Stamatović: „Balkanska carica” podsjeća da se okolnosti mijenjaju, ali pitanja ljubavi, časti, izbora i žrtve su ista

Koliko smo spremni da žrtvujemo zbog ljubavi, a koliko zbog svojih vrijednosti? I da li možemo da volimo nekoga, a da se ipak ne odreknemo sebe i onoga u šta vjerujemo?

To je pitanje koje mlada pijanistkinja Sara Stamatović prepoznaje kao univerzalno, a postavlja ga i opera “Balkanska carica” na kojoj je, u obnovljenoj produkciji Operosa Montenegro Opera Festivala, i angažovana.

Stamatović je na 13. izdanju Operosa festivala svojim muziciranjem upotpunila scenski i muzički svijet čuvene opere koja je realizovana kao dio programa kojim se obilježava 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore. Priča kralja Nikole I Petrovića Njegoša, koji je autor istoimene stihovane istorijske drame nastala je krajem 19. vijeka i prepoznaje se kao prva crnogorska opera. Stamatović u razgovoru za “Vijesti” podsjeća da je “Balkanska carica” djelo od velikog značaja za Crnu Goru koje treba njegovati i konstantno vraćati na repertoar.

“Ne treba da ga čuvamo samo u arhivi, jer na taj način ono zapravo prestaje da živi. Mislim da se jedno djelo najbolje čuva upravo tako što mu dozvolimo da se ponovo izvodi, da ga upoznaju nove generacije i da svaka nova publika u njemu pronađe nešto svoje”, poručuje ona i ne krije da je kompletan proces rada na operi za nju bio posebno inspirativan, ali i izazovan.

Sara Stamatović je rođena 2000. godine i pijanistkinja je i doktorantkinja Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, u klasi prof. Lidije Stanković. Dobitnica je više od 30 nagrada na domaćim i međunarodnim takmičenjima, uključujući prestižna priznanja... Nastupala je u vodećim koncertnim salama i kulturnim centrima u regionu i inostranstvu.

U razgovoru za “Vijesti” dijeli svoje impresije sa Operosa festivala, priča o operi “Balkanska carica”, ali i svom dosadašnjem umjetničkom putu i željama za dalje.

Nakon što je premijerno izvedena u julu, a nedavno i u okviru Operosa festivala na Mamuli, kakve utiske nosite kada je u pitanju opera “Balkanska carica” u produkciji Operosa Montenegro Opera Festivala i šta za Vas znači učešće u tom projektu?

Utisci su zaista fenomenalni! Publika je divno reagovala, a sam prostor je dodatno doprinio cjelokupnom doživljaju izvođenja. Mogu da kažem da mi je čak žao što je sve gotovo, bar za sada. Ovo je bilo moje prvo učešće u produkciji i pripremi jedne opere, a i dalje sam prepuna utisaka. Za mene je ovo bilo jedno veoma dragocjeno i posebno iskustvo, kako u profesionalnom, tako i u ličnom smislu.

Kako je izgledao Vaš prvi susret sa “Balkanskom caricom” i šta Vas je u ovom djelu, odnosno njegovom muzičkom i scenskom svijetu, posebno privuklo, privatno, ali i profesionalno?

Moj prvi susret sa operom “Balkanska carica” desio se, naravno, još davnih školskih dana, slušajući ariju “U dalekom Drenopolju”, i od tada je za mene imala neku posebnu ljepotu. Zapravo, prvi profesionalni susret desio se u maju, kada sam dobila note i počela da je upoznajem iz jednog potpuno drugačijeg ugla. Tada sam tek shvatila koliko je zanimljiv i zahtjevan cijeli njen muzički i scenski svijet. Posebno me privuklo to što je riječ o djelu koje je duboko povezano sa našim podnebljem i kulturom, a istovremeno nosi emocije i teme koje su veoma univerzalne. Bilo mi je posebno zanimljivo da nešto što sam ranije doživljavala prvenstveno kroz jednu ariju sada upoznam kao cjelinu i budem dio njenog nastajanja na sceni.

