Zanimljiva fizika i ljubavna priča iz pera Gordane Vuković

U okviru Međunarodnog festivala alternativnog teatra Korifej u Kolašinu promovisane su dvije knjige Gordane Vuković, i to „Klikeri, vesela fizika“ i roman „Pisma tišine“.

U razgovoru sa autorkom, profesorica Snežana Šćepanović Đurasović kazala je da je knjiga za djecu „Vesela fizika“ svojevrstan udžbenik. Vuković je kazala da je takva forma nastala iz prijateljstva i zajedničkog rada sa kolegama sa studija, a posvećena je pokojnoj Sandri Milonjić, najboljoj studentkinji njihove generacije, koja je poginula na drugoj godini studija.

„Željela sam fiziku približiti djeci kroz zanimljive priče, jednostavna objašnjenja i svakodnevne primjere, poput klikera i drugih predmeta, kako bi osnovne zakone i pojmove učinila razumljivijim i zabavnijim. Knjiga je namijenjena i djeci i odraslima, ali prije svega početnicima u učenju fizike“, rekla je autorka.

Nastavnički posao, kazala je, bio je najljepši dio njene karijere i, iako se njime više ne bavi, vjeruje da je „jednom nastavnik, uvijek nastavnik“. Posebno pamti riječi svog profesora atomske fizike i mentora Ljubodara Vukšića, koji je isticao njen jednostavan način prenošenja znanja.

Objasnila je da je jedan od najvažnijih zadataka nastavnika da razumije djecu i složena znanja prenese na njima razumljiv način.

Kada je riječ o njenom romanu „Pisma tišine“, Šćepanović Đurasović kazala je da je riječ o ljubavnoj priči smještenoj u neimenovano selo, u kojoj se prepliću priroda, život na selu, običaji, ljudi i njihove sudbine.

„Porodica kroz tri generacije. Kuća u neimenovanom selu kao oaza mira i sigurnosti, skrovište od svega što u savremenom društvu čovjeka odvaja od samog sebe. Priroda, fizički i umni rad, sreća u mirisu starinske sobe, cvijeća, šumskog vazduha, tišine.

Jela i Borko, nomen est omen, „vedre dan kada je oblačno“. Stanka, starica koju je život umudrio, vidi i zna, naučena da ne pita jer se uvijek sve samo kaže. Bakina „pisma tišine“ glasno govore o ljubavi koja je smisao života i snazi da se život nastavi kada pola srca ode.

Napisan jezikom duše, razumljivim i iskrenim, ljubavni roman „Pisma tišine“ čitaoca podsjeća na ono što jeste najvažnije, da je najveća sreća imati uz sebe osobu koja će čuvati dijete u nama“, rekla je Šćepanović Đurasović.

Prema riječima Radmile Jovićević, „Pisma tišine“ donose likove koje odlikuju odlučnost, briga o bližnjima, mudrost, odanost i jednostavnost.

„Ljubav je inspiracija ovoj knjizi, između ostalog, i u vidu određene ljubavi koja živi kroz sjećanja, u pismima pisanim u tišini, a kojom autorka, seleći nas u neku fiktivnu budućnost, gradi odnos sa svojom glavnom junakinjom, u želji da prenese njoj i čitaocima značaj i veličinu koju istinska ljubav daje ljudskim bićima“, kazala je Jovićević.

Jovićević je kazala da roman kroz likove Jele, Stanke i Borka govori o pronalaženju sebe, povratku korijenima i snazi bliskosti. Jela kroz bakina pisma i boravak u staroj porodičnoj kući pronalazi odgovore i svoj put. Stanka, mudra starica čija je samoća oblikovala duboko razumijevanje života, kroz Jelu i Borka ponovo pronalazi radost. Borko, naviknut na ubrzani gradski život, na selu otkriva mir, prirodu i povezanost sa svojim korijenima.

„Pitkim jezikom i lakoćom pripovijedanja roman nas uvlači u priču i živote svojih junaka, čineći da ne osjetimo da smo već stigli do samog kraja. „Pisma tišine“ svojim slojevima donose nam ukrštanje životnih puteva Jele, Stanke i Borka, moć različitih generacija i, možda najbitnije, podsjetnik da pronaći sebe jeste prvi i najvažniji zadatak svakog od nas“, rekla je ona.

Jovićević je kazala da knjiga kroz iskustva likova podsjeća na vrijednosti koje ne gube značaj i koje u pravom trenutku mogu pomoći čitaocu da pronađe odgovore na sopstvena pitanja. Kao najvažniju poruku romana izdvojila je potrebu da svako pronađe svoj način da živi dobro i smisleno.

Autorka je objasnila da namjerno nije fizički opisivala likove, niti im je davala stvarna imena, kako bi čitaoci mogli da ih zamisle na svoj način.

Promocija knjige bila je prilika da Vuković podijeli svoja iskustva u suočavanju sa životnim gubicima, a njena poruka bila je da prošlost ne možemo promijeniti, pa treba živjeti u sadašnjem trenutku, vjerovati u budućnost i prihvatiti prolaznost života.

Vuković je rođena 1969. godine u Bijelom Polju. Završila je fiziku na Prirodno-matematičkom fakultetu u Titogradu i radila kao nastavnica i profesorka u školama u Manastiru Morači, Spužu i Podgorici. Od 2007. godine radi u porodičnoj firmi „GMG Montenegro“ u Danilovgradu.

Autorka je više knjiga, među kojima su „Dobri čovjek“, „Majko“, „Koraci“, „Čekanje“, „Nada“ i „Klikeri, vesela fizika“.

( Dragana Šćepanović )