Najbolji smo, jer smo svoji

Vijesti danas pune 29 godina.

U Crnoj Gori je to gotovo dovoljno da te proglase institucijom. A čim postaneš institucija, obično počneš da ličiš na mnoge druge naše institucije: malo radiš, mnogo se slikaš i paziš kome se zamjeraš.

Mi smo, srećom, ostali "nepristojni", pa smo zato i dalje najbolje novine i portal u zemlji, iako nismo ni bezgrešni niti najpametniji. Takvih u Crnoj Gori ionako ne fali, naročito po društvenim mrežama.

Najbolji smo zato što smo loši đaci. Još nijesmo naučili kad treba da zaćutimo, što je jedna od najvažnijih lekcija crnogorskog javnog života.

Svaka vlast ovdje voli "slobodne medije" dok se ne oslobode, gotovo svaki političar voli istraživačko novinarstvo dok ne počne da istražuje njega, gotovo svaki funkcioner voli kritiku dok je upućena njegovom prethodniku.

A kada nezgodno pitanje stigne na njihovu adresu, novinar odjednom postaje plaćenik, neprijatelj, agent, tajkun, izdajnik ili makar "neprofesionalan".

Za 29 godina naučili smo da većina političara mijenja priču i principe brže nego ulje u autu, da se neki najveći borci protiv privilegija nevjerovatno brzo naviknu na službeni, a da je svaka nova vlast istorijska, uglavnom po brzini kojom počne da liči na prethodnu. Mi ih zato ne dijelimo na stare i nove, već samo na one koji odgovaraju na pitanja i one koji od njih bježe.

Danas svi pričaju o vještačkoj inteligenciji. AI može da napiše vijest, komentar, govor, strategiju, izvinjenje, pa vjerovatno i koalicioni sporazum. I sve više "medija" i "novinara" u Crnoj Gori koristi je manipulatorski, da im brzo napiše ono što oni s prstom na čelu smisle, ili da im preradi tekst (često iz Vijesti), kako bi ga što neprimjetnije ukrali.

To je loše. Ipak, najveća prijetnja novinarstvu nije vještačka, već i dalje prirodna inteligencija koja svjesno odluči da ne vidi to što vidi. Kad novinar zna, ali ne pita, kad urednik zna, ali ne objavi, kad medij ne služi čitaocu, nego gazdi, partiji, oglašivaču ili ambasadi. Ili Vučiću.

Bez čitalaca, sve ovo moje bi bilo samo glasno hvalisanje pred ogledalom.

Oni su nas 29 godina čitali i hvalili kada smo bili u pravu, kudili kada nijesmo, pomagali nam šaljući dokumenta, dojave, ispravke, kritike i pitanja. Neki nas otvaraju svakog jutra, neki samo kada se naljute na nas jer su čuli da smo nešto objavili, a neki se zakunu da nas više nikada neće čitati, pa se vrate do ručka.

To je dobro, čitalac nam nije navijač, nije član redakcije i nije dužan da nam vjeruje. Naš posao je da njegovo povjerenje zaslužujemo svakog dana ispočetka.

Zato "Vijesti" nijesu tu da budu prijatne, niti je naš posao da vlastima popravljamo raspoloženje, opoziciji hranimo sujetu, biznisu krečimo biografiju, niti da se svakog jutra pitamo hoće li se neko naljutiti. Takvih medija odavno ima previše u Crnoj Gori.

Naš posao je da u ime čitalaca pitamo ko je uzeo, ko je dao, ko je zaposlio, ko je slagao, ko je naredio, ko je potpisao, ko je znao... I zašto je rijetko ko odgovoran?

U zemlji u kojoj svi traže "objektivno novinarstvo", a zapravo misle "novinarstvo koje se slaže sa mnom", nije mala stvar opstati 29 godina bez političkog ili tajkunskog staratelja, ali još je veća opstati toliko sa našim brojem stalnih čitalaca koji ti malo šta praštaju.

Dakle, najbolji smo zato što nijesmo ni vlasti, ni opozicije, ni tajkuna, ni algoritama, već samo naših čitalaca i činjenica (koliko najbolje možemo).

Srećan nam 29. rođendan. Hvala čitaocima što nas trpe 29 godina.

A onima kojima idemo na živce unaprijed se izvinjavamo, jer se to neće popraviti.

( Mihailo Jovović )