Bari – četiri petine Svetog Nikole

U vozu se preslišavam – šta znam o gradu u koji stižem. Bari je star dva i po milenijuma. Kažu da su ga osnovali Peuceti, antički narod koji je, prešavši Jadran, u Apuliji ostavio traga naročito oko Barija. To znači da su preci ovdašnjih ljudi na neki način bili rođaci naših predslovenskih balkanskih predaka.

Baš tako se i osjećam – dolazim u posjetu rodbini. Grčki kulturni sloj je – kao i svugdje na jugu Italije – dugo bio preovlađujući, sve dok gazde nisu postali Rimljani, tri vijeka prije Hrista. Oni su ostavili ime gradu – Barijum. Poslije pada Rima smjenjuju se gospodari, od Gota do Langobarda. Čak su i Arapi ovdje stolovali nekoliko decenija. Vizantija se vraća u 10. vijeku – Bari je njen glavni centar na Jadranu. Sve do pojave Normana.

Izlazimo na željezničkoj stanici Bari centrale. Grad koji se nudi mom oku zapravo je čedo Napoleonove epohe. Široke ulice i lijepi parkovi su dio modernog planiranja, van srednjovekovnog jezgra.

Zadržavamo se kratko u parku nadomak ovdašnjeg univerziteta. Okolni kafići se već popunjavaju. I mi se damo u potragu za svojom šoljicom kafe. Najprije se uputimo jednim od glavnih gradskih bulevara - Korzo Kavur.

Moram da priznam da nisam očekivao ovo što vidim – živu prostranu ulicu sa građevinama iz 19. vijeka, zanimljive izloge, široke trotoare.

U mojim dječačkim predstavama o ovom gradu Bari je – kao i sve velike luke – poprimao obrise haotičnog pristaništa za brodove, propraćenog rojem sumnjivih krčmi na obali, iz kojih su izbacivali pijane mornare. Ništa od toga. Bari me na prvi pogled više podsjeća na Trst nego na Napulj.

POZORIŠTA I PIROMANI

Pažnju nam plijeni crvena građevina koja se nalazi sa druge strane ulice. Pozorište Petruceli je kulturni simbol Barija, četvrto po veličini pozorište u Italiji i jedno od najvažnijih operskih zdanja u Evropi.

Pozorište su 1903. podigla braća Onofrio i Antonio Petruceli, moćni trgovci i graditelji brodova. Ta bina je sijala punim sjajem sve dok je 1991. nije progutao podmetnuti požar. Iako je počinilac kažnjen, pravno nije moglo da se dokaže da je naručilac bio tadašnji menadžer koji je nagomilao dugove, u saradnji sa lokalnom mafijom koja se nadala unosnim ugovorima za obnovu. Pozorište je, nakon dugotrajne rekonstrukcije, ponovo otvoreno tek 2009.

Cijeli kraj u okolini pozorišta je lijepo uređen i miran. Tu pronalazimo jedan lokal u kojem ćemo provesti ugodne trenutke. Miris kafe i peciva, Italijani koji ulaze, s nogu ispijaju espreso, razmijene nekoliko riječi i odlaze. Melodija jezika koji je stvoren za kancone.

Skrećemo u Ulicu Sparano, reprezentativnu pješačku zonu. U njoj su, naravno, sve one radnje i butici koje čovjek može da vidi u svakom većem evropskom gradu. Oku mi svakako prija poneka razigrana fasada iz doba secesije.

Prelazimo Korzo Vitorio Emanuele II, koji razdvaja stari i novi grad. Prije nego što se uputimo u kameni lavirint, odlazimo na obalu da obiđemo riblju pijacu. Ona se pružila duž Mola Svetog Nikole. Mještani i turisti ovdje dolaze na takozvani „ribarski doručak“ – uz hladno pivo, jedu se sirove sipe, dagnje, hobotnice, morski ježevi i ostrige. Ko dođe rano ujutru, može da vidi ribare kako ritmično udaraju svježe ulovljene hobotnice o betonski mol kako bi im meso omekšalo prije jela.

Nemamo namjeru da probamo ovaj „barski suši“. Jednog ćemo jutra odavde krenuti ka istoku, Šetalištem Nazario Sauro. Ovaj obalski bulevar je čuven po monumentalnoj fašističkoj arhitekturi iz tridesetih godina 20. vijeka i neprekidnom nizu elegantnih crnih svetiljki duž mora.

