Grand Prix za najbolju režiju Čedomiru Markoviću i filmu „Svega će biti - maestro Radovan Papović”

Dugometražni dokumentarni film “Svega će biti - maestro Radovan Papović”, reditelja Čedomira Markovića, nagrađen je nedavno na filmskom festivalu City Fest u Niškoj Banji, a o Grand Prix nagradi “Desimir Stanojević” za najbolju režiju za “Vijesti” su pričali režiser, kao i njegova supruga, ali i ćerka Radovana Papovića, Neda Papović Marković, koja je kao scenarista i producentkinja, takođe zaslužna za realizaciju ovog ostvarenja.

Pored njih, ekipu filma činili su i Lazar Obrenović, Igor Ivanov, Danilo Vujačić, Dalibor Nedović, Luka Klisić i Goran Drinčić, dok su režiser i scenaristkinja posebnu zahvalnost istakli i koproducentima Branki Bošnjak i Darku M. Ivanoviću i NVO-u “35mm”.

Na početku razgovora, Marković je podijelio utiske sa City Festa, a osvrnuo se i na značaj priznanja koje nosi ime velikana balkanskog glumišta i kinematografije.

“Iskreno, prva reakcija bila je osjećaj velike zahvalnosti. Već sama činjenica da je film ‘Svega će biti – maestro Radovan Papović’ na City Festu u Niškoj Banji prepoznat i nagrađen predstavlja veliko zadovoljstvo za cijelu ekipu. Kada čujete da nagrada za najbolju režiju nosi ime Desimira Stanojevića, ne razmišljate samo o priznanju, već i o svemu što to ime nosi sa sobom. Moja generacija je odrasla uz njegove uloge. Bio je dio jednog vremena u kojem su umjetnici imali moć da okupe porodicu oko televizora i da postanu dio svakodnevnog života ljudi. Zbog toga ovakva nagrada ima i posebnu emotivnu težinu”, zaključuje on.

“Dok sam radio film o Radovanu Papoviću, često sam razmišljao o tome koliko brzo zaboravljamo ljude koji su obilježili naše društvo. Ne samo umjetnike, nego ljude koji su svojim radom, znanjem, karakterom i odnosom prema drugima ostavljali dubok trag. Radovan je bio upravo takav čovjek. Zato ovu nagradu doživljavam na pomalo simboličan način. I Desimir Stanojević i Radovan Papović pripadali su generaciji ljudi koji su iza sebe ostavili mnogo više od profesionalnih uspjeha. Ostavili su sjećanja, emociju i uticaj na živote drugih ljudi. Ako je moj film uspio da makar mali dio toga sačuva od zaborava, onda smatram da je njegova misija ispunjena”, dodaje sagovornik “Vijesti”.

“Naravno da mi priznanje mnogo znači, ali mi je jednako važno i to što je ono došlo van granica Crne Gore. To me, na neki način, raduje, ali i navodi na razmišljanje. Film je do sada prepoznat i nagrađen vani, dok u Crnoj Gori nije dobio priliku da bude prikazan na pojedinim festivalima. Ne govorim to sa gorčinom, jer svaki festival ima pravo na svoj izbor, već sa uvjerenjem da ponekad premalo vjerujemo vlastitim pričama i ljudima koji ih stvaraju. Lijepa vijest je da će se ovim filmom zatvoriti Filmski festival Herceg Novi, 27. avgusta, ispred Andrićeve kuće”, ispričao je Marković.

“Možda me zato ovo priznanje nije podsjetilo samo na značaj nagrade, već i na značaj sjećanja. Jer ako zaboravimo ljude poput Radovana Papovića, onda ne gubimo samo uspomenu na njih, nego i dio sebe. Upravo zato me raduje što je njegova priča pronašla put do publike i što će, vjerujem, nastaviti da živi i nakon ovog festivala”, naglasio je režiser.

Njega, kao i Nedu Papović Marković, tokom rada na filmu vodila je želja da sačuvaju uspomene na rad i život Radovana Papovića, ali i da ostave trajan trag o crnogorskoj muzičkoj kulturi.

Na pitanje da li je ova nagrada potvrda da je priča prešla granice ličnog i lokalnog, i dotakla publiku i žiri na širem prostoru, Papović Marković kaže:

“Moj pokojni otac bio je jedna od najznačajnijih figura muzičkog i kulturnog prostora Crne Gore koji je postavio mnoge temelje za razvoj različitih muzičkih oblasti, i bio je čovjek čiji se rad prepoznavao širom prostora ex Jugoslavije, ali i mnogo šire. Bilo je zahtjevno pripremiti građu koju mi je otac ostavio sa željom da mu napišem jednog dana monografiju, ali još zahtjevnije pronaći najbolji način da se sva ta građa i podaci preoblikuju u film, ali i smjelost da se uopšte upustim u takav jedan poduhvat, kao scenaristkinja i jedna od producentkinja filma”.