Vi ste prije svega pijanistkinja, a Vaš umjetnički rad obuhvata solističke, kamerne i savremene projekte. Kako ste doživjeli ovu priliku da budete dio operske produkcije i koliko se takvo iskustvo razlikuje od onoga na šta ste navikli kao izvođačica?

Kao što sam već rekla, ovo je moj prvi susret sa operom u ovom smislu, tako da sam na početku imala i malu dozu straha, ipak je to bio susret sa nečim potpuno novim i nepoznatim. Međutim, kroz sam proces vježbanja, pripreme i rada, taj strah se vrlo brzo pretvorio u jednu veliku ljubav prema cijelom procesu.

Svakako, uz divan tim “Balkanske carice” ništa nije bilo teško ni naporno. Iskoristila bih ovu priliku da im se zahvalim na divnoj saradnji, znanju koje su mi prenijeli, ali i na prijateljstvima za koja sam sigurna da će se njegovati i nakon ovog projekta. Posebno bih pomenula naše pjevače Milicu Lalošević, Stevana Karanca, Tamaša Kiša, Nevenu Goranovu Rajković i Lazara Kinđića, mog prijatelja i dirigenta Mihajla Miletića, rediteljku Ninu Martinović, scenografkinju Angelu Božović, kostimografkinju Mašu Mirković, inspicijentkinju Anu Kočiš, balerinu Tijanu Dragović, Montenegro Festival orkestar kao i direktorku Operosa festivala Katherine Haataja kao i sve ostale članove tima koji su svojim radom doprinijeli da ovaj projekat izgleda upravo ovako. Svako od njih je na svoj način doprinio tome da ova “Balkanska carica” dobije svoj život na sceni i da cijeli projekat bude jedan veliki i uspješan događaj. Zato im svima od srca hvala!

“Balkanska carica” je izvedena na Mamuli, u prostoru koji već sam po sebi nosi snažan istorijski i emotivni naboj. Koliko je ambijent uticao na Vaš doživljaj muzike i samog izvođenja i da li se način na koji muzika dopire do izvođača mijenja kada ste okruženi takvim prostorom?

Svi smo se mogli složiti da je upravo treće izvođenje, na Mamuli, možda bilo i najuspješnije. Svakako, sam doživljaj prostora je bio specijalan, pogotovo kada znamo cijelu istoriju Mamule i sve što taj prostor nosi sa sobom. Mislim da je to na neki način uticalo i na nas kao izvođače. Kada ste u takvom prostoru, jednostavno ne možete da ne osjetite njegovu energiju i istoriju. Sve je nekako imalo posebnu atmosferu, i čini mi se da smo i mi bili dodatno povezani sa muzikom i cijelom pričom koju izvodimo. Meni će upravo to izvođenje ostati u posebnom sjećanju, jer se sve nekako poklopilo: prostor, publika, atmosfera i ono što smo toliko dugo pripremali. Zaista mislim da je Mamula ovoj operi dala jednu posebnu dimenziju.

Opera govori o ljubavi, ambiciji, moći, pripadanju i izboru između ličnih vrijednosti i onoga što nam se nudi kao mogućnost. Šta je Vama, kao mladoj umjetnici, danas najzanimljivije u toj priči i kako biste je Vi opisali? Možete li u njoj prepoznati nešto što pripada i našem vremenu?

Kao i mnoge opere, knjige, priče i pjesme, i “Balkanska carica” je jako univerzalna i ima poruke i probleme sa kojima se ljudi danas možda susreću na neki način, a možda čak i češće nego ranije. Naravno, gledajući iz ženskog ugla, meni je možda najinspirativniji lik Danice, koju tumači Milica Lalošević. Danica je jedna ponosna Crnogorka, prkosna, pravedna, njeguje prave vrijednosti, ali je istovremeno i zanesena, zaljubljena i spremna na sve. Ono što mi je kod nje posebno zanimljivo jeste upravo taj sukob koji nosi u sebi - sa jedne strane velika ljubav prema čovjeku, a sa druge osjećaj dužnosti prema onome u šta vjeruje. Mislim da je to pitanje koje je univerzalno i danas. Koliko smo spremni da žrtvujemo zbog ljubavi, a koliko zbog svojih vrijednosti? I da li možemo da volimo nekoga, a da se ipak ne odreknemo sebe i onoga u šta vjerujemo?