Jutros ostajemo ovdje da uživamo u prizoru. Ispred nas je Pozorište Margerita, jedino pozorište u Evropi koje je 1914. izgrađeno na stubovima u vodi. Grad Bari je ranije potpisao zvanični ugovor sa porodicom Petruceli, kojim se obavezao da neće graditi druga pozorišta na gradskom zemljištu. Da bi zaobišli ovu ugovornu obavezu, dovitljivi gradski prvaci odlučili su da pozorište podignu na vodi, pošto morsko dno pravno nije pripadalo gradskom građevinskom zemljištu. U vrijeme otvaranja, do pozorišta se sa kopna moglo stići isključivo preko drvenog mola. Danas je pozorište Muzej savremene umjetnosti. Desno od pozorišta prepoznajem zvonik Katedrale Svetog Sabina. On će nam služiti kao putokaz.

VIZANTIJSKIM KRAJEM

Mada je mjesto u koje ulazimo laganom šetnjom postojalo još prije nekoliko hiljada godina, urbana mreža Starog grada kakvu poznajemo danas – sa uskim, vijugavim ulicama koje su služile lakšoj odbrani od napadača – formira se tokom 10. i 11. vijeka, pod vizantijskom upravom.

Trenuci boravka u tom lavirintu zapravo su nalik na radosne iskrice – na svakom ćošku, u svakom prolazu, postoji detalj koji vrijedi zapamtiti.

Pošto smo odsjeli nadomak katedrale, naš boravak u Bariju biće dobrim dijelom sačinjen od vrzmanja starogradskim sokacima. U neke smo zalazili više puta, a neke smo pronašli tek pred odlazak. Na gradskim zidinama, koje su preuređene u lijepo šetalište, sjedjeli bismo predveče. Na jednoj strani je bio Jadran, na drugoj lavirint. Mi u sredini, sa čašom vina u ruci.

Jedno mjesto u gradu je svjetski poznato. Bazilika Svetog Nikole. Priča o njenoj gradnji je zapravo priča o prenosu moštiju Svetog Nikole. Tri broda, sa posadom koja je brojala 62 člana, među kojima su bili i sveštenici, isplovila su iz Barija ka Miri u proljeće 1087. Zvanično, radilo se o trgovini žitom. 20. aprila 1087. godine, mornari su ušli u crkvu u Miri, savladali grčke monahe, razbili mermerni sarkofag i uzeli svetiteljeve mošti. U Bariju su ovi vjerski komandosi dočekani narodnom svetkovinom 9. maja 1087. Odmah nakon njihovog dolaska, počela je gradnja Bazilike Svetog Nikole, gdje mošti i danas počivaju u kripti.

U 11. vijeku Turci Seldžuci su osvojili veliki dio Male Azije, uključujući i Miru. Hrišćanski Zapad je bio ubijeđen da su svetiteljeve mošti u neposrednoj opasnosti od uništenja ili skrnavljenja. Krađa je stoga predstavljena kao herojski čin spasavanja hrišćanske relikvije. Postojale su još zabavnije teološke vratolomije. Smatralo se da niko ne može ukrasti mošti ako sam svetitelj to ne dozvoli. Pošto su mornari uspješno izveli akciju i bezbjedno stigli u Bari, to je tumačeno kao jasan znak da je Sveti Nikola sam izabrao da napusti Miru i preseli se na Zapad.

Ovo nije bio izolovan slučaj. Srednji vijek poznaje fenomen koji se na latinskom zove furta sacra - sveta ili pobožna krađa. Relikvije su bile najvrednija imovina jednog grada. Donosile su političku moć, zaštitu i ogroman novac od hodočasnika. Venecija je na sličan način 828. godine ukrala mošti Svetog Marka iz Aleksandrije, opravdavajući to višim religijskim ciljem.

Ono što danas pravno i moralno definišemo kao oružanu pljačku i otmicu, u 11. vijeku je slavljeno kao bogougodno djelo i trijumf hrišćanskog svijeta.

Vizantijsko sveštenstvo po prirodi stvari nije bilo oduševljeno. Ruska pravoslavna crkva je ubrzo prihvatila ovaj događaj i uvela ga u svoj kalendar. I kod Srba taj dan slavi kao Ljetnji Sveti Nikola. Uostalom, dinastija Nemanjića je bogato darivala ovu crkvu, a car Dušan je 1346. u Skoplju izdao povelju kojom je naredio Dubrovačkoj republici da od godišnjeg danka koji su plaćali srpskom vladaru izdvajaju fiksnu sumu za baziliku u Bariju. Ovo je jedna od rijetkih tačaka na zemaljskoj kugli gdje postoji sklad između katoličkog i pravoslavnog svijeta. Pravoslavne liturgije se održavaju u kripti utorkom i četvrtkom.

