Kapitenka mladih "lavica" Anđelina Orbović: Sanjamo da jednog dana i sa seniorskom reprezentacijom donesemo medalju
"Ako sam ja 'prva među jednakima', onda mi je najveća privilegija da predvodim upravo ovakve djevojke", kaže igračica Tivta o kapitenskoj ulozi
Istoriju je ženska kadetska rukometna reprezentacija Crne Gore pisala u Rumuniji prethodnih dana. Prva selekcija naše države koja je u ženskom rukometu došla do finala Svjetskog prvenstva i okitila se srebrom.
Mlade "lavice", pored sjajne igre, javnost su "kupile" velikom borbom i zajedništvom koje su prikazale na terenu.
Upravo je ta vjera jedna u drugu nešto što je kapitenka Anđelina Orbović istakla u prvi plan na početku razgovora za "Vijesti".
"Utisci su još uvijek nevjerovatni i mislim da će nam trebati još neko vrijeme da zaista shvatimo šta smo napravile. Kada se slegnu emocije, vjerujem da ćemo biti još svjesnije koliko je ovaj rezultat veliki. Za mene je najveći ponos to što smo na svakom meču pokazale koliko vjerujemo jedna drugoj i koliko možemo kada nastupamo kao jedno. Medalja je ogromna stvar, ali način na koji smo do nje došle, borbenost, zajedništvo i karakter koji smo pokazale – to je nešto što ću pamtiti cijelog života. Ponosna sam na svaku saigračicu, na naš stručni štab i na sve ljude koji su vjerovali u nas", kazala je na startu Orbovićeva.
Ostaće zapisano da je upravo ona kao kapitenka predvodila Crnu Goru do istorijskog srebra na Svjetskom prvenstvu. Uloga "prve među jednakima" predstavlja privilegiju za igračicu Tivta.
"Kapitenska uloga mi predstavlja veliku čast, ali i veliku odgovornost. Ne doživljavam je kao to da sam iznad bilo koje saigračice, već upravo suprotno – kao obavezu da budem uz svaku od njih kada je najteže, da dam primjer na terenu i van njega i da uvijek vjerujem u našu ekipu. Mi zaista jesmo tim i mislim da je upravo to naša najveća snaga. Svaka od nas ima svoju ulogu, svoj karakter i svoj kvalitet, a kada sve to spojimo, onda postajemo mnogo jače od zbira pojedinačnih kvaliteta. Ako sam ja 'prva među jednakima', onda mi je najveća privilegija da predvodim upravo ovakve djevojke".
Finale je donijelo veliku borbu. Djelovalo je da tim Miloša Perovića ima u svojim rukama zlato, ali je Španija u posljednjih 10 minuta uspjela da promjenom odbrane izbaci iz ritma Crnu Goru.
"Mislim da smo već na prethodnom Evropskom prvenstvu pokazale da možemo da igramo protiv Španije i da vjerujemo u sebe i protiv takvih reprezentacija. Tada smo ih savladale u utakmici za treće mjesto, tako da smo i pred ovo finale vjerovale da možemo ponovo da ih pobijedimo. Iskreno, smatram da smo imale kvalitet i da smo svojom igrom pokazale da zaslužujemo pobjedu. Vodile smo praktično više od 50 minuta i bile veoma blizu tome da napravimo još jedan veliki rezultat", prisjetila se meča za zlato i potom u dahu nastavila:
"Nažalost, u samoj završnici nas je malo poremetio njihov presing, a bilo je i nekoliko diskutabilnih sudijskih odluka koje su se desile neposredno prije toga i sigurno uticale na ritam utakmice. Možda su Španjolke u tim posljednjim minutima bile i malo svježije, prije svega zbog veće rotacije koju su imale tokom meča. Na kraju je, čini mi se, sreća ovog puta bila na njihovoj strani. Ali, bez obzira na sve, nemamo zbog čega da spuštamo glavu. Naprotiv, mislim da smo pokazale da možemo da igramo ravnopravno, pa čak i da pobijedimo jednu od najboljih ekipa na svijetu, i to nam daje dodatnu vjeru za budućnost", naglasila je Orbović.