U tom smislu mi je Danica jako snažan lik. Ona nije jaka zato što ne osjeća ili zato što ne pati, već upravo suprotno - njena snaga je u tome što, iako duboko osjeća i voli, pokušava da ostane vjerna sebi. Mislim da je upravo zato možemo razumjeti i danas, bez obzira na to što pripada jednom potpuno drugom vremenu.

I možda je to ono što je meni najljepše u ovoj priči jeste to što nas podsjeća da se okolnosti mijenjaju, ali da pitanja ljubavi, pripadnosti, časti, izbora i žrtve ostaju ista.

Dok ste radili na predstavi, koliko je Vama lično, a onda i kompletnom ansamblu bilo važno da kroz muziku i scenu, likovi iz jednog istorijskog vremena budu približeni i bliski današnjoj publici?

Naravno da je bilo važno da publika razumije radnju i samu ideju opere. Kao što sam već rekla, “Balkanska carica” je veoma univerzalna priča. Iako su njeni likovi istorijski, a radnja smještena u 15. vijek, ona se ne zadržava samo na tom istorijskom trenutku. U osnovi je to patriotska drama, ali istovremeno priča o vrijednostima, emocijama, izborima i odnosima među ljudima koji su potpuno razumljivi i bliski i današnjem čovjeku.

Mislim da je upravo to bilo najvažnije - da publici ne bude potrebno da poznaje istorijski kontekst da bi razumjela emociju i odnose među likovima. Ljubav, žrtva, pripadnost, ponos, izbori koje pravimo i posljedice tih izbora nisu vezani samo za jedno vrijeme.

Po reakcijama publike mogu da kažem da je emocija i naša namjera doprla do njih na pravi način. Muzika, pjevači i cijeli scenski izraz su na jedan vrlo umjetnički, ali istovremeno neposredan način prenijeli tu priču i emociju. Mislim da je upravo to i najveća snaga opere - ne morate poznavati svaku istorijsku činjenicu da biste prepoznali ono ljudsko u njoj.

“Balkanska carica” ima posebno mjesto u crnogorskoj kulturnoj istoriji kao prvo crnogorsko nacionalno opersko djelo. Šta biste Vi rekli, koliko je takvo djelo značajno i kako ga očuvati ili sačuvati u današnjem vremenu? Koliko je Važan “novi život” ove opere i šta mislite da ona danas može ponuditi savremenoj publici i Crnoj Gori?

Svakako da ovo djelo ima veliki značaj za Crnu Goru i mislim da ga treba njegovati i konstantno vraćati na repertoar. Ne treba da ga čuvamo samo u arhivi, jer na taj način ono zapravo prestaje da živi. Mislim da se jedno djelo najbolje čuva upravo tako što mu dozvolimo da se ponovo izvodi, da ga upoznaju nove generacije i da svaka nova publika u njemu pronađe nešto svoje.

Opera je, pogotovo za pjevače, veoma zahtjevno napisana, a upravo zbog toga, ali i zbog njene originalne muzike i priče, mislim da ima prostora da još više raste i dobija nove interpretacije. Njen značaj je i u tome što mladoj publici može da približi dio naše kulture i istorije i pokaže da naše kulturno nasljeđe nije nešto što pripada samo prošlosti. Ono može da bude živo i danas, samo mu moramo dati priliku da ponovo dopre do publike.

Doktorantkinja ste Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, a u Vašoj biografiji se ističe da Vas posebno zanimaju muzika 20. i 21. vijeka i interdisciplinarne forme. Šta Vas u savremenoj muzici najviše privlači i koliko se Vaš odnos prema klasičnom repertoaru mijenja kroz to interesovanje?

Tako je, trenutno sam na drugoj godini doktorskih studija na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu, u klasi moje divne profesorke Lidije Stanković. Što se tiče muzike 20. i 21. vijeka, rekla bih da nije baš do kraja tačno da je to moj primarni fokus. Trenutno sam ipak više okrenuta “ranijoj” muzici, ali svakako volim i izvodim i jedno i drugo.

