"Tri nedelje posle": Da se slična tragedija više nikome ne dogodi

O nasilju se mora govoriti prije nego što bude kasno, poručili su na današnjoj konferenciji glumci filma "Tri nedelje posle" reditelja Miroslava Terzića, koji je sinoć prikazan na Kanli kuli u okviru 39. izdanja Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro film festivala.

"Tri nedelje posle" tretira gorući problem vršnjačkog nasilja, sve oholijeg i stalno prisutnog oko nas, postavlja pitanje odgovornosti posmatrača, odraslih i samog sistema, podstičući razgovor o svemu tome...

Nakon što školski izlet pođe po zlu i grupa tinejdžera ostane odsječena daleko od kuće, nedavno samoubistvo njihovog školskog druga ponovo isplivava na površinu, razotkrivajući narušene odnose, podijeljene lojalnosti i tajne koje su ih do tada držale na okupu, piše u kratkom sinopsisu...

"Sve počinje kao obična školska ekskurzija. Autobus, razred, profesori, usputne šale, mala uzbuđenja i ona poznata privremena sloboda koju putovanje daje djeci. Ali polako osjećamo da u tom malom kolektivu nešto nije u redu. Ispod svakodnevnih pogleda, zadirkivanja i ćutanja postoji nešto što niko ne želi da izgovori. Zoza nosi teret smrti svog najboljeg druga koji je počinio samoubistvo tri nedjelje prije ove ekskurzije. Kada pred razredom progovori o njihovoj tišini i onome što su svi prećutali, o skretanju pogleda ali i brutalnom maltretiranju drugara, pažnja se okreće ka njemu. Od tog trenutka, on postaje sljedeća žrtva. Bježi u šumu, zatim u pećinu, gdje ga pronalazi Darija - jedina kojoj još može da vjeruje. Ali i ona ga izdaje. Posle onoga što mu se dogodi, u Zozi se nešto nepovratno promijeni. U zoru se vraća. Promijenjen", opis je koji se navodi na sajtu Filmskog centra Srbije...

Ideja za film nastala je prije deset godina, naveo je koproducent i glumac Branislav Trifunović, kada je upoznao majku Alekse Jankovića, dječaka koji je u martu 2011. godine tragično okončao život, nakon dugotrajnog i brutalnog vršnjačkog nasilja. Film Miroslava Terzića za polazište uzima upravo ovaj slučaj, a fokus stavlja na reakciju okoline, na posmatrače i na kompletan razred koji tri sedmice nakon tragedije odlazi na školsku ekskurziju.

"Snažan podsticaj za nastanak filma bio je razgovor sa Dragom Janković, majkom Alekse Jankovića, 14-godišnjeg dječaka iz Niša koji je 10. maja 2011. godine izvršio samoubistvo zbog strašnog vršnjačkog nasilja u školi, čija je priča bila jedan od temelja projekta. Aleksina majka, nakon što je počela javno da govori o vršnjačkom nasilju, svakodnevno je dobijala desetine i desetine mejlova i poruka roditelja čija djeca trpe nešto slično ili još gore. Tada sam definitivno odlučio da film mora da bude snimljen“, ispričao je Trifunović.

Upravo su Aleksini roditelji bili prva publika kojoj je film prikazan, otkrio je koproducent.

"Osjećao sam da je moja dužnost da ga prvo podijelim sa njima i da ga oni prvi pogledaju", rekao je.

Trifunović je, kao i mladi glumci Andrija Marković i Jovan Ginić, istakao da jedna od najvažnijih namjera filma da podstakne djecu, roditelje, nastavnike i cijelo društvo da govori o nasilju i da se prekine praksa tišine.

"Nadam se da će film podstaći razgovore i da će u budućnosti biti prikazivan i u školama, uz prisustvo nastavnika, roditelja i učenika", rekao je mladi Marković.

On je izdvojio i poruku Aleksine majke koju je dobio nakon projekcije, navodeći da mu je mnogo značila i potvrdila da film ima smisla i za porodicu, ali i za djecu koja mogu postati žrtve nasilja.

Ginić je takođe govorio o poruci Aleksine majke koju je dobio poslije premijere u Puli. Ostao je bez riječi zbog njene spremnosti da, uprkos svemu što se porodici dogodilo, fokus zadrži na sprečavanju budućeg nasilja, rekao je mladi glumac.

"Smisao poruke bio je da je najvažnije da se takvo nasilje u budućnosti zaustavi i da ga bude što manje", rekao je Ginić i dodao da se divi porodici zbog toga što, pored pitanja odgovornosti sistema, njihova osnovna želja ostaje da se slična tragedija više nikome ne dogodi.

Projekat je prolazio kroz dug i težak proces, a scenario je više puta odbijan na konkursima, kazao je Trifunović. Autorska ekipa nije odustajala. U međuvremenu se desila i tragedija u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“ u Beogradu, a Trifunović kaže da mu se tada nametnulo pitanje da li bi nešto bilo drugačije da je film ranije snimljen, da li bi sami film mogao da otvori platformu za razgovor i makar nekome pomogne...

"Ne vjerujem da film može da mijenja društvo na taj način, ali se uvijek nadam da postoji makar jedna osoba kojoj može da pomogne ili koju može da spasi", kazao je Trifunović.

Kao primjer da film može pokrenuti promjenu, Trifunović je podijelio susret sa djevojčicom koja mu je u Sarajevu priznala da je maltretirala jednog dječaka u školi i da planira da mu se izvini kada počne nova školska godina i da ga zagrli...

"Ako smo uspjeli to da uradimo, onda smo nešto zaista uradili", poručio je Trifunović.

Problem vršnjačkog nasilja nije moguće svesti samo na nasilnika i žrtvu, istakao je on. Problem je mnogo veći a tu je i značajna odgovornost društva. Podsjetio je i da postoje tri grupe djece kada govorimo o nasilju: posmatrači, oni koji čine nasilje i oni koji ga trpe i dodao da su neke zemlje upravo posmatrače prepoznale kao ključnu grupu kojoj se mora objasniti da ćutanje i pasivnost nijesu rješenje.

Trifunović smatra da je za ozbiljno suočavanje sa vršnjačkim nasiljem potreban sistemski odgovor, a ne prebacivanje odgovornosti samo na djecu, roditelje ili nastavnike. Ocijenio je i da se problemi nasilja prečesto guraju pod tepih i da društvo nedovoljno razvija empatiju među mladima.

"Od rečenice 'nije to ništa', meni se bukvalno diže kosa na glavi“, rekao je Trifunović.

Moderatorka konferencije za medije, Svetlana Višnjić podsjetila je na jednu od replika iz filma: "Djeca su zla" - "To nam je budućnost". Trifunović je smatra upozoravajućom i doživljava je kao snažan podsjetnik na to kakvo društvo može nastati ukoliko se problemi među mladima ignorišu.

"Takva budućnost nam dolazi ako sada neko nešto ne uradi", poručio je Trifunović i najavio da će premijera u Srbiji biti u novembru na Festivalu autorskog filma.

Mladi glumci Andrija Marković i Jovan Ginić krajnje zrelo su iznijeli čitav projekat. Marković je rekao da vjeruje da je gotovo svako nekada prisustvovao nekoj vrsti nasilja, bilo u školi ili u privatnom životu, te da je upravo zbog toga tema filma bliska širokom krugu ljudi.

"Lik koji sam igrao bio mi je potpuna nepoznanica i veoma je suprotan meni", rekao je on i dodao da je karakter gradio kroz razgovore sa Terzićem, Trifunovićem i ostalim kolegama.

Govoreći o komentarima da su učenici u filmu prikazani kao izuzetno surovi, istakao je da takve grupe postoje u stvarnosti i da je namjera filma bila da prikaže upravo ono što se zaista može događati među mladima.

"Takva odjeljenja zaista postoje. Mi smo samo pokušali da na film prenesemo sliku nečega što se stvarno događa", rekao je Marković.

Govoreći o svom liku, kaže da ga vidi kao slojevitu osobu čija potreba za dominacijom i pozicijom "vođe čopora" nije jednostavna za razumijevanje.

"Takvi ljudi sigurno postoje. Meni su daleki, ali ih mogu razumjeti", rekao je Marković i posebno naglasio značaj dugih i intenzivnih proba koje su prethodile snimanju, jer su omogućile mladim glumcima da izgrade međusobno povjerenje i uvjerljiv odnos unutar filmskog odjeljenja.

Glumac Jovan Ginić je rekao da je od trenutka kada je dobio ulogu osjećao veliku odgovornost, posebno zbog činjenice da film polazi od stvarnog događaja i iskustva porodice koja je pretrpjela težak gubitak.

"Kada su me Miša i Bane pozvali da igram u filmu, osjetio sam neku vrstu odgovornosti prema toj ulozi", istakao je.

Ginić smatra da je jedan od najvećih izazova prikazivanja nasilja na filmu upravo to što unutrašnji bol žrtve nije moguće potpuno prenijeti na ekran.

"Kada neko trpi nasilje, osjeća unutrašnji bol koji se ne može jednostavno prikazati", ocijenio je on.

Zbog toga glavnu poruku filma mladi Ginić vidi u potrebi da se razgovor o nasilju pokrene prije nego što ono eskalira, naročito unutar porodice.

( Jelena Kontić )