Polinjano – poema na stijenama

Jutro usred ljeta pronosi mirise bolje nego vreli dan koji ih postepeno priguši svojim moćnim dahom. Miris espresa. Miris vagona. Miris Mediterana sačinjen od pletenice mirisa. Pinjoli. Borove iglice. Suva crvenica. Takvog jutra ulazimo u voz za Polinjano a Mare, poznatu varoš nadomak Barija. Radost susreta je dobrim dijelom u njegovom iščekivanju. Ali vožnja ne traje dugo i poslije petnaestak minuta silazimo na još uvijek pospanoj željezničkoj stanici.

Sredozemlje ne ustaje rano. Sredozemlje ne voli da ga bude prije deset. Tako u prvih sat-dva imamo grad skoro samo za sebe. Koračamo kroz lavirint uskih, kaldrmisanih uličica i bijelih kuća.

Pronašli smo kafe koji je u to doba otvoren. Sjedimo nad šoljicom iz koje lijepo miriše. Unaokolo su uglavnom Italijani, koji, kao i mi, nikuda ne žure. Ovo je jug. Ta opuštenost prija.

Poslije dobrog sata krenemo na zakazani susret sa Polinjanom. Sve dublje ulazimo u srce grada.

Nailazimo na pješačku zonu. Očito je to žila kucavica cijelog grada u kojoj su sve radnje već otvorene. Sa svih strana stižu i turisti. Ulica u kojoj se zadržavamo kod ovog ili onog izloga zove se, kao što dolikuje glavnoj mondenskoj pozornici varoši – Via Roma.

Popločana je kamenom i oivičena starim zgradama sa cvjetnim balkonima. Nižu se fokačerije i picerije. Ko voli, može da kupi ručno rađenu apulijsku keramiku, suvenire i unikatni nakit.

Skrećemo u istorijsko jezgro. Nađemo se pred kulom visokom preko 20 metara. To je zapravo zvonik. Uspijevamo da ukrademo nekoliko mirnih trenutaka i da uđemo u glavnu crkvu posvećenu Uznesenju Presvete Bogorodice, koja se nalazi na trgu Vitorio Emanuele II, živom gradskom čvorištu.

Sazidana je u 13. vijeku – u vrijeme kada su crkve podsjećale na tvrđave. To se može najbolje vidjeti u Lisabonu, pa i u Portu ili Đironi, ali svakako i u Kuršumliji gdje zadužbina Stefana Nemanje Manastir Svetog Nikole po ovoj osobini oduvijek ima brojnu evropsku rodbinu.

U Polinjanu sakralna tvrđava čuva relikvije Svetog Vita, zaštitnika grada.

ULICE KAO STROFE

Kao da Polinjano sam po sebi nije poema na stijenama, on na zidovima i vratima svojih kuća katkad ima zapisane stihove. Ispisivač je koristio trajnu crnu farbu i pisao onako kako skoro niko više ne umije u digitalnoj eri – pisanim slovima. Na jednom mjestu sam ugledao riječi na italijanskom ispod kojih je potpisan Džim Morison: „Život je kao ogledalo: osmjehuje ti se ako ga gledaš sa osmijehom“.

Poslije sam uz kafu provjerio. Zapravo je prvi tako nešto rekao Vilijam Majkpis Takeri u „Vašaru taštine“. A još ranije to je na svojim predavanjima izgovarala Mildred Lizet Norman, američka pacifistkinja, duhovna učiteljica, vegetarijanska aktivistkinja i mističarka koja je sebe nazivala Hodočasnica Mira.

Naravno, digitalni lavirint je pun takozvanih lutajućih citata koji se pogrešno pripišu ovome ili onome. Svejedno. Ovaj grafit mi uljepšava dan. Takvih zapisa je u Polinjanu dosta. Oni su postali dio gradskog identiteta.

Zaslužan za kićenje grada svjetskim stihovima je Gvido Lupori poznatiji pod svojim umjetničkim pseudonimom Gvido il Flaner. To bi se moglo prevesti kao Dokoni šetač.

Gvido je do 1984. u svom rodnom Bariju imao potpuno drukčiji život – radio je kao zastupnik građevinske firme. Onda se zaljubio. U Polinjano. Preselio se i odlučio da život posveti ovom gradu i poeziji. Postao je poznat po tome što je kistom i bojom ispisivao stihove i aforizme svuda po gradu – na uličnim stepenicama, starim drvenim stolicama, napuštenim vratima i zidovima. Neizmjerno je volio more. Mještani ga pamte kao čovjeka koji se u kupao tokom cijele godine, pa čak i usred zime. Jedna od njegovih najpoznatijih i najčešće fotografisanih rečenica na zidinama glasi: „Moj blizanac More je ovdje učinio golemom moju slobodu“.

