Tamo neki Mladić, zločinac a ne heroj

Što više čitam šta piše narod srpski o Mladiću sve manje verujem da Vučić krade izbore. Ovaj ironični komentar nepoznatog autora, koji je proteklih dana kružio mrežama, sugeriše međutim pogrešan zaključak - da nije pokvaren i bolestan Vučić nego narod. A u stvari je obrnuto - što je Vučić više bolesno pričao i nemilosrdnije vladao, što uključuje i krađe izbora, to je i narod sve manje vjerovao zapadnim medijima i međunarodnom sudovima, po kojima je Mladić bio “balkanski kasapin”, organizator najvećeg zločina na tlu Evrope poslije II svjetskog rata. A ne general i heroj.

Tako da bi precizniji tvit u stvari mogao da glasi - što sam više pratio šta Vučić priča o Mladiću, Srebrenici, zločinima, a posebno šta na te teme deceniju i po on lično piše po uslužnim tabloidima, sve manje sam vjerovao da se Srbi mogu spasiti nove katastrofe. I brojnih zabluda. Malo je bio udes sa Miloševićem, sad ćete da vidite kako se ubija Srbija - to je suštinski moto Vučićeve vladavine. I onda je logičan epilog novog udesa da narod srpski slavi Ratka heroja. Umjesto da prezre balkanskog kasapina i zločinca. Zato njemački Frankfurter Algemajne ovih dana pravilno zaključuje da je Srbija “u razračunavanju sa svojom krvavom prošlošću jednom već bila dalje odmakla nego što je danas".

Ne samo Srbija, već i Mile Dodik. Kako je on tek bio odmakao nakon kraja krvavog rata i počinjenih zločina. Što više čitam šta danas Mile priča o Mladiću, sve manje vjerujem da to ima veze sa njegovim političkim ili ideološkim uvjerenjem. Već da je iza svega novac i Dodikov bankovni račun. Naime, dok je bio samo BH političar koji živi od plate, i pokušava da entitet koji predstavlja izvuče ispod ruševina minulog rata, Dodik je 1996. govorio o neophodnosti saradnje sa Haškim tribunalom kako bi bili kažnjeni zločinci a ne narodi. “Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred sud“, govorio je Mile, ne štedeći ni Karadžića i Mladića: “I njih dvojica. Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa celog srpskog naroda. Krivica je individualna stvar, pa neka svako ispašta zbog zločina koje je počinio“! Bravo, Dodiku jedan. Posebno kada je javno na RTS-u istog tog Mladića prozivao za višegodišnje sakrivanje i izbjegavanje deportacije Hagu: “Čitav narod u Republici Srpskoj i Srbiji ispašta zbog toga što je tamo neki Mladić odlučio da se neće predati i otići na sud. I onda kaže da voli srpski narod. Đavola on voli“, govorio je Mile D.

A onda mu je, pretpostavljam, neko iz vrha SPC, SANU, BIA, svakako neko iz mračnih proruskih i crnorukaških krugova Beograda objasnio kako Srbima treba drugi narativ. U stvari isti onaj koji ih je uveo u spiralu nasilja i zločina i na 100 godina udaljio od Evrope. Posebno kada je Miletu objašnjeno da pretvranje “tamo nekog Mladića” (a stvarno je bio tamo neki, nebitni i neobrazovani vojnik raspale JNA) u “heroja i tvorca Srpske” sa sobim nosi velike finansijske benefite za njega i njegovu familiju - pred Dodikom više nije bilo dileme. Preko noći se prešaltao na priču o mrskom Zapadu i majci Rusiji, antisprskom Hagu i još gorim komšijama Bošnjacima, a tamo neki Karadžić i Mladić su postali heroji i branitelji srpske nejači. Da je ostao odgovorni srpski političar u BiH koji nastavlja da priča o “tamo nekom Mladiću” i potrebi da se teret kolektivne krivice za počinjene zločine i genocid u Bosni skine sa leđa srpskog naroda, vjerovatno bi Dodik davno bio bivši. Pobijeđen od nekog drugog srpskog političara koga bi iznjedrio zvanični Beograd, sa poželjnim narativom, prihvatanjem a ne odbacivanjem tamo nekog Mladića.