Mislim da je lijepo kada umjetnik ne mora da bira između različitih epoha, već može da istražuje različite svjetove. Moj duo PiAcco, koji sam nedavno osnovala sa harmonikašicom Marijom Turšijan, u toku naredne godine priprema potpuno savremen program. Kolege kompozitori Dimitrije Nikolić i Marko Đulić pišu dvije nove kompozicije za naš duo, dok će ostatak programa činiti djela savremenih srpskih kompozitora. Posebno mi je zanimljivo što ćemo biti dio procesa nastanka novih djela, a ne samo njihovi izvođači.

Savremena muzika mi zbog toga daje posebnu slobodu i radoznalost. Ali, ipak… Brams je Brams.:)

Sa više od 30 nagrada na domaćim i međunarodnim takmičenjima, iza Vas je već veoma bogato izvođačko iskustvo. Kada danas pogledate na svoj put, šta Vam je bilo najvažnije, da li same nagrade ili iskustvo i razvoj koji su došli sa svakim od tih nastupa?

Na ovo pitanje je uvijek teško odgovoriti. Svakako da je najvažnije iskustvo i razvoj, ali oni često mogu doći upravo kroz takmičenja i nagrade, tako da smatram da je i jedno i drugo važno, naravno, ako za to postoji mogućnost i želja.

Nagrade su svakako lijepa potvrda rada i truda, ali mislim da je mnogo važnije ono što kroz njih dobijete: iskustvo, nova poznanstva, susrete sa različitim ljudima i umjetnicima, prilike da učite i da se iznova preispitujete. Najbitnije je svakako voljeti to što radite, željeti još, imati dobre mentore i profesore, ali i živjeti inspirativno.. Čitati, plesati, putovati, voljeti, upoznavati ljude i svijet oko sebe - mislim da sve to na neki način oblikuje umjetnika i kasnije se vidi u onome što radimo na sceni.

Da li biste nešto dodali, najavili, poručili citaocima?

Za kraj bih samo rekla da mi je zaista drago što sam bila dio ove priče. Nadam se da će “Balkanska carica” nastaviti da živi i da ćemo je ponovo sretati na scenama. A što se mene tiče, radujem se svemu što slijedi.

Što više učim, to više shvatam koliko još toga postoji za otkriti

Koliko se Vaš odnos prema klaviru promijenio od početaka do danas? Da li ga danas doživljavate više kao instrument kojim izvodite muziku ili kao prostor kroz koji gradite vlastiti umjetnički izraz?

Pa, odnos se svakako promijenio. Klavir je prvo u djetinjstvu, iz neke zabave i igre, prešao u obavezu, pa zatim u ljubav, a onda je postao apsolutno dio mog života i neka vrsta potrebe.

Danas ga doživljavam i kao instrument kroz koji izvodim muziku, ali i kao prostor kroz koji gradim svoj umjetnički izraz. Ono što mi je posebno važno jeste što je to jedno potpuno nepresušno polje - uvijek može drugačije, bolje, dublje. Što više učim, sve više shvatam koliko još toga postoji za otkriti.

Mislim da me život sa muzikom učinio i otvorenijom osobom. Stalno vas tjera da slušate, preispitujete i razumijete stvari iz različitih perspektiva. Zbog toga vjerujem da me muzika nije samo oblikovala kao umjetnicu, već i kao osobu, i da sam zbog nje, nadam se, bolja i otvorenija osoba.

Zaljubljena u prirodu, koncerte, druženja, ljude, životinje

Kada biste publici koja Vas još ne poznaje morali da predstavite Saru Stamatović, a ne kroz nagrade, obrazovanje i biografiju - šta biste voljeli da sazna o Vama?

Voljela bih da znaju svašta nešto o meni, ali eto, da sam van muzike veliki zaljubljenik u prirodu, koncerte, druženja i ljude, a posebnu ljubav imam prema životinjama. To su neke sasvim obične stvari, ali mislim da upravo one lijepo opisuju mene i ono što volim.

( Jelena Kontić )