Nenormalne cijene povrća u Hrvatskoj nisu nužnost
S jedne strane, poljoprivrednici u Hrvatskoj nikako ne mogu da imaju troškove proizvodnje niže od konkurencije iz EU, a s druge niko ne reguliše trgovačke prakse i marže koje su otišle u nebo
Sudeći po aktuelnom razvoju događaja, Hrvatska neće uspjeti da ostvari ciljeve sopstvene Strategije poljoprivrede do 2030. godine. Stanje agrarnog i prehrambenog sektora u zemlji sve je gore, što se najlakše vidi po posljedicama po građane i cijene takozvane potrošačke korpe, naročito uoči najava daljeg globalnog poskupljenja hrane.
Jedan od najkritičnijih segmenata odnosi se na povrće, koje nerijetko biva skuplje od mesa, na primjer svinjetine i piletine. Država je pritom zacrtala ciljeve kao što je povećanje površina pod staklenicima do kraja decenije na 1.000 hektara, ali zasad ih nema ni 650, pa čini da je ta perspektiva iluzorna.
Poseban problem u tom kontekstu svakako predstavljaju trgovci, odnosno veliki lanci koji su u poziciji da neograničeno uvoze jeftinu robu, ali i da prema sopstvenom nahođenju usklađuju cijene i maržu. Jedne dnevne novine u Hrvatskoj objavile su tako prošle nedjelje da je marža trgovaca na povrće od 2020. godine porasla sa 30 na 60 odsto.
Ali to su podaci koji se tiču samo trgovine i pasivnosti države prema njoj, dok proizvodnja predstavlja posebnu priču. „Regulator nije prisutan koliko bi morao da bude, ili kao što to podstiču druge države“, rekao nam je Miljenko Ernoić, sekretar Udruženja hrvatskih pijaca.
Mesni proteini jeftiniji od biljnih
„Ima mnogo načina za stvaranje boljih uslova proizvodnje“, nastavio je, „ali o tome da se ne koriste svjedoči stalni pad domaće proizvodnje. Jednostavno, nije konkurentna u odnosu na uvoz. Na pijacama se prodaje sve manje, šoping-centri su jeftiniji.“
Preskupa mehanizacija, premale parcele, premali dio zemlje sa navodnjavanjem, previše komplikovani propisi – samo su neke od konkretnijih nepovoljnosti za hrvatske poljoprivrednike, iza kojih ne stoji nikakva nacionalna agrobankа.
Ni poreska politika im ne ide naruku, dok je tržište u Hrvatskoj otvoreno za spoljne igrače sa znatno boljim polaznim uslovima.
Ernoić napominje da se podređeni položaj domaćih proizvođača može promijeniti samo zasićenjem tržišta domaćim proizvodima, što je u postojećim okolnostima nemoguće. „Za to vrijeme država radije daje stotine hektara za solarne elektrane nego da ukrupni zemljište za, na primjer, desetak poljoprivrednih porodica“, kaže on i napominje: „Onda se čudimo što su proteini iz mesa jeftiniji od onih iz biljaka.“
Ernoić smatra da su cijene određenog povrća i voća nenormalne, a pojedine vrste su višestruko poskupjele za nekoliko godina. „A najgore je što smo već zavisni od podsticaja koji su postali stvar prihoda, a ne razvoja“, posvjedočio je ovaj stručnjak za poljoprivredu.
Nesmetano maksimizovanje profita
Starije članice Evropske unije iskoristile su poljoprivredne subvencije za razvoj, kako nas je podsjetio Miljenko Ernoić, i imaju ogromnu prednost na tržištu u odnosu na Hrvatsku. Naročito je kritično, međutim, to što bi zajednička sredstva za te podsticaje unutar EU u narednom periodu mogla drastično da budu smanjena zbog usmjeravanja novca na naoružanje i druge bezbjednosne prioritete.
S obzirom na pomenutu zavisnost, to bi vjerovatno značilo potpuni krah hrvatskog agrara. Prehrambenu bezbjednost Hrvatska sigurno neće biti u stanju da odbrani nikakvim oružjem ako jednom tamo utihnu traktori i kombajni.
Ekonomista Ljubo Jurčić, nekadašnji ministar privrede Hrvatske, istakao je da kod hrvatskog prehrambenog sektora možemo govoriti o tržištu dobavljača. „Postoje i tržišta potrošača, naime, u zavisnosti od toga šta diktira cijenu, ponuda ili potražnja. A u Hrvatskoj je to izrazito na strani trgovaca, jer nema domaće proizvodnje. Tada dolazi do izražaja maksimizovanje profita. Oni višim cijenama ciljaju, na primjer, na samo dvije trećine kupaca koji to mogu da podnesu. Kada bi ciljali na nešto više kupaca, morali bi malo da smanje cijene, a da povećaju troškove logistike i tome slično“, kaže Jurčić za DW.
Pitanje od životnog značaja
On takođe ističe problem neprilagođenosti Hrvatske zadatom okviru EU, u kojem zemlja, u osnovi, uopšte nema pravu poljoprivrednu politiku. Ima samo administrativni aparat koji zadovoljava formu EU, ali je ona kreirana prema prosjeku poljoprivrede EU, a ne prema hrvatskim prilikama.
„Pravila diktiraju Italija, Francuska, Njemačka, Austrija, Španija“, kaže Jurčić, „koje su se ipak sistematski razvijale dok smo mi više decenija stagnirali. Cijena proizvodnje u tim zemljama mnogo je niža. Imaju uhodane šeme vidljivih i takozvanih nevidljivih subvencija, a da ne govorim o tome da velikima u prilog ide i ekonomija obima.“
Ovaj profesor emeritus Ekonomskog fakulteta u Zagrebu uvjeren je da kolaps hrvatske poljoprivrede nameće državi imperativ sveobuhvatnog zahvata u fiskalnu politiku, kada je riječ o trgovcima, a potom i u industrijsku politiku, kada je riječ o proizvođačima.
„Vlada mora da ubijedi EU u naše specifičnosti. Pitanje je od životnog značaja. Potom mora da preuzme veći dio lanca vrijednosti, kako bi intervenisala kod što više njegovih ’karika’ u trenutku krize. Bez takvog mehanizma možete da radite samo na ublažavanju krajnje cijene“, odlučan je Jurčić.
On napominje da mehanizama još ima dovoljno – ako država uzme politiku u svoje ruke.
( Deutsche Welle )