Onaj tvit sa početka teksta bi onda mogao da se formuliše i ovako: što više slušam šta Dodik priča o Mladiću, sve manje vjerujem da zaista tako misli. Jer posa’ je posa’. Znači tako mu se samo više isplati. Kuće, stanovi, imetak po Bosni, vila na Dedinju, vjerovatno se nešto nađe i u Beogradu na vodi, plus bankovni računi sa kojih se plaćaju milionski iznosi US advokatima i “dubokoj državi” - to su pravi razlozi Dodikovog odustajanja od “tamo nekog Mladića” i šaltanje na “heroja Ratka, čijem liku i djelu Repubilka Srpska ostaje posvećena”! Ili što bi rekao još jedan komercijalni, pripejd prvak srpskog naroda, Milan K: “Svaka srpska kuća ima jednog Ratka”.

Naravno ni Dodik, ni Knežević, ni bilo koji slični profil takozvanog srpskog lidera, utemeljenog na zločinima 90-ih, i najvećoj srpskoj sramoti u istoriji, ne bi bio moguć, odnosno održiv, da nije zvaničnog Beograda. I tamošnjih službi i kase. Zato nije u pravu duhoviti tviteraš, jer da Vučić nije krao izbore davno bi se preselio u opoziciju. A sa drugačijom, proevropskim vlašću, narod srpski bi mnogo manje pisao ono što ovih dana piše po mrežama o presuđenom zločincu RM.

Njemački nacionalsocijalizam nije pobijeđen padom Rajshtaga i rušenjem Hitlera, već kroz desetogodišnji temeljni proces denacifikacije koji su pokrenule savezničke zapadne snage a onda nastavili veliki njemački demokratski lideri, prije svih Konrad Adenauer, kancelar od 1949. do 1963. Da bi mogli da dovode na vlast i promovišu lidere tipa Vučić, Dodik, Knežević, pomenuti mračni krugovi srpskih i ruskih službi u Beogradu su kreirali ambijent za ubistvo srpskog Adenauera Đinđića, čime je šansa za sličan proces i oslobađanje zemlje od toksičnog i opakog nacionalizma iz doba Miloševića - propala. Njemački FAZ dobro primjećuje da je u to vrijeme, od 2000. do 2012. Srbija u suočavanju sa zločinima 90-ih bila dalje odmakla nego što je danas. Upravo zato što se desio Vučić. Koji je stvari vratio na fabrička podešavanja. Time i narativ o susjedima Srbije kao vječitim neprijateljima a o zločincima Miloševiću, Karadžiću, Mladiću, kao o herojima i spaisteljima Srba! Crna ruka je te 1989, nakon pada komunizma, gurnula Srbiju, a time i region, u rat sa Zapadom, demokratijom, slobodom i sličnim vrijednostima. Da bi je zadržali u sferi malignog ruskog uticaja i svega što takav sistem donosi - enormna korupcija na jednoj i siromaštvo i zaostajanje na drugoj strani.

Vučić je od srpstva napravio profesiju kako bi se on i svi njegovi (braća, kumovi i prijatelji) obogatili. Dodik je sa “tamo nekog Mladića”, prešao na “Ratka heroja i uzora”, da bi se on i svi njegovi obogatili. Milošević je na ruševinama komunizma dotad vladajuću radničku klasu zamijenio “ugroženim srpskim narodom”, samo da bi sačuvao vlast. I da bi on, Marko, Marija u Mira, i horda ulizica i pomagača stekli enormno bogatstvo. Iz istih razloga je naš Milo, od velikog Srbina postao ljuti Crnogorac.

Dok su svi oni punili džepove i lične račune, narodu su dali da glođe kosku o izmišljenoj nepravdi i neprijateljima, svjetskoj zavjeri i nebeskom cartsvu. Većina Srba je tako omađijana i onesposobljena da prepozna kako su mu jedini, istinski neprijatelji u stvari oni koji su ga zajahali i nametnuli se kao nedodirljivi lideri. Patriotizam je utočište hulja, napisao je još prije 250 godina jedan veliki britanski intelektualac i lingvista. Koliko će još proteći vode Savom i Dunavom da i Srbi to većinski shvate. I da tamo nekog zločinca Mladića, zajedno sa tamo nekim Miloševićem, zločincem takođe, i tamo nekim autokratom Vučićem - postave na pravo mjesto. Tretirajući ih kao vođe koji su sudbinu svog naroda stavili na kocku zbog ličnog bogatstva i promocije.

Predstojeći izbori u Srbiji pokazaće zato da li većina građana prepoznaje dramatičnost trenutka, da je zemlja na ivici provalije, i da bira između uskrsnuća i potonuća. Kao Crna Gora 2020. Možda bi neznani tviteraš u susret tome mogao da napiše: što više čitam šta narod srpski piše o Vučiću, sve manje vjerujem da mu i krađa izbora može pomoći!

( Željko Ivanović )