Traži se lider koji će spasiti Ujedinjene nacije

Na sredini naslovne strane “Njujork tajmsa” od 20. oktobra 1959. godine nalazio se mali tekst pod naslovom: “Zastoj u UN-u”. Bila je to priča koja je te godine mogla da bude objavljena gotovo svakog dana.

Savjet bezbjednosti UN-a bio je u takvom zastoju da je tokom čitave 1959. godine usvojio samo jednu, teško da bi se mogla nazvati istorijski značajnom, rezoluciju, kojom je osnovan pododbor za ispitivanje navodnog prekograničnog upada u Laos.

Takva sjećanja na Hladni rat koristan su podsjetnik da sadašnji osjećaj opsade u UN-u nipošto nije nov. Ali dok organizacija pojačava potragu za novim liderom, izgledi djeluju neobično sumorno.

Ko god 1. januara preuzme funkciju od Antonija Gutereša, koji je dva mandata bio generalni sekretar, suočiće se s borbom ne samo za očuvanje relevantnosti UN-a već, u krajnjoj liniji, i za njegov opstanak. Pod znakom pitanja je sama ideja globalne organizacije koja oblikuje pravila po kojima svijet funkcioniše, od mira i bezbjednosti do borbe protiv klimatskih promjena.

“To je paradoks UN-a. UN nikada nije bio toliko potisnut na marginu u upravljanju globalnim krizama. Ali i dalje posjeduje tu skrivenu supermoć, sposobnost generalnog sekretara da posreduje u ime jedine univerzalne organizacije na svijetu”, kaže Tan Min-U, nekadašnji visoki zvaničnik UN-a, čiji je djed U Tan naslijedio šarmantnog Šveđanina Daga Hamaršelda na funkciji generalnog sekretara 1961. godine.

UN je izložen čitavom nizu kriza. Najopasnija se tiče njegovog autoriteta. Rusija i SAD ga sve više ignorišu. Mnoge druge zemlje takođe dovode u pitanje njegovu ulogu, s obzirom na to da njegove strukture i dalje odražavaju odnose moći iz 1945. godine, kada je organizacija osnovana, a ne svijet kakav postoji danas.

Savjet bezbjednosti je najvažnije svjetsko tijelo za uspostavljanje međunarodnog prava, ali je ostao blokiran nakon ruske invazije punih razmjera na Ukrajinu 2022. godine i niza sukoba među velikim silama tokom prethodne decenije. Dok je u neposrednom periodu nakon završetka Hladnog rata broj rezolucija koje je usvajao naglo porastao, posljednjih godina on je značajno opao, što odražava slabljenje međunarodnog pravnog poretka.

Probleme UN-a dodatno je produbio Donald Tramp, predsjednik SAD, koji je osnovao svojevrsnu konkurentsku organizaciju, Savjet mira (Board of Peace), s ambicijama koje sežu do Gaze i šire. Iako je Trampova inicijativa do sada postigla malo toga, mnoštvo globalnih grupacija danas se bori za vrijeme svjetskih lidera, pri čemu je Grupa 20 (G20), koja okuplja najveće svjetske ekonomije, možda efikasniji forum za donošenje odluka od značaja nego Generalna skupština UN-a.

Sama ideja multilateralizma, koja predstavlja temeljni princip UN-a, doživljava nagli pad. Ugled UN-a kao posrednika toliko je opao da se njegov glas gotovo uopšte ne čuje u ratovima u Ukrajini, Gazi i Iranu.

Tu je i nedostatak novca. Nakon tri decenije širenja svojih ambicija, UN se suočava s ogromnom finansijskom rupom jer SAD i druge zemlje smanjuju svoje finansijske doprinose. Demoralizovana birokratija ove organizacije, kao i mnoge njene agencije, prema priznanju zvaničnika, zahtijevaju sveobuhvatne reforme.

“Ne vidim da je UN u neposrednoj opasnosti od nestanka. Više mi djeluje kao da je riječ o nekoj vrsti sporog odumiranja. UN sve više klizi u irelevantnost... bez značajnog doprinosa rješavanju nedavnih kriza ili ratova između država”, kaže Rafael Grosi, Argentinac na čelu Međunarodne agencije za atomsku energiju i istaknuti kandidat za novog generalnog sekretara.