Interesantno je da su mornari iz Mirne donijeli samo četiri petine kostiju Svetog Nikole. U žurbi su uzeli najkrupnije kosti i lobanju. Mleci su dvanaest godina poslije odlaska mornara u Bari poslali svoje brodove u Prvi krstaški rat. I oni su upali u crkvu u Miri. Bili su bijesni jer ih je Bari pretekao. Mučili su grčke monahe dok im nisu odali tajno mjesto u crkvi gdje je bio sakriven ostatak moštiju. Potom su tvrdili da jedini oni imaju pravog Svetog Nikolu. Spor je razriješila nauka u 20. vijeku – kosti iz Venecije i kosti iz Barija pripadaju istoj osobi. U odnosu osamdeset odsto Bari, dvadeset odsto Venecija.

RASPJEVANI BARI

U Bariju se, naravno, kao i svugdje na jugu Italije dobro jede. Predveče su svi restorani na povezanim trgovima Ferareze i Merkantile puni. U jednom lokalu na ulazu u stari grad zatekli smo muzičko raspoloženje. Najprije su kroz baštu protutnjali romski muzičari sa trubama. A onda je gazda zapjevao Lasciatemi cantare. Hit koji je 1983. Toto Kutunjo ostavio za sva vremena, ovdje u Bariju je pobrao aplauz gostiju i radoznalaca koji su se okupili da saslušaju grlatog gazdu.

Jedne večeri smo sjedjeli u piceriji na Korzu Vitorio Emanuele II i divili se veličini pice. Naravno da je bila odlična. Ali ono što smo jeli u Napulju ostaje van svih kategorija.

Ipak, jedan lokal bi morao da dobije odlikovanje za autentičnost bez premca. Picerija Il Rustico u novom dijelu grada je prava legenda među lokalnim stanovništvom i turistima zbog svog jedinstvenog koncepta fiksnog menija koji košta oko 12 eura po osobi.

Imali smo sreće pa smo naišli odmah poslije otvaranja u sedam naveče. Prije nego što je pica uopšte stigla na sto, konobari su nas zatrpali tanjirima – donijevši fokaču, bruskete, razne vrste pršute i salama, mocarelu, masline, dagnje i sezonsko povrće. Vino je uključeno u cijenu. Nakon mezeta bili smo siti, ali smo izabrali picu – da se ne baci. Limončelo je bio dezert. Atmosfera bučna i opuštena. Grijeh je biti u Bariju a ne otići u Il Rustico.

Poslije gastronomske umjetnosti bili smo spremni i za slikarstvo.

Slučaj je htio da u jednoj starogradskoj ulici otkrijemo izložbu slikara koji se zvao Alidži Sasu. Živio je od 1912. do 2000. Bio je jedan od najznačajnijih italijanskih slikara, vajara i grafičara 20. vijeka. Već sa 16 godina izlaže na prestižnom Venecijanskom bijenalu, privukavši pažnju osnivača futurizma, Filipa Tomaza Marinetija. Tridesetih godina kao suosnivač uticajnog antifašističkog umjetničkog pokreta Corrente (Struja) provodi dvije godine u zatvoru.

Najduže sam se zadržao kod njegove slike Čuvari noći.

Napuštamo bivšu baroknu crkvu Santa Tereza dei Maski koja danas služi kao centar za savremenu umjetnost i Muzej prirodnih pigmenata.

Ovaj vatromet boja, sažetak cijelog umjetničkog života jednog Italijana, ostaće za mene ona trešnja na torti bez koje bi naš boravak u Bariju bio manje skladan.

Naravno, moram da spomenem još jedno kultno mjesto paganske religije zvane fudbal. To mjesto u Bariju se zove – Stadion Sveti Nikola. Na njemu je jedan beogradski klub osvojio prvu i jedinu titulu Kupa šampiona davne 1991.

Na odlasku iz Barija sjetim se da smo nekoliko noći prespavali svega nekoliko stotina metara od Svetog Nikolaja, kako crkva voli da zove Nikolu. Na sve strane su suveniri sa njegovim likom.

A on je zaštitnik putnika. Njemu se putnici obraćaju ovako: „Pomozi mi, nemoćnom, i izbavi me od svih opasnosti koje me vrebaju na ovom putu. Budi mi saputnik i zaštitnik, smiri vjetrove i uzburkano more, skloni sa mog puta svaku nesreću, zle ljude i iznenadnu propast“.

Naročito je zaštita od zlih ljudi za putnika blagoslov – lako ćemo za ostale nevolje.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )