Od politike podjela ka kulturi saradnje

Ne pišem zato što mislim da je Crna Gora zemlja nepomirljivo podijeljenih ljudi. Naprotiv.

Naše razlike jesu stvarne, ali je njihova politička težina često mnogo veća u javnom govoru nego u svakodnevnom životu.

Većina ljudi ustaje s jednostavnijim brigama: kako da zaradi dovoljno za porodicu, pošalje djecu u dobru školu, dobije pristojnu zdravstvenu zaštitu, živi od svoga rada, bude sigurna pred zakonom i vjeruje i nada se da će njihova djeca imati razlog da ostanu ovdje.

Među nama ima mnogo više zajedničkog nego što bi se iz često nesnosne političke i partijske buke moglo zaključiti.

Zato možda nije pravo pitanje kako da pomirimo Crnu Goru, nego kako da prestanemo da je stalno iznova svađamo.

Razlike nijesu neprijateljstvo

Različito ćemo gledati na istoriju, identitet, naciju, vjeru, jezik i pojedine događaje iz prošlosti. Ali razlika nije isto što i neprijateljstvo. Razlike su prirodne u slobodnom društvu. Neprijateljstvo je politički izbor. A ono što je politički proizvedeno može se politički i promijeniti.

Zrela država ne nastaje tako što svi počnu isto misliti. Nastaje kada ljudi koji misle različito nauče da zajedno rade, poštuju ista pravila i dogovore se kako će rješavati ono oko čega se ne slažu.

Vrijednost jednog pravila ne mjeri se time koliko nam koristi dok smo većina, nego time da li bismo bili spremni da živimo po njemu i kada postanemo manjina.

Tu počinje politička zrelost države i društva.

Demokratija jeste vlast većine, ali nije pravo većine da državu uređuje kao svoj plijen. Isto tako, zaštita manjine ne može značiti pravo bilo koga da blokira državu.

Između ta dva ekstrema postoji prostor odgovorne politike: dijalog, institucije, kompromis i vladavina prava. Za pitanja koja zadiru u međusobno povjerenje, ravnopravnost i temelje zajedničke države ne bi smjela biti dovoljna samo trenutna parlamentarna većina. Treba tražiti širu političku i društvenu saglasnost, a gdje je potrebno i unaprijed utvrditi kvalifikovanu većinu - ne da bismo jedni druge blokirali, nego da bismo jedni druge obavezali na dogovor.

Demokratski poredak se ne gradi na nadi da će vladati dobri ljudi. Gradi se na institucijama koje ne zavise od dobrih namjera onih koji vladaju.

Ali Crnoj Gori nije dovoljan dogovor o tome kako ćemo se sporiti. Potreban joj je dogovor o tome šta ćemo zajedno graditi.

Povjerenje se ne gradi deklaracijama o pomirenju, nego iskustvom saradnje - funkcionalnim institucijama, boljim školama i bolnicama, novim radnim mjestima i uređenijim gradovima. Tada politički protivnik prestaje da bude samo neko koga treba pobijediti i postaje neko s kim možemo graditi evropsku demokratsku državu.

Zato saradnja mora postati nova normalnost crnogorske politike - ne kao trgovina funkcijama, nego kao sposobnost da ljudi različitih uvjerenja rade za zajednički cilj.

Odgovornost raste sa moći. Lideri partija, institucija i medija prvi moraju pokazati da se možemo ne slagati bez vrijeđanja, raspravljati bez ponižavanja i sarađivati bez odricanja od svojih uvjerenja.

Ali ni saradnja nije dovoljna ako moć ostane bez kontrole.

Država ne smije biti plijen pobjednika

Moć ima jednu staru osobinu: onome ko je drži, sopstveni pogled pretvara u mjeru stvari. Kada dugo ostane bez kontrole, oko nje nastaju privilegije, zavisnosti i korupcija, a granica između javnog dobra i privatne koristi počinje da se briše. To je iskustvo i tri decenije crnogorske politike.

Institucije moraju ograničavati svakoga - i nas dok vladamo, i druge kada vlast pređe u njihove ruke.

Transparentnost, odgovornost i nezavisne institucije nijesu izraz nepovjerenja u demokratiju. One su uslov da vlast služi javnom interesu i da država ne postane plijen partija, kriminala i korupcije.

Pravedna Crna Gora nije ona u kojoj će naši biti jači od vaših ili vaši od naših. Pravedna je ona u kojoj niko nije iznad zakona, a prezime, nacionalnost, partijska knjižica ili veze ne određuju prava, životne šanse ni slobodu čovjeka da gradi svoj život.

Građanin mora moći da vjeruje da će ga institucija zaštititi zato što je građanin, a ne zato što poznaje nekoga. Teško je tražiti lojalnost državi čije institucije ljudi ne doživljavaju kao pravedne.

Zato borba protiv kriminala, korupcije, nepotizma i partijskog zarobljavanja institucija nije odvojena tema. Ona je dio odgovora na isto pitanje:

Kakva država zaslužuje da je zovemo svojom?

Podjele nemaju istu cijenu za sve. Za neke su bile i ostale veoma unosne, dok ih društvo skupo plaća. Dok se građani spore oko identiteta, izvan fokusa javnosti lakše opstaju monopoli, pljačka javnih resursa, privilegije stečene blizinom vlasti i korist koju pojedinci izvlače iz slabih institucija.

Podjele nijesu samo politički problem. One su bile i ostale poslovni model moći.

Zato moramo osloboditi institucije Crne Gore od sprege partijskih, ekonomskih i medijskih interesa i vratiti ih njihovoj osnovnoj svrsi: da služe građanima, a ne privatnim centrima moći.

Društvo koje energiju troši na pitanje kome država više pripada ostaje bez snage za obrazovanje, zdravstvo, pravosuđe i privredu. Dok se sporimo čija je Crna Gora, ljudi iz nje odlaze.

U posljednjih sto deset godina Crna Gora je prošla kroz razne vidove okupacije, gubitka i ograničavanja suvereniteta i potčinjavanja tuđim političkim i ideološkim projektima - od austrougarske okupacije 1916. i gubitka međunarodno priznate državne samostalnosti 1918, preko centralističke monarhije, ukidanja posebne crnogorske državne organizacije i nestajanja i nekanonskog i nasilnog uključivanja njene dotadašnje autokefalne pravoslavne crkvene strukture u objedinjenu Srpsku pravoslavnu crkvu.

Potom su uslijedile italijanska i njemačka okupacija u Drugom svjetskom ratu. Jednopartijski poredak vratio je Crnoj Gori status republike, ali uz političku represiju, nacionalizaciju i oduzimanje imovine. Devedesetih je njena vlast, zajedno sa tadašnjim režimom u Beogradu, uvela Crnu Goru u nacionalističke i ratne projekte. Ni obnovljena nezavisnost 2006. nije sama po sebi donijela dovoljno snažne i nezavisne institucije: koncentracija moći, klijentelizam, korupcija i podređivanje javnog interesa privatnim interesima nastavili su da sputavaju državu.

Naslijedili smo istoriju koju nijesmo birali. Ne možemo je promijeniti, ali možemo odlučiti šta ćemo s njom učiniti. Ne moramo nositi tuđe krivice, ali moramo paziti da stari sukobi ne postanu sudbina novih generacija.

Zajednički uspjeh umjesto međusobnog poraza

Danas nam se, kroz evropske integracije, otvara možda najveća prilika u savremenoj crnogorskoj istoriji: da Crna Gora konačno bude svoja, slobodna, demokratska i evropska - država svojih građana, a ne provincija tuđih projekata, partijski feud ili privatni posjed; država u kojoj su Ustav, zakon i institucije iznad svakog pojedinca i svakog centra moći.

Zato nam je potreban jednostavan dogovor: da o Crnoj Gori odlučujemo u Crnoj Gori; da svoje sporove rješavamo kroz njene institucije; da razgovor ne smatramo slabošću; da kompromis ne nazivamo izdajom; da političkog protivnika ne pretvaramo u neprijatelja; da ista pravila branimo i kada nam koriste i kada nas ograničavaju; da nijedna izborna pobjeda ne daje pravo pobjedniku da državu prisvaja i pljačka.

Evropska unija nije samo spoljnopolitički cilj niti zbir zatvorenih pregovaračkih poglavlja. Ona mora biti i okvir unutrašnjeg sazrijevanja Crne Gore - izgradnje države u kojoj vlast nije vlasništvo pobjednika, prava ne zavise od izbornih rezultata, a institucije su jače od pojedinaca koji ih trenutno vode.

Evropa ne može umjesto nas napraviti takvu Crnu Goru. Može ponuditi standarde, pravni okvir, iskustvo i podsticaj. Ali kuću moramo urediti sami. Zato evropske integracije ne smijemo koristiti samo za promjenu zakona, nego i za promjenu političke kulture.

To znači zaokret od politike sukoba ka kulturi saradnje i od identitetske mobilizacije ka politici zajedničkih rezultata. Manje je važno ko je pobijedio; važnije je šta smo zajedno postigli.

Treba nam Crna Gora u kojoj je identitet slobodan, zakon zajednički, a sigurnost počiva na institucijama koje jednako štite sve.

Zato je vrijeme da više govorimo o školama, bolnicama, pravdi, poslovima i znanju - o tome kako da ljudi mogu pristojno živjeti od svoga rada, a djeca imaju razlog da ostanu ovdje.

Ne moramo postati isti da bismo bili zajednica. Najveći domet politike jeste u tome da ljudi koji se razlikuju mogu zajedno postići ono što nijedan od njih ne bi mogao sam. Možemo nastaviti da se sporimo čija je Crna Gora. Ili možemo pokazati da smo sposobni da je zajedno učinimo boljom.

Istorijska zrelost države ne vidi se u trenutku kada jedna strana konačno pobijedi drugu.

Vidi se onda kada ljudi koji se razlikuju shvate da im je zajednički uspjeh vredniji od međusobnog poraza.

( Prof. dr Eugen Popović )