On primjećuje “osjećaj frustracije zbog UN-ovih loših rezultata kada je riječ o drugim oblastima kojima je trebalo da se posveti: socijalnim pitanjima, klimatskim promjenama”.

Rebeka Grinspan, bivša potpredsjednica Kostarike i trenutno glavna kandidatkinja za nasljednicu Gutereša, kaže da jedan od prioriteta mora biti da se rasprava o budućnosti UN-a ne pretvori “iz skepticizma u fatalizam”.

“Veliki dio kritika dolazi od ljudi koji žele da UN uspije i koji su iskreno zabrinuti za njegovu budućnost”, dodaje on.

Spasiti svijet od pakla

Tokom osam decenija od nastanka UN-a, koji je osnovan na kraju Drugog svjetskog rata, njegovih devet generalnih sekretara moralo je da pronađe način da manevriše između interesa P5, pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti koje imaju pravo veta - SAD, Kine, Rusije (nekadašnjeg Sovjetskog Saveza), Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Prečesto se ispostavljalo da je taj zadatak iznad njihovih mogućnosti, kao što je slučaj i danas.

Oni koji brane UN ističu da je organizacija ispunila svoj osnovni cilj - da spriječi novi svjetski rat, ali da je posljednjih godina njena uloga posrednika potisnuta u drugi plan. Otkako se prošle godine vratio u Bijelu kuću, Tramp je praktično ignorisao Gutereša.

“Stara Hamaršeldova maksima glasila je da UN nije tu da nas odvede u raj, već da nas spasi od pakla”, podsjeća lord Malok-Braun, bivši šef Programa Ujedinjenih nacija za razvoj i zamjenik generalnog sekretara UN-a 2006. godine, posljednje godine desetogodišnjeg mandata Kofija Anana.

“Postojao je jedan kratak, sunčan period nakon Hladnog rata kada su svi mislili da bi UN mogao biti pokretač promjena u svijetu. Ali organizacija se vratila mnogo pragmatičnijem pristupu, onom kojem je bila posvećena tokom većeg dijela svog postojanja”, dodaje on.

Međutim, danas je teško sprovesti ili održati čak i taj “pragmatični pristup”. Tokom posljednje dvije decenije UN je formalno počivao na tri “stuba”: bezbjednosti, razvoju i ljudskim pravima; sva tri sada posrću.

Visoki zvaničnici UN-a vide Rusiju kao glavnu prepreku u Savjetu bezbjednosti. Ali i Sjedinjene Države zaobilaze to tijelo kad god joj odgovara; čak nisu ni pokušale da formalno zatraže rezoluciju UN-a prije nego što su u januaru napale Venecuelu, odnosno Iran u februaru. Kina, druga najveća finansijerka UN-a nakon SAD, javno podržava multilateralni poredak, ali često staje na stranu Rusije i blokira rezolucije koje predlažu zapadne zemlje.

Kada je riječ o razvoju i ljudskim pravima, Trampova administracija smanjila je američko finansiranje i prestala da podržava mnoge agencije, što je dovelo do budžetske krize i ukidanja hiljada radnih mjesta. “Moral je gotovo nepostojeći”, kaže jedan zvaničnik UN-a, iako mnogi istinski zagovornici UN-a takođe prihvataju argumente kritičara da se programi i agencije ove organizacije preklapaju i da su im potrebne radikalne promjene.

“Mnogi zahtjevi SAD za reformama nisu nerazumni. Moramo biti iskreni: štetno je po nas da se raspravljamo o tome kako da spasimo pojedine djelove UN-a za koje znamo da ne bi trebalo da postoje. Dio Trampovih kritika je opravdan”, ističe jedan humanitarni radnik UN-a.

Gutereš je prošle godine, povodom 80. godišnjice UN-a, pokrenuo detaljan plan reforme organizacije, ali se suočio s institucionalnim otporom. Zaposleni kažu da su se mnoge od mjera štednje na kraju najviše odrazile na ljude angažovane po nesigurnim ugovorima, a ne na dugogodišnje zaposlene koji su ostvarivali slabe rezultate.

U ovaj haos sada je ušlo sedam kandidata koji žele da preuzmu rukovodstvo UN-a. Bivši zvaničnici UN-a u tome vide, koliko iz nade toliko i iz očekivanja, priliku da se temeljno preispita djelovanje organizacije i obnovi njen zamah.

Veliki se pitaju

Tan Min-U nada se da bi racionalizovan UN mogao ponovo probuditi duh vremena njegovog djeda, koji je preuzeo funkciju nakon što je Hamaršeld poginuo u misterioznoj avionskoj nesreći iznad južne Afrike, dok je posredovao u građanskom ratu u Kongu.

Ipak, priznaje da je potencijal novog generalnog sekretara za posredovanje danas znatno manji nego u vrijeme U Tana.

“Uzmimo, na primjer, indo-pakistanski rat 1965. godine. Mom djedu su bila potrebna gotovo dva dana da stigne do linije fronta i sastane se s Ajub-kanom (tadašnjim vojnim liderom Pakistana)”, prisjeća se on.

Osvrćući se na tadašnje lidere Sovjetskog Saveza, SAD i Ujedinjenog Kraljevstva, dodaje: “U današnjem svijetu on (Kan) i indijski lider Lal Bahadur Šastri istovremeno bi razmjenjivali poruke na Vocapu s Brežnjevim, Lindonom Džonsonom i Haroldom Vilsonom.”

Prije nego što bilo ko od njih bude mogao da se prihvati takvih zadataka, mora proći kroz složen i zamršen proces izbora.

Na kraju će odluka biti donesena glasanjem u Savjetu bezbjednosti, koji ima 15 članova. Međutim, zapravo se računaju samo glasovi P5. Svaka od pet stalnih članica ima pravo veta, što dodatno pojačava frustraciju među 193 države članice UN-a, koje traže preispitivanje sastava Savjeta bezbjednosti kako bi on odražavao današnji odnos snaga u svijetu.

U preliminarnim “probnim glasanjima” (“straw polls”), a potom i tokom zvaničnog glasanja na jesen, članice Savjeta bezbjednosti izjašnjavaju se o konkretnim kandidatima tako što navode da ih “podržavaju”, “ne podržavaju” ili da “nemaju mišljenje” o njima. Rezultati prvog takvog glasanja ukazuju na to da će novi generalni sekretar vjerovatno biti iz Latinske Amerike, u skladu s neformalnim dogovorom unutar UN-a da je sada red na taj region.

Grinspan, 70-ogodišnja ekonomistkinja čiji su jevrejski roditelji napustili Evropu nakon Holokausta, zauzela je prvo mjesto sa deset glasova “podržavam”. Na nju se u široj javnosti uglavnom gleda kao na kandidatkinju koju preferira Generalna skupština i, ukoliko bude izabrana, bila bi prva žena na funkciji generalnog sekretara.

Karolin Rodriges Birket, 52-ogodišnja ambasadorka Gvajane pri UN-u, koja se u trku uključila kasnije, zauzela je drugo mjesto, ali je predvodila u brzom ispitivanju mišljenja među kolegama diplomatama UN-a nakon javnog predstavljanja kandidata. Grosi (65) je bio treći u probnom glasanju.

Preostala četiri kandidata sada se smatraju autsajderima: Marija Fernanda Espinosa, bivša ministarka spoljnih poslova Ekvadora, koja je zauzela četvrto mjesto; bivši predsjednik Senegala Maki Sal; iskusni ugandski zvaničnik UN-a Olara Otunu i Mišel Bašle, bivša predsjednica Čilea.

Kada proces pređe u fazu glasanja, članice P5 koriste crvene glasačke listiće kako bi se njihovi glasovi razlikovali od bijelih listića ostalih članica. Jedan crveni listić sa oznakom “ne podržavam” dovoljan je da okonča kandidaturu. Ipak, dvije stvari mogle bi potpuno promijeniti tok izbora: pojavljivanje snažnog kandidata u kasnoj fazi i stav SAD, koji tradicionalno ima odlučujuću riječ.

Ko je američki kandidat

Malok-Braun se prisjeća kako se tokom većeg dijela 1996. godine podrazumijevalo da će tadašnji generalni sekretar Butros Butros-Gali biti ponovo izabran na drugi mandat.

“Činilo se da su svi bili spremni da mu ga dodijele, osim Medlin Olbrajt”, podsjetio je.

Iza kulisa, tadašnja američka ambasadorka pri UN-u podržala je Kofija Anana, koji je pobijedio tek krajem godine.

Deceniju kasnije SAD su ponovo odigrale presudnu ulogu. U svojim memoarima Džon Bolton, tadašnji američki ambasador pri UN, opisuje pažljivo isplanirano lobiranje Vašingtona u korist Južnokorejca Ban Ki-muna.

Grosi je početkom ove godine među diplomatama UN-a smatran vjerovatnim “američkim kandidatom”, s programom usmjerenim na bezbjednost i uz manji naglasak na razvoj. Međutim, njegova percipirana bliskost s Trampom ne bi mu donijela naklonost država članica, niti zaposlenih u UN-u. “Bilo bi mu teško da zadobije unutrašnju podršku”, upozorava jedan zvaničnik UN-a.

Prošlog mjeseca “Njujork post” objavio je da Tramp kao svog kandidata preferira Đanija Infantina, predsjednika Fife. Međutim, čak i prije negodovanja koje je izazvao Infantino­v neuspjeli pokušaj da djelove Fife proda privatnom sektoru, diplomate su tu ideju smatrale nerealnom.

Za SAD je ključno pitanje kako uskladiti uobičajenu želju da na čelu UN-a bude poslušan generalni sekretar sa željom da ta osoba sprovede reforme i preuzme odgovornost za globalne krize kojima Vašington nema interesa da se bavi.

“Postoje određene stvari koje su u skladu sa spoljnom politikom predsjednika i koje želimo da UN radi”, rekao je nedavno Majk Volc, američki ambasador pri UN-u, navodeći krize na Haitiju i u Gazi.

“Na to sam usredsređen... a ostalo treba srezati”, rekao je za Aleks Marlou šou, podkast posvećen “Amerika na prvom mjestu” politici.

Njegov prijedlog pogađa samu srž dileme s kojom će se suočiti novi generalni sekretar - na koja pitanja usmjeriti pažnju kako bi se osiguralo da UN ostane relevantan i opstane.

Fokus na posredovanje ili reforme?

Uloga šefa UN-a oduvijek je bila svojevrsna ravnoteža sadržana već u samom nazivu funkcije: između “sekretara”, čiji je zadatak prvenstveno upravljanje organizacijom, i “generalnog”, čija je pažnja usmjerena na svijet. Većina sadašnjih i bivših zvaničnika smatra da naredni lider organizacije mora dati prednost ovom drugom aspektu, između ostalog kako bi pokazao da je UN i dalje relevantan akter.

Za Tana Min-Ua, autora nove biografije svog djeda, riječ je o povratku osnovama iz prvih godina postojanja UN-a.

“Suštinska uloga jeste biti glavni posrednik. Kada je generalni sekretar uspješno posredovao tokom pedesetih i šezdesetih godina, politički kabinet nikada nije imao više od desetak ljudi, bio je to mali dio današnjeg broja zaposlenih. Potrebna nam je osoba koja umije dostojanstveno da padne na lice i ponovo ustane i pokuša. Morate pretpostaviti da će generalni sekretar devet od deset puta doživjeti neuspjeh; suština je u istrajnosti, ličnom angažmanu i održavanju mogućnosti da UN doprinese okončanju rata”, uvjerava on.

Frustrirani visoki zvaničnik UN-a kaže da novi generalni sekretar mora pokušati da postigne mirovne sporazume u ratovima koji su izvan fokusa javnosti, poput onog u Demokratskoj Republici Kongo. Zvaničnik ponavlja kritike koje su bivši funkcioneri UN-a upućivali Guterešu, zamjerajući mu da je previše vremena provodio u sjedištu organizacije u Njujorku. Njegove pristalice tvrde da je posredovanje postalo nemoguće zbog ignorisanja UN-a od strane velikih sila.

Čini se da nema mnogo sumnje da će Guterešov nasljednik nastojati da odmah napravi veliki iskorak.

