Mlade žene i tinejdžerke često nemaju dovoljno prostora i podrške da govore o nasilju

Film "17" u režiji Kosare Mitić, nakon što je premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Berlinu, čuvenom Berlinalu, a nedavno osvojio četiri nagrade na Sarajevo Film Festivalu, mogla je vidjeti i crnogorska publika, i to u okviru glavnog takmičarskog programa 39. Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro Film Festivala, u utorak veče, nakon crnogorske premijere filma "Crna truba".

Povod da snimi "17", ojašnjava Mitić, bila je novinska vijest koju je prvi put pročitala 2017. godine, a koja ju je navela da razmišlja o slučaju mlade žene koja je bacila bebu, dok okolina, prema onome što je tada pročitala, nije znala kroz šta ona prolazi. Za nju taj slučaj nije bio samo priča o pojedincu, već prije svega o širem društvenom problemu.

"To mi je bilo nekako više neka kolektivna nesvjesnost, kolektivni pad, nego lična nastrojenost“, kaže rediteljka.

Kako je ulazila dublje u razvoj scenarija i pripremu filma, Mitić je, kako navodi, nailazila na brojne slične priče mladih žena koje su se našle u teškim okolnostima. Zbog toga joj, kako je navela, ono što je u početku djelovalo gotovo nevjerovatno više nije izgledalo tako.

Posebno ističe položaj mladih žena i tinejdžerki, koje često nemaju dovoljno prostora i podrške da govore o nasilju.

„Mislim da institucija ne štiti dovoljno tako mladu ženu, i mladu ženu, osim tinejdžerke. Ne osjećaju dovoljno slobode da pričaju da su odrasle. I nemaju podršku za seksualno nasilje, za nasilje, sve vrste nasilja“, navodi Mitić.

Mitić smatra da je posebno teško kada se od sedamnaestogodišnjaka očekuje odgovornost za situacije koje prevazilaze njihove mogućnosti.

„Mislim da je adolescencija onaj period gdje sa 17 godina još si dijete, ali već si i odrastao, i kao da se traži neka odgovornost možda više nego što možeš da imaš“, rekla je Mitić.

Upravo je zbog toga, dodaje, bilo izazovno izgraditi likove i pokazati kako se mladi ljudi nose sa velikim traumama. Poseban izazov bio je, kako navodi, rad sa mladim glumcima.

„Mislim da radimo samo sa mladim glumcima, sve je to bilo izazov nevjerovatan“, navodi Mitić, dodajući da je na kraju najvažnije bilo postići emociju koju je film trebalo da prenese publici.

Glumica Eva Kostić, govorila je o pripremi za lik i temama kojima se film bavi.

„Dosta smo detaljno radili prije nego što smo počeli da snimamo, tako da mi je to najviše pomoglo da imamo čvrstu bazu za taj lik, a onda smo ulazili u detalje“, navela je Kostić.

Govoreći o pričama na kojima je film zasnovan, Kostić je kazala da joj one nijesu bile bliske u ličnom smislu, ali da nijesu ni nešto što joj je nepoznato.

„Možda nam nijesu bile privatno bliske u smislu da smo mi proživjeli takvo nešto, ali su bile bliske zato što svaki dan gledamo vijesti i slušamo od drugih, od naše generacije, malo mlađih ili malo starijih. Tako da nije bilo to ništa nerealno“, rekla je Kostić.

Smatra da je važan dio priče način na koji ljudi prihvataju određene obrasce ponašanja i ne suprotstavljaju im se.

„Mislim da to mnogo često dešava kada se ne suprotstaviš. Misliš da je to normalno, ali ja mislim da nije“, rekla je Kostić.

Glumica Martina Danilovska istakla je odnose među likovima i empatiju koja se u filmu pojavljuje kao važan način suočavanja sa teškim okolnostima.

„U ovakvim situacijama, kada postoji nemoć autoriteta, roditelja i okruženja, jedini način da se preživi jeste empatija koja se rađa između ljudi“, smatra Danilovska.

Istakla je da je rad na filmu bio posebno emotivan zadatak, između ostalog i zato što je njoj i koleginici Evi Kostić ovo bilo prvo filmsko iskustvo.

Glumac Petar Manić kazao je da svoj lik vidi kao mladog čovjeka koji je slab i koji želi da pripada određenom društvu, zbog čega radi stvari koje bi mu omogućile da bude njegov dio.

„Likovi poput njega su uvijek oko nas. Ja ga vidim kao jednog slabića koji želi da pripadne takođe u nekom društvu i radi neke stvari koje bi njemu pomogle da bude tu“, naveo je Manić.

Govoreći o završnici filma, Manić je istakao da njegov lik ne pokazuje svijest o onome što je učinio.

„Ja mislim da mu je sve šala. Mislim da na kraju filma uopšte ne osvješćava šta je uradio ili šta je učinio“, rekao je Manić.

Prema njegovom tumačenju, upravo taj kontrast između onih koji nanose zlo i onih koji pate dodatno naglašava temu ćutanja i izostanka posljedica.

„Oni koji nanose to zlo uglavnom se igraju. I ne snose nikakve posljedice, njima je svejedno. A oni koji zapravo pate, kroz to ćutanje, ne mogu da izgovore ili da kažu nešto“, zaključio je Manić.

( Jelena Kontić )