U dokonoj šetnji Polinjanom prije ili kasnije ćete nabasati na sokak koji završava ogradom. I kada zavirite preko nje, ugledaćete prizor koji će vas natjerati da razumijete strast uličnog pjesnika – vječni razgovor grada na stijenama i Jadranskog mora zaista je jedinstven.

Nekoliko puta izbijamo na takve vidikovce, ovdje ih zovu terase. Pitomi italijanski gradić na njima poprimi dramatičnu crtu. Gradnja na liticama, šupljine u stijenama koje razgriza more, blještavilo bijelih kuća iznad jadranskog plavetnila.

Gvido Lupori je preminuo u novembru 2024. godine u svojoj 78. godini. Iza sebe je ostavio voljeni grad ljepši nego što ga je zatekao. Ne može se reći za baš svakog čovjeka, da je svojim postojanjem uljepšao ovaj svijet. Gvido je ostvario svoj cilj da književnost iz knjiga i biblioteka preseli na ulice i pokloni je običnim ljudima i prolaznicima.

ĆUPRIJA STARA 19 VJEKOVA

Iz centra koračamo preko rimskog mosta. Sagrađen početkom 2. vijeka nove ere, za vrijeme vladavine rimskog cara Trajana. To je onaj car iz poslovice sa kozjim ušima, ili sa đerdapske Trajanove table. Carski most preko Dunava između Gornje Mezije i Dakije odavno ne postoji, ali je ovaj po kojem zadivljeni koračamo u odličnom stanju. Doduše, njegova gradnja nije prikazana na Trajanovom stubu u Rimu. Ali dugovječnost je na njegovoj strani.

Rimljani su izgradili Trajanov put kao dio Apijskog puta kako bi povezali grad Benevento sa lukom Brindizi na samom jugu Italije. Most u Polinjanu je bio jedna od ključnih tačaka tog puta jer je premostio strmu i opasnu uvalu. Iako je star skoro dva milenijuma preko njega se i danas odvija saobraćaj. Sa mosta se pruža pogled na uvalu između dvije krečnjačke gromade. To mjesto je poznato širom svijeta.

Zove se Lama Monakile. Lama je apulijski naziv za jarugu u krečnjačkom terenu, kojom su se slivale površinske vode ka moru. Bujica koja je probijala svoj put ovuda odavno je presušila. Zvanični dokument Opštine Polinjano a Mare navodi da je drugi dio naziva povezan s nekadašnjim prisustvom sredozemne foke monahinje. Dobro, postoji i lokalna legenda o pustinjaku, monahu koji je živio u krečnjačkim pećinama. Ko će ga znati. Volim da vjerujem da zadivljeni posmatramo Uvalu foka monahinja. Mada više nema ni vode koja je napravila usjek ni foka na okolnim stijenama. Ali ima ljudi koji ispod mosta hrle ka obali, jer je ovo jedna od čuvenih italijanskih plaža.

U antičko doba i u srednjem vijeku uvala je služila kao zaklonjena luka. Brodovi koji su plovili Jadranom dolazili su baš ovdje. Sa istoka su donosili začine i tkanine, a iz Apulije su odavde izvozili maslinovo ulje i žito. Roba se sa obale prenosila gore do rimskog mosta na Trajanovom putu.

Danas je ova plaža poznata po takmičenju u skokovima u vodu sa visokih stijena. Najbolji skakači na svijetu dolaze ovdje i skaču u more sa platformi koje su postavljene na privatnim terasama kuća, na visini od 21 i 27 metara. Hiljade ljudi tada ispune plažu i rimski most kako bi gledali skokove. Svako ko je bio u Mostaru mora da pomisli na skokove sa Starog mosta.

Ni mi nismo odoljeli zovu plaže. Spustili smo se strmom uličicom ispod mosta. Plaža je zapravo mala i šljunkovita. More je tirkizno. Zbog okolnih stijena sunce ovdje rano zalazi, pa popodne hlad osvaja plažu. Ulaz je besplatan. Izgleda da u Polinjano još nije do kraja stigao surovi merkantilistički duh.

LETJETI PLAVETNILOM

Pređemo most i šetamo Ulicom Svetog Vita. Sa desne strane nam se otvara vidikovac iznad mora, prostor na kojem pogled privlači ljudska figura raširenih ruku. To je spomenik čovjeku koji je 1958. otpjevao planetarni hit – Volare. Ne vjerujem da ima puno ljudi koji nisu katkad zapjevušili ovaj refren: Letjeti... o-o!... Pjevati... o-o, o-o, o-o!

