Knjiga i književnost su na posljednjem mjestu: U susret novom Zakonu o kulturi (3)

Tekst koji slijedi je prilog javnoj raspravi o zakonu o kulturi. On se zalaže za respekt prema javno-privatnom partnerstvu (JPP).

Zakoni i praksa u periodu 2000-2025. g. su ignorisali JPP. Pažnju i novac usmjerili su na institucije i institucionalce - suprotno praksi u EU. Štaviše, u novije vrijeme na tzv. kreativne industrije koje u EU dobijaju samo višak kapitala.

Praksa EU je jasna: prvo se podmiri ono što jednu naciju pozitivno razlikuje od drugih (verbalno stvaralaštvo, spomenici, muzeji, ideje) - pa tek onda s eventualnim viškom kapitala da pričamo o zanatima i manuelnim vještinama.

Redukcija nacionalnog razvoja na jednopartijske organe, de facto, ugnjetavanjem autora i javnog sektora, ulijenila je, kod nas, ujalovila institucije i uspavala institucionalce. Arče novac a rezultate nemaju; niti odgovaraju za jedno ni drugo.

U zemljama EU, međutim, navodim one čiju političku dijalektiku manje ili više znam, Italija, Njemačka, Češka, Mađarska, Španija, Grčka, Austrija, recimo, bilo kakva podjela autora na institucionalne, i vaninstitucionalne, gadno bi se provela.

Institucionalni rezultati su kod nas negdje tanki, negdje nikakvi, a 25 godina je dug period. Proarčen je novac bez pokrića idejama. Rezultate institucija ne evaluira niko živ. Radio - ne radio, svira ti radio!

Neću kazati ništa novo: svijet se mijenja. Prolazimo kroz promjenu percepcije. Transformišu se atributi novca. Rat u Evropi pomjera diskurzivne tokove; mnoge nacije on pozicionira drugačije od horizonta očekivanja. Nepredvidljive namjere vojnih sila bacaju tamnu sjenku na slabije naoružane zemlje. Prostor za zaštitu malih nacija se sužava.

Samo kod dvije stvari, međutim, promjena se ne nazire: ideje, i zlato.

Ako mala nacija pasivizuje JPP na planu ideja i stvaralaštva, neopravdanim privilegovanjem institucija (narcisoidne, samodovoljne) ili, nota bene, potkupljivanjem građana tako što im plaća zabavu, istog časa ona kida bolji dio sebe. CG to prilično čini 25 godina.

Redosljed u zakonskoj regulativi treba da prati redosljed vrijednosti u nacijama. Pusti snovi!

Prva naša vrijednost - jedina s kontinuitetom od 1000 godina (dosta ostalih dođu joj derivati) - jeste pismo i knjiga. Kod nas je ova luča za četvrt stoljeća s prvog pala na posljednje mjesto.

PROMJENA PERCEPCIJE

Prošlo je, evo, pola stoljeća da je postmoderna misao uočila tada radikalnu promjenu percepcije na planu ideja (samim tim i na svjetskom komercijalnom tržištu, u bankarstvu, trgovini oružjem, investicijama, pomorskom saobraćaju, klimatskim promjenama, u valorizaciji rada i radne snage itd.).

Francuski filozof Liotar (Jean-Francois Lyotard, 1924-1998) objavio je Postmoderno stanje (podnaslov: Izvještaj o znanju) kao rezultat jedne naučne inicijative kanadske vlade o idejama koje pokreću svijet (1979).

Liotar je objavio funkcionalni slom epskih narativa (prosvetiteljstvo, vjersko spasenje, marksizam, marksističke institucije, ideologija itd.).

Kazao je da stari sistemi više nemaju pokriće ni funkcije upotrebljivosti. Ideje i znanje jedine su kadre da drže korak sa informacionim tehnologijama. Išlo je sporo sa ovim kopernikanskim preokretom, ali je išlo.

Jugoslavija nije umjela da pročita poruke. Najbolje ih je pročitala sila čije iskustvo nijansi je, u stvari, generisalo ovu briljantnu studiju - Amerika.

Liotar je objavio uspon mikro-narativa. Drugim riječima, uspon JPP. Smatrao je da je nosilac mikro-narativa građanstvo u cjelini.

EU, koja je od postmodernista uživala podršku, ohrabrila je javno-državno partnerstvo; evropski duh ništa ne pokrene kao nova ideja. Komunizam jalovih institucija isprovocirao je sve velike postmoderniste (Peter Sloterdijk, Bela Hamvaš, Mišel Fuko, Ričard Rorti, Žak Derida). Ogadio im je instutucionalnu jednostranost i oni su uvjerili Evropu u snagu JPP.

Postkomunizam, kod nas, na žalost, prolazi ispod radara. Neuništiv je kao plastična ambalaža.

CG ZA ČETVRT STOLJEĆA

Mi smo za četvrt stoljeća oštetili, diskriminisali, neglektovali pa i ugrozili svoj najkrupniji kapital: pismo i knjigu. Za kulturu vlada godišnje izdvoji 15.000.000 eura - pismo i knjiga (garant nacionalne svijesti koji je formirao i edukovao sva pokoljenja), nota bene, crnogorska književnost svih vremena, od toga dobije kolosalnih 1%.

Izolovali smo tekstualnu (narativnu) kulturu od tokova novca u korist zabavnih djelatnosti, a one, sve skupa, ne dobacuju po značaju ulogu knjige i tekstualnosti.

Za književnost su izdvajane mrvice na godišnjim konkursima 25 godina. Blokiran je priliv knjige. Nema časopisa. Nema kritike.

Prednost je 25 godina davana zabavi, i kreativnim industrijama (uzgred, to su drugi vladini resori: agrar, turizam, privreda, ekologija). Koja vlada plaća zabavu svojih građana? Zemlje s najviše svijesti o značaju kulture za mali narod, Češka, Mađarska, Poljska, to bi smatrale (to da vlada finansira koncert Zdravka Čolića, na primjer, a građanin prevod Njegoša) dodvoravanjem, potkupljivanjem. Korupcijom. Što i jest.

Potcjenjivanjem znanja što ga književnost izgradi za milenijum mi smo gotovo ugrozili nacionalni informacioni kapital. Šta je informacioni kapital?

Šta je akumulacija nijansi koja pokreće digitalnu epohu?

INFORMACIONI KAPITAL

Informacioni kapital je danas ključni nematerijalni resurs država, nacija, društava, korporativnih udruženja. Organizam sa akumulacijom znanja kadrog da pokreće društveni razvoj.

Najveći informacioni kapital CG leži u njenoj književnosti. Književnost CG jedina je kontinuirana kulturna radnja za 1000 godina (sve ostale su isprekidane).

Dalje, mala nacija može srazmjerno lako izgraditi precizan monitoring svoje evolucije. Velikima je to mnogo teže. Tu smo u prednosti, na jednom mjestu imamo najkompletniji informacioni kapital.

Najzad, rijedak je slučaj da kompletno nacionalno znanje i genetička evidencija bude pouzdano čitljiva, provjerljiva kroz jedan jedini tok - jezik/jezike (verbalno stvaralaštvo).

Akumulacija znanja kroz knjigu i pismo (poetika, politika, svijest) strateška je vrijednost. Primjenljiva funkcionalno u poslovanju i u životu. Softver za upravljanje i donošenje odluka.

To je nacionalna banka ideja.

Koristim brazilski izraz: Banco Nacional de Ideias.

Ovu “banku ideja” osnovali su u Rio de Žaneiru 1993.g. filozof i pisac Antonio Cicero (1945-2024), pjesnik Voli Salomao (1943-2003), književnik Haroldo de Kampos (1929-2003), pjesnik i kasniji nobelovac Derek Volkot (1930-2017), njemački pisci Hans Magnus Encensberger (1929-2022) i Peter Sloterdijk (1947), teoretičar Cvetan Todorov (1939-2017), pjesnik i kritičar Džon Ašberi (1927-2017) - učenik najvećeg modernog pjesnika Ezre Paunda…

Svi poštuju svoju nacionalnu pismenost. To je jedini put do međunarodne pismenosti na kojoj u digitalnoj epohi počiva sve.

U nacijama EU pismo i knjiga zauzimaju prvo mjesto. Poštuje se autor (nosilac i garant ideja). Stimuliše se javni sektor (kroz JPP) ravnopravno sa institucijama.

Ako si u Rimu - radi ono što rade Rimljani!

( Gojko Čelebić )