Kako kaže, vodila ju je misao o sopstvenoj odgovornosti pred ovim “nimalo jednostavnim zadatkom, ali i velika želja da istraje, da se oduži, zahvali i napravi nešto vrijedno”.

“Za mene kao kćerku rad na ovom filmu bio je izazov iz više razloga, ali najviše zbog toga što u procesu stvaranja dokumentarnog filma morate zadržati objektivnost da bi se ispoštovao osnovni kod koji dokumentarni film zahtijeva. S druge strane, imajući u vidu da gradimo jednu vrstu filmskog spomenika mojem ocu, osjetila sam potrebu da ovaj film, pored bogate arhivske građe, fotografija, originalnog audio-snimka, i zaista emotivnih i raznolikih intervjua njegovih kolega, studenata i prijatelja, prenese i djeliće naše subjektivnosti i emotivnosti”, pojašnjava ona.

“Tako je nastao film ‘Svega će biti’, kao svojevrsno i poetsko i dokumentarno ostvarenje i kao takav nije mogao da ne dodirne svojim univerzalnim značenjima, emocijama i porukama, ne samo crnogorsku publiku, već i publiku i žiri Međunarodnog filmskog festivala City Fest u Niškoj Banji. Film je neobičan spoj dokumentarnih i poetskih kodova, koji se zapravo prepliću, i koji čine da priča o životu i djelu mog oca postaje univerzalna priča o čovjeku, njegovom putu, prolaznosti, tragovima, smislu života, umjetnosti, njene pozicije u našem društvu i uopšte o uzvišenoj misiji koju umjetnik ima. Kada svim srcem, hrabro i odgovorno upotrijebite svoje znanje za viši cilj, iz ljubavi i sa željom da poklonite i svom ocu, a i Crnoj Gori ovakav jedan film, onda nagrada mora doći”, smatra Papović Marković.

Scenaristkinja i režiser otkrivaju i koliko je bilo izazovno, ali i dragocjeno režijski i montažerski uobličiti tako obimnu arhivsku građu i emotivnu poruku filma da ona dobije ovako visoku festivalsku ocjenu.

“Rad na ovom filmu bio je poseban izazov upravo zbog ogromne količine arhivske građe, fotografija, tonskih zapisa i sjećanja ljudi koji su poznavali Radovana Papovića. Međutim, najveći izazov nije bio prikupiti materijal, već pronaći način da od svega toga nastane film koji će imati dušu”, smatra Marković.

“Od samog početka bilo nam je jasno da ne želimo da pravimo klasičnu biografsku priču koja će hronološki nabrajati događaje iz jednog života. Ideja je bila da kroz film pokušamo da uhvatimo emociju, atmosferu i ono neuhvatljivo što je Radovana činilo posebnim. Zato je film od samog početka razvijan u pravcu poetizacije. Arhivska građa bila je samo jedan od slojeva. Kroz animacije, muziku, ritam montaže i vizuelni jezik pokušali smo da stvorimo prostor u kojem se sjećanja, emocije i stvarnost prirodno prepliću”, dodaje on.

“Mislim da je upravo tu Čedomir dao najviše kao reditelj i montažer. Od velikog broja različitih elemenata uspio je da stvori cjelinu koja ne govori samo o tome ko je bio Radovan Papović, već i o jednom vremenu, ljudima i vrijednostima koje je ovaj veliki dirigent i profesor predstavljao. Takav pristup zahtijevao je mnogo strpljenja i posvećenosti, jer smo stalno tražili granicu između dokumenta i emocije, između činjenice i doživljaja. Ponekad je trebalo više vremena da se pronađe pravi ton jednog segmenta, nego da se montira čitavo poglavlje filma”, nadovezuje se Papović Marković.

“Posebnu zahvalnost dugujemo i našem animatoru Lazaru Obrenoviću, koji je uradio izuzetno važan dio posla na filmu. Zahvaljujući njegovom radu, fotografije, novinski članci i brojni arhivski materijali nijesu ostali samo nijemi svjedoci jednog vremena, već su dobili novi život na filmskom platnu. Njegove animacije pomogle su da se prošlost ne posmatra samo kao zapis, već kao živo sjećanje koje i danas komunicira sa publikom”, naglašava ona.