Na aerodromu u Golubovcima porodice, prijatelji i navijači napravili su veličanstven doček za mlade "lavice". Anđelina kaže da je u tom momentu nestao sav umor koji je bio prisutan zbog iscrpljujućeg prvenstva.
"To je emocija koju je teško opisati riječima. Kada izađete i vidite toliko ljudi koji su došli poslije ponoći samo zbog vas, shvatite da ovo nije samo naš uspjeh. To je uspjeh cijele Crne Gore. U tom trenutku sam osjećala ogromnu zahvalnost, ponos i neku posebnu vrstu odgovornosti prema svima koji nas prate i vjeruju u nas. Mislim da nijedna od nas nije mogla ostati ravnodušna. Bile smo umorne, iza nas je bilo dugo i teško prvenstvo, ali kada smo vidjele onoliki broj ljudi, sav umor je nestao. Takve trenutke čovjek pamti cijelog života".
Sanja naša mlada rukometašica da jednog dana i u seniorskoj konkurenciji sa svojim saigračicama Crnoj Gori donese medalje sa velikih takmičenja.
"Mislim da je najveća ljepota u tome što smo još uvijek veoma mlade i što osjećamo da možemo još mnogo da napredujemo. Ovi uspjesi nam daju ogromnu motivaciju, ali nas istovremeno podsjećaju da ništa ne dolazi samo od sebe. Ako smo sada uspjele da napravimo ovakve rezultate, želimo da jednog dana, kada budemo seniorke, napravimo još veće. Sanjamo o tome da jednog dana i sa seniorskom reprezentacijom donesemo medalju Crnoj Gori. Znamo koliko bi to značilo našem narodu i generacijama koje dolaze poslije nas. Ne želimo da budemo samo generacija koja je napravila dobar rezultat – želimo da budemo generacija koja je ostavila trag".
Nije imala puno vremena za odmor na ovoga ljeta. Prvo je u Kini bila sa juniorskom reprezentacijom na šampionatu svijeta, a potom i sa kadetskom selekcijom u Rumuniji.
"Ljeto je zaista bilo dugo i zahtjevno i bilo je trenutaka kada sam osjećala umor, i fizički i psihički. Ali kada na kraju pogledate šta ste postigli, sve to dobije potpuno drugačiji smisao. Sa juniorkama smo završile pete, a onda smo sa ovom generacijom ostvarile još jedan istorijski rezultat. Mislim da se svaki naporan trening, svako odricanje i svaki trenutak kada vam je bilo teško na kraju isplate upravo kroz ovakve trenutke. Umor će proći, ali uspomene i osjećaj koji nosimo iz svega ovoga ostaće zauvijek. Zato bih, kada bih mogla da biram, ponovo prošla kroz sve isto".
Kao mala je probala ples i džudo...
"Kao mala sam uvijek bila aktivno dijete i voljela sam gotovo sve sportove. Prije rukometa sam trenirala ples, a oprobala sam se i u džudou. Međutim, kada sam došla na rukomet i shvatila da ne mogu da imam dovoljno vremena za sve, odluka je zapravo bila veoma laka. U rukomet sam se odmah zaljubila – privukli su me energija, borba, ekipa i taj osjećaj zajedništva".
Međutim, splet okolnosti spojio je sa rukometom i od tog momenta samo to postoji na njenom sportskom putu.
"Zanimljivo je da nisam ni planirala da počnem da treniram rukomet, već me je trener zapazio na času fizičkog vaspitanja u školi i tako me pozvao da dođem na trening. Zato danas volim da kažem da možda nisam ja izabrala rukomet, već je nekako rukomet izabrao mene. I kada pogledam gdje me je sve doveo, mislim da je to bio jedan od najljepših spletova okolnosti u mom životu", zaključila je Anđelina Orbović.
( Andrej Žepačkić )