Grinspan, koja je na čelu Unktada, tijela UN-a za trgovinu i razvoj, govori o potrebi za hladnokrvnom diplomatijom. Kao primjer navodi svoj angažman u nadgledanju sporazuma o izvozu žitarica preko Crnog mora iz 2022. godine, dogovora između Rusije, Ukrajine, Turske i UN-a kojim je omogućeno da se žitarice izvoze pomorskim koridorom.

“UN-u je potrebno bolje upravljanje. Pokušavamo da radimo sve što je moguće. Moramo više da sarađujemo s drugima”, smatra ona.

Grosi voli da ističe svoj susret s Vladimirom Putinom nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine kao dokaz odlučnosti da posreduje po svaku cijenu.

“Ako postanem generalni sekretar, vidjećete me kako se rukujem s ljudima koji možda čine veoma loše stvari”, ističe on.

Zemlje u razvoju i manje države strahuju da će novi generalni sekretar smanjiti programe usmjerene na borbu protiv klimatskih promjena i siromaštva. Debata, kaže Malok-Braun, podsjeća na podjele koje su postojale u prethodnici UN-a, Ligi naroda, “između univerzalista, koji su smatrali da ona treba da preobrazi svijet prema sopstvenim zamislima, i realista, koji su je vidjeli kao koristan forum za rješavanje sukoba”.

On poziva na preispitivanje načina finansiranja razvoja, odnosno na napuštanje tradicionalnog modela koji zavisi od donatora i zasniva se na direktnim grantovima, uz davanje veće uloge multilateralnim razvojnim bankama.

Novi generalni sekretar, dodaje on, u početku mora da ostavi po strani unutrašnje restrukturiranje i umjesto toga “izgradi autoritet i zamah” tako što će kao prioritet postaviti posredovanje.

“Program reformi naišao je na velike poteškoće. Takvi napori mogu progutati čitav mandat novog generalnog sekretara”, ocijenio je Malok-Braun.

Mnogi priznaju da je ideja reforme Savjeta bezbjednosti srednjoročno neizvodljiva, budući da P5 zadržava pravo veta, dok se potencijalne nove članice međusobno nadmeću. Novi generalni sekretar vjerovatno će biti više usredsređen na to kako preoblikovati odnose sa SAD.

Jedno od mogućih područja saradnje jeste humanitarna pomoć, za koju je u okviru UN-a zadužena Kancelarija za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA).

Šef ove agencije, bivši britanski diplomata Tom Flečer, dobio je pohvale zbog toga što je pronašao način da sarađuje s Trampovom administracijom i osigura da SAD ne odustanu od humanitarne pomoći. Administracija je po dolasku na vlast u januaru 2025. godine zatvorila sopstvenu agenciju za međunarodni razvoj USAID, ali je prošlog decembra dodijelila OCHA-i dvije milijarde dolara, doduše uz određene uslove.

“Postoji svijest o tome da se, kada je riječ o najopasnijim humanitarnim operacijama, mi nalazimo na mjestima na kojima oni ne žele da budu i gdje im je potreban neko. Oni (Trampova administracija) su prošli prilično dug put. U ovo vrijeme prošle godine situacija s finansiranjem bila je prilično sumorna. Sada imamo više od četiri milijarde dolara direktnog finansiranja humanitarne pomoći”, kaže Flečer.

“Mnogi otpisuju naredne dvije godine kao priču o sporom propadanju UN-a. Ali ako pronađemo energiju i strpljenje da okončamo neke ratove i spasimo milione života, takva slika može biti preokrenuta”, uvjeren je on.

Kako se trka za nasljednika približava završnici, u UN-u raste iščekivanje u pogledu onoga što bi novi pristup mogao donijeti.

“Novi generalni sekretar mora da razmišlja drugačije. Gutereš je postao lider u vrijeme kada je UN zavisio od snažnih multilateralnih politika. Svijet se promijenio”, kaže Ester Džuda, bivša humanitarna radnica UN-a.

Ali UN je i ranije doživljavao lažne početke. Slab optimizam da bi mogao ponovo dospjeti na naslovne strane ublažen je sviješću o njegovim ograničenjima.

“Jaki smo onoliko koliko nam države članice dozvole da budemo. A prije svega, onoliko koliko nam to dozvole moćne države”, rezignirano je primjetio jedan zvaničnik.

Preveo: S. Strugar

( Fajnenšal tajms )