“Zato ova nagrada za režiju ima posebnu težinu. Ona nije priznanje samo za način na koji je film tehnički oblikovan, već i za hrabrost da se dokumentarna forma vodi putem emocije, poezije i autorskog izraza. Arhiva može da sačuva činjenice, ali film mora da sačuva čovjeka. Mislim da je upravo u tome bila suština ovog filma – da iza svih podataka, datuma i uspjeha ostane vidljiv čovjek”, dodao je Marković.

Na kraju razgovora Papović Marković podijelila je i utiske sa festivala u Niškoj Banji, te otkrila kako je tamošnja publika reagovala na dokumentarac o maestru Papoviću.

“Veoma mi se dopala organizacija ovog festivala, gostoprimstvo organizatora i producenta Olivera Paunovića, PR-ke festivala Branke Mihajlović, ali i kvalitet filmova raznolikih tema iz različitih prostora ex Jugoslavije koji su se našli na repertoaru. Osjetila sam prostor istinskih ljubitelja filmske umjetnosti, veliko poštovanje prema našem radu i sve je učinilo da dobijemo vjetar u leđa za naš dalji profesionalni razvoj i napredak. Publika je veoma emotivno reagovala na naš film, a nadam se da se u njoj našao i neki budući mladi umjetnik i da će ga ovaj film posebno očarati i motivisati, jer je taj segment veoma važan kada je riječ o filmu ‘Svega će biti, maestro Radovan Papović’”, poručila je ona.

“Između Neba i glasa” - novi film posvećen Nebojši Saveljiću

Neda Papović Marković i Čedomir Marković iskoristili su priliku da najave novi projekat, koji je takođe posvećen prepoznatljivom licu iz muzičkog svijeta Crne Gore.

“Novi projekat nosi naslov ‘Između Neba i glasa’ i posvećen je Nebojši Saveljiću - Nebu, jednom od članova kultnih Monteniggersa i čovjeku koji je obilježio čitavu jednu generaciju. Ali ovaj film neće biti samo priča o Monteniggersima i muzici. Nebo je mnogo šira i dublja priča”, najavljuje Marković.

“On je bio čovjek koji je svojim talentom, energijom i načinom razmišljanja ostavio trag koji je mnogo veći od pjesama koje je stvarao. Kroz njegovu priču želim da govorim o jednoj generaciji koja je odrastala između Podgorice, Kotora, Beograda i čitavog prostora bivše Jugoslavije, o vremenu u kojem su se prijateljstva, muzika i ideje širile mnogo slobodnije nego što danas možemo da zamislimo”, objašnjava režiser.

“Zanimljivo mi je upravo to što se kroz Neba može pričati o jednom vremenu koje više ne postoji na isti način. O ljudima koji su imali potrebu da stvaraju, da pomjeraju granice, da budu drugačiji. A Nebo je bio jedan od onih ljudi koji nisu pokušavali da se uklope u vrijeme - već su na neki način pokušavali da ga promijene”, smatra sagovornik “Vijesti”.

Kako kaže, upravo zbog toga želi da film bude u isto vrijeme ličan i univerzalan.

“Da kroz sjećanja porodice, prijatelja i ljudi koji su sa njim stvarali pokušamo da razumijemo ko je bio Nebo, šta je nosio u sebi i zbog čega je ostao toliko važan ljudima koji su ga poznavali, ali i onima koji ga poznaju samo kroz njegovu muziku”, dodaje Marković.

Njemu je posebno važno da ovaj film bude priča Podgorice, ali i Kotora, Beograda i prostora koji je Nebo svojim životom i stvaralaštvom povezivao.

“Mislim da upravo takve priče imaju vrijednost i izvan granica jednog grada ili države”, zaključuje on.

“Već imamo ljude koji su prepoznali značaj projekta i koji žele da pomognu da se ova priča sačuva. Nadam se da ćemo u narednom periodu dobiti i podršku Glavnog grada, kao i drugih institucija, kompanija i ljudi koji prepoznaju značaj kulture i naše zajedničke memorije. Ne očekujem da iko uradi ono što je posao autora, ali vjerujem da bi ovakve priče trebalo da budu zajednički interes”, kaže Marković.

“Jer ‘Između Neba i glasa’ za mene nije samo film o jednom muzičaru. To je pokušaj da sačuvamo jedan dio vremena, jednog grada i jedne generacije - prije nego što sjećanja na njih počnu da blijede”, dodao je režiser.

( Mirela Zogović )