Bronzani spomenik visok tri metra, rad argentinskog vajara Hermana Mejera, ovdje je od 2009. Domeniko Modunjo je bio jedan od najvećih italijanskih pjevača, glumaca i tekstopisaca, a rodio se u ovoj varoši januara 1928. u siromašnoj porodici. Kao dijete je pravio nestašluke na uličicama starog grada kojima smo se danas i mi do iznemoglosti vrzmali. Kada mu je otac dobio posao u obližnjem mjestu porodica se preselila. Domeniko je često krišom bježao biciklom nazad u rodni grad.

Sa 19 godina otišao je na sjever Italije, radio teške poslove, a potom upisao glumačku školu u Rimu. Svirao je gitaru, pisao pjesme i glumio u filmovima.

Njegov život se potpuno mijenja 1958. godine pobjedom na festivalu Sanremo sa pjesmom „Nel blu dipinto di blu“ – Volare.

Pjesma je postala globalni fenomen, osvojila je Ameriku i donijela mu čak dvije prestižne nagrade Gremi. Četiri puta je pobijedio na Sanremu, a pred kraj života se uspješno bavio i politikom kao poslanik u parlamentu. Preminuo je avgusta 1994.

Na početku karijere Modunjo je u javnosti često tvrdio da je sa Sicilije, a ne iz Apulije. U to vrijeme, Sicilija je u svijetu muzike i filma bila mnogo popularnija od siromašne i nepoznate Apulije. Ljudi iz Polinjana su mu to godinama zamjerali.

Avgusta 1993, godinu dana prije smrti, Modunjo je izabrao baš Polinjano a Mare za mjesto svog posljednjeg velikog koncerta. Događaj pod nazivom „Modunjo se vraća kući“ okupio je na desetine hiljada ljudi. Grad mu je oprostio staru laž, a bolesni pjevač je na ovaj način testamentarno izjavio ljubav svom rodnom mjestu.

Vraćamo se preko mosta u stari grad. Na samom mostu jedan mladić potresno lijepo pjeva Modunjovu pjesmu. Sjetim se šta je majka govorila pred televizorom prije pola vijeka gledajući italijanske pjevače na festivalu u Sanremu: „Neki narodi su stvoreni za pjesmu“.

U starogradskom jezgru držimo se hlada. Ono svježe jutro postalo je razjareni ljetnji dan. Ulazimo u rashlađen kafić koji u zadnjoj prostoriji ima pogled na more.

Tamo uz drugu današnju kafu sređujemo utiske. Sjetim se da sam negdje naišao na podatak kako se tekstopisac Franko Miljači u ljeto 1957. u Rimu dogovorio sa Modunjom da se nađu. Njih dvojica su već neko vrijeme prijateljevali. Ali Modunjo se nije pojavio. Miljači je sam popio vino i otišao da odmori. Kada je otvorio oči u svom stančiću vidio je na zidu dvije reprodukcije slika Marka Šagala, na koje do tada nije obraćao pažnju. Crveni pijetao u noći – pijetao leti kroz tamnoplavo nebo. I Slikar i njegov model, gdje je sam umjetnik naslikan sa licem obojenim u plavo. Gledajući te slike, još bunovan, Miljači odmah zapisuje prve stihove: Farbao sam ruke i lice u plavo... i iznenada počeo da letim beskrajnim nebom. Modunjo je u refrenu dodao uzvik – volare, kantare. Letjeti, pjevati.

Po glavi mi se ostatak dana vrti ta zarazna melodija. „Dok je svijet polako nestajao daleko tamo dolje, jedna slatka muzika svirala je samo za mene“.

U Polinjanu smo dakako i ručali, pojeli sladoled, kako je red. I što smo više boravili tu, to nam se manje rastajalo od ovog mjesta.

Vješti turistički radnici su proširili glasinu da je Mark Tven o Polinjanu rekao: „Ovo mjesto je stvoreno prije raja“. Još jedan pogled kroz luk Trajanovog mosta kao da to potvrđuje.

I zaista je Mark Tven rekao nešto slično, ali – o ostrvu Mauricijus. U vremenu postistine to izgleda i nije neki grijeh kada lokalpatrioti plasiraju marketinške neistine.

Ali nešto drugo je provjereno. Luka Bjankini je radnju svog romana Samo tebe volim, objavljenog 2013, smjestio u Polinjano. U romanu se na jednom mjestu kaže: „Ko je rođen na stijeni, taj zna: more uvijek ima odgovor i nježnost za tebe.“

Da je Gvido živ, uzeo bi četkicu i potražio slobodan zid okrenut ka Jadranu, pa bi zapisao ovo.

Dugim pogledom se opraštam od Polinjana. Skoro da sam u iskušenju da kažem ono što je značajni italijanski pjesnik 19. vijeka Đakomo Leopardi zapisao u svojoj pjesmi Beskonačnost: E il naufragar m'è dolce in questo mare.

I slatko mi je potonuti u ovom moru.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )