali tek tada je sunce nad Crnim morem kroz njegovu dušu, pa kroz prste na klaviru zaista pozlatilo riječi, stvorio je melodiju koja će oduševiti milione.

Kapuro i Di Kapua nisu se od pjesme nešto posebno ovajdili, niti su doživjeli njenu pravu svjetsku slavu. Ona je začeta 1916. kada je jedan čovjek po imenu Enriko Karuzo, bivši napuljski dječak koji je pjevao na ulicama, u Americi snimio ploču sa hitom O sole mio. Karuzov snimak iz 1916. godine postao je prva ploča jednog tenora koja je prodata u milionskom tiražu. Fama oko pjesme je išla toliko daleko da je ona u jednom trenutku zamijenila italijansku himnu. Na Olimpijskim igrama u Antverpenu 1920. godine, organizatori su izgubili note za italijansku himnu, pa je umjesto nje uživo izvedena pjesma O sole mio.

Te večeri su napolitanske note poput uporne vode, našle put kroz naše uši do skrivenih duševnih odaja i tu se ugnijezdile.

„Vrati se u Sorento“, preklinjao je jedan glas. Reklamna pjesma, naručena za otvaranje žičare 1880. koja je vodila na Vezuv – Funikuli, funikula – postala je veliki hit. Pjesma se sve do danas pjeva, a od erupcije Vezuva 1944. žičare više nema. Presentimento – Predosećaj kraja ljubavi. Potom i Napulitanata, pjesma koja opisuje melanholiju, ali i neuništivi optimizam stanovnika Napulja.

Napuljska tarantula nije pjesma već ritualni ples koji su izveli svi muzičari. Prema južnoitalijanskom narodnom vjerovanju, plesni put u trans nastao je kao lijek za ljude, naročito žene, koje bi ujela tarantula. Vjerovalo se da osoba mora satima divlje da pleše na šest osmina kako bi kroz znoj izbacila otrov iz tijela.

Sjetim se da sam pri odlasku u Leče saznao da oko grada postoje sela u kojima ljudi još uvijek govore drevno grčko narječje i u kojima se katkad koristi ova igra kao narodni lijek – ne samo protiv otrova pauka nego i protiv duševnih toksina.

SLIKA ČETVRTA: NAPULJSKI TAKSISTA

Izlazimo u napuljsku noć. Toplo je. Osjećamo da je nas ugrizla neka druga tarantula – muzička žaoka vedre sjete koja se liječi samo kolektivnim stapanjem sa lijepim haosom. Polazimo u kraj gdje smo odsjeli da pronađemo neku konobu – da nam se uz vino slegne ova oluja emocija koje jašu na notama.

Pošto metro više ne radi, ostaje nam da pređemo prometu aveniju i uzmemo taksi. Ali ni semafor ne radi. Taksista, čovjek kovrdžave kose, crnpuraste napolitanske fizionomije, odmah shvata da smo stranci. Sa druge strane ulice opušteno prelazi na kolovoz i poput saobraćajca diže obje ruke da bi zaustavio kolonu automobila. Prevodi nas preko ulice uz zarazan smijeh. Da, Napulj će vam uvijek prirediti iznenađenje. Za njega vrijedi isto što i za Srbiju ili generalno za Balkan – očekuj neočekivano. Valjda je zato tako lako sroditi se sa gradom.

Ovdje mi na pamet pada da nisam prvi, vjerovatno ni posljednji, čija duša nije voljna da se odlijepi od ovog grada. Johan Gotfrid Herder, njemački pjesnik kasnog 18. vijeka u svojoj pjesmi „Prisjećanje na Napulj“ kaže da je kao mlad čovjek iz ovog grada ponio „slatke snove“.

„Nikada vas više neće vidjeti moje oko. Ali tračak šaptavi jedan poći će vama: I ja, da i ja bejah u Arkadiji“. U mitskoj Arkadiji život je, vele, ispunjen pjesmom, svirkom i uživanjem. Utješno je znati da se i prije više od dva vijeka, kada je Herder ovo zapisao, Napulj putnicima priviđao kao Arkadija, ponajprije u trenu kada su ga napuštali.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )