„Žene Narodnog fronta”: Prekinuti lanac ćutanja

Dok je kao pacijentkinja u bolničkom hodniku Ginekološko-akušerske klinike (GAK) “Narodni front” u Beogradu čekala red, zajedno kao i druge žene, nepoznate, različitih godina, profesija i životnih iskustava, Ivana Todorović je sasvim spontano stupila u komunikaciju s njima koja se pretvorila u iskrene razgovore i dijeljenje veoma intimnih priča. Uz neka iskustva su zajedno plakale, a nekima su se iskreno smijale...

“Bile smo žene koje se do tog trenutka nisu poznavale, svaka sa svojim strahom i svojom pričom, a ipak se među nama stvorila nevjerovatna bliskost - mi žene, same, zajedno”, priča Ivana Todorović u razgovoru za “Vijesti”.

Na fonu toga nastao je i njen novi dokumentarni film “Žene Narodnog fronta” (The Divine Feminine) koji će, nakon Beldocsa gdje je osvojio tri nagrade, uključujući i onu za najbolji kratki film, biti prikazan večeras u Herceg Novom. Projekcija će biti upriličena u sklopu takmičarske selekcije dokumentarnog filma 39. izdanja Filmskog festivala Herceg Novi - Montenegro film festivala, u dvorištu Kuće nobelovca Iva Andrića u 21 čas.

“Veoma se radujem što ‘Žene Narodnog fronta’ dolaze na Filmski festival Herceg Novi i što ćemo imati priliku da film podijelimo s publikom u Crnoj Gori. Za mene film nastavlja da živi upravo kroz susrete s publikom i razgovore koji se otvore poslije projekcije. Jedva čekam projekciju i da čujem kako će film doživjeti publika u Herceg Novom! Nadam se da će i ovdje otvoriti neke dugo odlagane razgovore i možda podstaći ljude da se kroz njih dublje povežu jedni s drugima”, poručila je Todorović u intervjuu za “Vijesti”.

Ona je istakla da je ovo film na koji bi trebalo doći s majkom, sestrom, bakom, tetkom, drugaricom, partnerom i poslije projekcije nastaviti razgovor.

“Možda baš o nečemu o čemu do tada nikada nismo razgovarali”, dodaje Todorović...

Film “Žene narodnog fronta” donosi iskustva o kojima se uglavnom ćuti ili govori tiho: od prve menstruacije, preko seksualnog nasilja i abortusa, do trudnoće, porođaja, bolesti, pa i starenja. Zašto i danas, uprkos svim društvenim promjenama, toliko toga iz ženskog iskustva ostaje prekriveno ćutanjem?

Mislim da ćutanje postoji i zato što živimo u tradicionalnom, patrijarhalnom društvu, u kojem je žensko tijelo dugo bilo povezivano sa stidom i sramom. Generacije žena navikle su da ćute o onome kroz šta prolaze, a to se prenosi s generacije na generaciju - ne samo kroz ono što nam se kaže, već možda još više kroz ono o čemu se nikada ne govori.

Društvo se jeste promijenilo i danas imamo mnogo više informacija i mnogo otvorenije govorimo o ženskom tijelu i ženskim iskustvima. Ali, mislim da se javni prostor mijenja brže od naših intimnih odnosa i onoga što nosimo u sebi. Jedno je čitati o menstruaciji, abortusu, porođaju, seksualnom nasilju, bolesti ili menopauzi, a sasvim drugo izgovoriti: “Ovo se dogodilo meni”.

Tu i dalje postoje stid, strah od osude, osjećaj da su neke stvari previše intimne da bi se o njima govorilo, ali i navika da žena mnogo toga jednostavno izdrži i nastavi dalje.

Tokom snimanja imala sam osjećaj da su neke od starijih žena možda prvi put progovorile o iskustvima koja su nosile u sebi godinama, čak decenijama. Bilo je nevjerovatno vidjeti oslobađanje koje se dogodi kada žena konačno izgovori ono o čemu je dugo ćutala i osjeti da je neko sluša bez osude. Upravo je to bio jedan od razloga zbog kojih sam željela da napravim ovaj film, da ova iskustva iznesem iz privatnog u javni prostor i otvorim razgovor o njima.

Dokumentarac je za kratko vrijeme osvojio pažnju gledalaca i doživio uspjeh, šta mislite da je razlog - sama tema ili nešto drugo?

“Žene Narodnog fronta” je veoma intiman film o ženskom tijelu i ženskom iskustvu, o fragilnosti i snazi koju svaka žena nosi u sebi, ali i o solidarnosti među ženama. Pratimo žene različitih generacija koje se sreću u Dnevnoj bolnici GAK Narodni front u Beogradu. Kroz njihove glasove i tijela film otvara iskustva o kojima često ne razgovaramo dovoljno. Mislim da je ovo film na koji je divno doći s majkom, sestrom, bakom, tetkom, drugaricom, partnerom i poslije projekcije nastaviti razgovor. Možda baš o nečemu o čemu do tada nikada nismo razgovarali.

Jedna od rečenica koja odzvanja i nakon filma, a možda i sažima “žensko iskustvo” jeste: “Kad porasteš - kazaće ti se samo”... Djeluje kao da upravo ona prikazuje na koji način generacije i generacije žena odrastaju, ali bez razgovora, bez objašnjenja, često same. Da li je ta tišina i sram koji su nametnuti u patrijarhatu jedna od bitnih tema filma i kakva je situacija po tom pitanju danas kada se govori više i putem različitih platformi?

Ta rečenica “Kad porasteš - kazaće ti se samo” mi je veoma važna, jer u sebi nosi čitav jedan način odrastanja generacija žena. Kao da se podrazumijevalo da će žena sama, usput, nekako saznati šta joj se događa, umjesto da joj neko objasni njeno tijelo i da s njom otvoreno razgovara o menstruaciji, seksualnosti, trudnoći, porođaju, menopauzi, ali i o strahu, želji, bolu i zadovoljstvu.

Tišina i sram jesu važne teme filma, ali me je posebno zanimalo kako se oni prenose s jedne generacije žena na drugu. Često majke i bake nisu ćutale zato što nisu željele da razgovaraju sa svojim ćerkama, već zato što ni s njima niko nije razgovarao. Nasljeđujemo ne samo ono što su nam prethodne generacije rekle, već i ono o čemu su ćutale.

Danas se mnogo toga promijenilo. Žene imaju pristup informacijama i prostorima u kojima mogu javno da govore o iskustvima koja su nekada bila gotovo potpuno tabu. To jeste ogromna promjena. Ali informacija ne može u potpunosti da zamijeni bliskost i razgovor. Možemo na internetu saznati sve o svom tijelu, a da nikada ne pitamo svoju majku kako je ona doživjela prvu menstruaciju, porođaj, gubitak trudnoće, menopauzu ili starenje.

Zato bih voljela da film bude prostor u kojem se taj lanac ćutanja makar malo prekida - i da možda poslije njega majka i ćerka, dve prijateljice ili partneri započnu razgovor koji do tada nikada nisu imali.

Film je smješten u prostor koji izaziva određenu nelagodu, tako da vidimo bolničke hodnike, čekaonice, ginekološke ordinacije, sve ispresijecano hladnim alatkama, mehaničkim odgovorima, ali i samospoznajom i međusobnim upoznavanjem. Kako ste došli do same tematike, pa i do “Narodnog fronta”, a onda i do žena koje nose film?

Ovo je moj deveti socijalno angažovani film u kojem se bavim istraživanjem traume i mogućnošću iscjeljenja kroz empatiju, tako da mi je ideja za ovaj film došla sasvim prirodno.

I sama sam bila pacijentkinja u Dnevnoj bolnici GAK Narodni front i, dok sam čekala u bolničkom hodniku sa ženama koje nisam poznavala, različitih godina, profesija i životnih iskustava, počele smo spontano da razgovaramo i dijelimo veoma intimne priče. Nad nekima smo se zajedno smijale, nad nekima plakale. Bile smo žene koje se do tog trenutka nisu poznavale, svaka sa svojim strahom i svojom pričom, a ipak se među nama stvorila nevjerovatna bliskost - mi žene, same, zajedno.

Tada sam znala da želim da napravim ovaj film.

Žene koje vidimo u filmu bile su pacijentkinje Dnevne bolnice. Nismo unaprijed birale sagovornice niti tražile određene priče. Direktorka fotografije Maša Drndić i ja imale smo veliku sreću da su nam te žene ukazale povjerenje i pustile nas u jedan veoma intiman i ranjiv trenutak svojih života.

Hladnoća bolnice bila je gotovo savršena postavka za ovu priču. Nasuprot toj hladnoći, među ženama nastaju toplina, humor, nježnost i solidarnost. Upravo me je taj kontrast zanimao, fragilnost naspram snage, samoća naspram zajedništva. Na neki način, i svijet izvan bolnice često umije da bude hladan prema ženi i njenom iskustvu.

Koliko je kompleksno bilo izgraditi odnos sa ženama uz prisustvo kamere, a tako da kamera ne naruši njihovu intimu, već bude prostor povjerenja?

Povjerenje se u ovom filmu gradilo iz srca. Važno je bilo i to što sam i sama bila pacijentkinja Dnevne bolnice Narodnog fronta. Nisam došla spolja da posmatram njihov svijet, već sam i sama prošla kroz tu ranjivost i mislim da su žene to osjećale.

Kada smo počele da snimamo, direktorka fotografije Maša Drndić i ja bile smo jedina filmska ekipa.

Vizuelno smo željele da budemo veoma blizu ženskom tijelu, ali da ta blizina nikada ne postane voajeristička. Željele smo da kamera bude nježna i empatična, da ne “uzima” tijelo, već da ga sluša. Da žensko tijelo ne postane objekat posmatranja, već prostor iskustva žene kojoj pripada.

Povjerenje koje su nam te žene dale bilo je nešto najdragocjenije u procesu stvaranja ovog filma.

U filmu glavnu riječ imaju žene, njihova tijela, pogledi i tišina između rečenica. Koliko Vam je bilo važno da upravo one budu jedini autoritet vlastitih iskustava, bez potrebe da ih bilo ko tumači ili objašnjava i koliko je bilo teško kasnije u fazi montaže odbaciti, pretpostavljam golem i težak materijal?

Bilo mi je veoma važno da žene u filmu budu jedini autoritet svojih iskustava. Željela sam da ih jednostavno saslušamo. I tišina mi je bila podjednako važna kao i izgovorene riječi. Nekada pogled, pokret tijela ili pauza između dvije rečenice govore više od objašnjenja. Nisam željela da film govori gledaocu šta treba da misli ili osjeća.

Montaža je bila veoma dug i emotivan proces. Film smo snimile 2016. godine, a tek mnogo godina kasnije uspjela sam da mu se vratim i pronađem pravu formu. Sa montažerkom Marijom Jelušić prošla sam kroz ogromnu količinu materijala i mnogo snažnih, intimnih priča.

Najteže je bilo odreći se žena i priča koje su mi bile veoma važne, a koje jednostavno nisu mogle sve da stanu u 19 minuta. Nismo željele da ostanu samo najdramatičniji trenuci. Bilo nam je važno da u filmu postoje humor, nježnost, svakodnevnost, tišina, strah i snaga, čitav spektar života.

Željela sam da pojedinačne priče počnu da razgovaraju jedna s drugom i da se iz njih postepeno stvori jedan zajednički glas, a da svaka žena ipak ostane potpuno svoja.

Jeste li tokom rada na filmu imali osjećaj da su mnoge sagovornice prvi put javno izgovorile ono što ih je godinama pratilo, od stida, preko nasilja, do straha od života i smrti? Koliko je sve to univerzalno iskustvo žene, bilo nekad ili danas?

Da, imala sam taj osjećaj, posebno kod nekih starijih žena. Kao da su određena iskustva koja su godinama, možda i decenijama, nosile u sebi prvi put dobila prostor da budu izgovorena naglas. Tada sam osjetila koliko samo pričanje može da bude oslobađajuće.

Ne mislim da postoji jedno univerzalno žensko iskustvo. Svaka žena ima svoju priču, svoje tijelo, okolnosti u kojima je odrasla i vrijeme kojem pripada. Ali postoje emocije i iskustva koja nas povezuju kroz generacije: odnos prema sopstvenom tijelu, seksualnost, trudnoća ili odluka da nemamo djecu, strah od bolesti i starenja, potreba da budemo voljene, prihvaćene i saslušane.

To vidim i kroz reakcije publike u različitim zemljama. Žene mi prilaze poslije projekcija i govore: “Ovo je i moja priča”, ili u filmu prepoznaju svoju majku, baku, sestru ili prijateljicu. Možda nisu prošle kroz isto konkretno iskustvo, ali prepoznaju emociju. I upravo je to za mene univerzalno - ne ista priča, već mogućnost da prepoznamo jedna drugu.

Film pokazuje koliko tijelo pamti - bilo da je riječ o abortusu, porođaju, bolesti ili traumi. Koliko Vas je tokom rada iznenadila ta neraskidiva veza između fizičkog iskustva i emocije, između tijela i sjećanja, te kakva je uloga vremena, ali i posmatrača u svemu tome, a naravno i medicinskog osoblja?

Za mene tijelo pamti mnogo više nego što smo ponekad svjesni. Možemo da mislimo da smo neko iskustvo ostavili iza sebe, da je prošlo deset, dvadeset ili trideset godina, ali kada počnemo da govorimo o njemu, tijelo ga se često sjeti zajedno s nama. To sam osjećala dok sam slušala žene - kroz način na koji se mijenjaju glas, pogled, pokret tijela ili tišina kada se vrate nekom iskustvu iz prošlosti.

Zato me je zanimalo tijelo ne samo kao fizičko tijelo, već kao mjesto sjećanja, emocija, traume, ali i snage i iscjeljenja. Maša Drndić i ja željele smo da kamera bude veoma blizu tijelu, ali da ga nikada ne posmatra kao medicinski objekat, već kao prostor u kojem je zapisan jedan život.

Medicinsko osoblje je u posebnoj poziciji, jer svakodnevno prisustvuje trenucima koji su za njih dio profesionalne rutine, dok za ženu mogu biti među najintimnijim i najranjivijim trenucima njenog života. Zato mislim da su empatija, nježnost i način na koji se obraćamo osobi u takvom trenutku izuzetno važni.

Iako govori o vrlo ličnim iskustvima, film je duboko društveni. Koliko je odgovornost za zdravlje žena, jednako fizičko, emotivno, psihičko..., i dalje previše prepuštena njima samima, dok društvo, institucije, pa i porodica često ostaju nijemi ili nedovoljno prisutni?

Mislim da žene veoma često nauče da brinu o svima oko sebe prije nego o sebi. O djeci, partnerima, roditeljima, porodici, poslu - a sopstveno fizičko i emotivno zdravlje lako ostane negdje na kraju liste.

Odgovornost za naše zdravlje jeste i na nama, ali ne može biti samo na pojedinačnoj ženi. Potrebni su nam zdravstveni sistem i institucije u kojima će se žena osjećati saslušano, poštovano i sigurno, ali i porodica i društvo u kojima možemo otvoreno da govorimo o svom fizičkom, emotivnom i psihičkom zdravlju bez stida i osude.

Posebno mislim da o ženskom zdravlju treba da počnemo da govorimo mnogo ranije, a ne tek kada se pojavi problem. Da učimo djevojčice da poznaju svoje tijelo, postavljaju pitanja i ne osjećaju stid zbog onoga kroz šta njihovo tijelo prolazi. Briga o zdravlju žena ne može biti samo odgovornost žena - ona je i pitanje toga kakvo društvo i kakvu podršku stvaramo oko njih.

Rekli ste da biste voljeli da se žene nakon gledanja filma osjećaju manje same, a da muškarci bolje razumiju ženski svijet. Šta pokazuju reakcije dosadašnjih gledalaca, uspijeva li film u tome i vjerujete da umjetnost može postići ono što često ne uspijevaju ni obrazovanje, ni mediji, ni institucije – da proizvede empatiju i razumijevanje, te da se nešto zbilja promijeni?

Reakcije publike su mi možda jedan od najljepših djelova života ovog filma. Još od svjetske premijere u Santa Barbari, a zatim i na drugim projekcijama, osjećala sam koliko film emotivno povezuje ljude. Tokom projekcija osjećaju se tišina, suze, smijeh, a poslije filma ljudi ostaju da razgovaraju i dijele sopstvena iskustva.

Posebno su me iznenadile i dirnule reakcije muškaraca. Mnogi su mi govorili da im je film omogućio da na drugačiji način osjete i razumiju kroz šta žene prolaze, ne samo fizički već i emotivno. Neki su mi čak rekli da bi voljeli da film uđe u obrazovni sistem, kako bi ga gledali mladi muškarci i još u mladosti dobili priliku da upoznaju i razumiju iskustva ženskog tijela. Drugi su me savjetovali da od ove teme napravim dugometražni igrani film kako bi došla do još šire publike.

Zbog takvih reakcija zaista vjerujem u moć umjetnosti da proizvede empatiju. Film možda ne može direktno da promijeni institucije, ali može da promijeni način na koji gledamo drugog čovjeka.

Poslije gledanja filma teško je biti bez osjećaja da su žene tokom života primorane da prolaze kroz mnogo više nego što društvo priznaje ili vidi. Šta biste najviše voljeli da publika ponese iz “Žena Narodnog fronta”, posebno žene, a šta muškarci?

Najviše bih voljela da žene poslije filma osjete da nisu same. Da ono kroz šta prolaze njihova tijela, njihovi strahovi, traume i promjene, ali i snaga koju nose u sebi, nisu nešto što moraju da nose u tišini. Voljela bih da ih film podstakne da razgovaraju jedna s drugom, dijele svoja iskustva i više brinu o sebi.

A muškarcima bih voljela da film približi jedan intimni ženski svijet kojem možda nemaju često pristup. Da bolje razumiju kroz šta prolaze njihove partnerke, majke, ćerke, sestre i prijateljice. Da ih podstakne da pitaju, slušaju, budu prisutni - i budu nježni.

Voljela bih da nas film približi jedne drugima. Da kroz razumijevanje iskustva drugog postanemo povezaniji.

( Jelena Kontić )