Puške zaćutale, zlo nikad nije: Kako je izostanak osvjetljavanja zločina stvorio prostor za glorifikaciju počinilaca

Veličanje preminulog ratnog zločinca Ratka Mladića pokazuje da tzv. suočavanje s prošlošću zvanično ne postoji na prostorima bivše Jugoslavije, i da su ideologije koje su rezultirale ovdašnjim zlodjelima i te kako žive, iako su oružani sukobi prestali.

Tom ocjenom sagovornici “Vijesti” odgovaraju na pitanja kako slavljenje Mladića u Crnoj Gori objašnjava zašto proces suočavanja s prošlošću nije dao očekivane rezultate, te koje je poteze država morala preduzeti da do toga ne dođe.

Mladić, bivši komandant Vojske Republike Srpske, preminuo je 27. avgusta u Hagu, a nekoliko sati potom uslijedilo je javno veličanje u Srbiji i Bosni i Hercegovini (BiH) - posebno u Republici Srpskoj - kroz okupljanja, transparente, baklje i poruke kojima je predstavljan kao heroj.

U Crnoj Gori najveću pažnju izazvale su reakcije pojedinih državnih funkcionera i političara. Predsjednik Skupštine Andrija Mandić (Nova srpska demokratija) izrazio je saučešće porodici Mladić, dok je njegov partijski kolega i prvi čovjek Pljevlja Dario Vraneš objavio čitulju u kojoj je Mladića nazvao “besmrtnim srpskim generalom”. Poštovanje prema Mladiću iskazali su i neki lokalni funkcioneri.

Grafit kojim se veliča Mladić uklonjen je juče s potpornog zida ispred kuće poslanice Bošnjačke stranke (BS) Kenane Strujić Harbić u Pljevljima, koji je osvanuo dan ranije.

Zbog veličanja je reagovala Evropska komisija, poručivši da slavljenju ratnih zločinaca nema mjesta u EU, ni u državama koje hoće u tu zajednicu.

Mladić je u junu 2021. godine pravosnažno osuđen na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Suočavanje - ni počelo, ni završilo

Direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević kazala je “Vijestima” da u Crnoj Gori suočavanje s prošlošću zvanično ne postoji kao jasno definisan proces. O tome, tvrdi, nema ni strategije, ni javne politike.

Ona navodi da vlada Zdravka Krivokapića (koja je postojala od decembra 2020. do aprila 2022) nije usvojila strategiju tranzicione pravde koju su predlagali.

“Zbog toga danas svi gubimo i vrijeme i obraz raspravljajući smije li teški ratni zločinac, kakav je Ratko Mladić, da se veliča kao heroj, od bilo koga na javnoj funkciji”, rekla je Gorjanc Prelević.

Ona je istakla da je, umjesto sveobuhvatne i na činjenicama zasnovane politike suočavanja s prošlošću, bilo pojedinačnih i uglavnom iznuđenih ad hoc poteza vlasti koji spadaju u taj proces. Među njima, direktorica HRA navodi uvođenje lekcija o raspadu SFR Jugoslavije i genocidu u Srebrenici u nastavu istorije, usvajanje rezolucija o Srebrenici u Skupštini i glasanje za rezoluciju UN o međunarodnom danu sjećanja na žrtve tog genocida, usvajanje statusa civilne žrtve rata i davanje jednokratnih naknada porodicama žrtava.

Kao važne korake, istakla je i poravnanje sa žrtvama ratnog zločina deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica, i pravosnažne presude za zločin nad porodicom Klapuh, za zločin u Štrpcima, i u logoru Morinj i obeštećenje logoraša, i izvinjenja koja su političari uputili Hrvatskoj, odnosno porodicama žrtava deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica.

“Međutim, sve to je nedovoljno, jer ne daje cijelu sliku o onome što se devedesetih dešavalo, niti objašnjava uzroke. A ljudi imaju potrebu da to znaju”, napominje sagovornica, dodajući da postoji velika potreba da se građani zvanično i na osnovu činjenica informišu o ulozi Crne Gore u ratovima devedesetih, jer su decenijama bili izloženi propagandi. Podsjeća na istraživanje iz 2020, prema kojem je svega oko 17 odsto građana poznavalo istorijske činjenice o tom periodu, dok je gotovo 60 odsto smatralo da nema dovoljno informacija.

Stručnjak za krivično pravo i tranzicionu pravdu iz BiH Goran Šimić ocijenio je da proces suočavanja nikada nije ni počeo, ni trajao, niti se završio, jer ga oni koji su ratovali u Crnoj Gori i bivšoj Jugoslaviji - nikada nisu željeli.

“Oružani sukob, odnosno rat rascijepio je sva naša društva uglavnom po etničkim smjernicama, i kad je oružani sukob završio, nije se završio rat. Završilo se samo puškaranje, pucanje i ubijanje, a ideologije koje su bile prisutne, ideologije čiji je reprezent Ratko Mladić i neke druge ideologije - nastavile su da žive”, rekao je Šimić “Vijestima”.

On tvrdi da posljednja dešavanja u vezi sa Mladićem zapravo pokazuju da su ideologije koje su započele i vodile sukobe i koje su promovisale određene vrijednosti u našim društvima - i te kako žive i da nisu poražene onog trenutka kad su prestali oružani sukobi.

“Naprotiv, one su samo inhibirane u tom trenutku jer su nestali povoljni uslovi da one egzistiraju. Sad kad se ti povoljni uslovi ponovo pojavljuju, onda postaje jasno da te ideologije i te kako žive u našim društvima i da zapravo samo čekaju povoljan trenutak kako bi ponovo ‘izašle iz sjene’ i prikazale se u punom svjetlu u našim društvima”, naglašava Šimić.

Profesorica međunarodne istorije na Univerzitetu u Utrehtu i naučna saradnica na Odjeljenju za ratne studije na Kraljevskom koledžu u Londonu Iva Vukušić kazala je “Vijestima” da se suočavanje s prošlošću, dubinsko i stvarno, nažalost, teško i rijetko postiže.

Objašnjava da većina društava, kao i većina pojedinaca, nerado priznaje vlastite greške, zablude i laži, i radije ostaje vjerna onoj verziji prošlosti koja laska i zbog koje se osjeća dobro.

“Ja živim u Nizozemskoj i ovdje je slično kad govorimo o kolonijalnom nasilju. O tome se teško govori, pronalaze se izgovori, iznose se lažni ili manipulativni podaci”, navodi Vukušić.

Ona je istakla da je, u smislu suočavanja, bivša Jugoslavija zapela, nakon što je početkom novog, 21. vijeka izgledalo kao da stvari kreću nabolje.

“Nacionalističke političke stranke i nacionalistički narativi i mitovi u kojima smo samo mi u pravu, a druga je strana zla i zločinačka - nažalost prevladavaju”, smatra ona.

Sagovornica je istakla da političari manipulišu “naivnim narodom ne bi li ostajali na vlasti” i da “pale narodne mase” dok propuštaju da se istinski bave borbom protiv korupcije i kvalitetom života.

“Umjesto da se bave stvarnim problemima, oni muzu tu kravu nacionalizma do iznemoglosti”, dodaje Vukušić, ocjenjujući da je suočavanje s prošlošću proces koji je sad usporen, utišan i koji možda i stane.

“Suđenja za ratne zločine su sve rjeđa, optuženih i svjedoka kao i preživjelih je sve manje, i pritisak izvana koji je tjerao države u regiji da se time uopšte bave je prestao”, konstatovala je ona.

Veličanje ne znači da je sve propalo

Gorjanc Prelević je ocijenila da je glavni problem u tome što se vlast u Crnoj Gori ni do danas nije dovoljno emancipovala od uticaja beogradskih vlasti, odnosno Srpske pravoslavne crkve (SPC), čiji je stav o ratovima devedesetih i zločinima koji su u njima počinjeni - izrazito neobjektivan.

“Posljednja manifestacija toga je najava da ratni zločinac Ratko Mladić, osuđen za genocid i druge zločine nad desetinama hiljada ljudi, bude sahranjen u Srbiji, uz najviše državne počasti”, kazala je ona.

Napominje da je stanovništvo Crne Gore izloženo odjecima tog “amoralnog stava” - u vidu telegrama saučešća koji je predsjednik njene Skupštine uputio Mladićevoj porodici, ili izjava pojedinih poslanika ili predsjednika opštine u kojima se Mladić predstavlja herojem srpskog naroda.

“To su vrlo opasne zloupotrebe pojma ‘narod’, ali na sve to nema odlučne reakcije vrha vlasti. Naprotiv, ljudi koji se dive Mladiću dobrodošli su u Vladi i na čelu su Skupštine i pojedinih opština. Sve to Crnu Goru, nažalost, prikazuje kao državu nespremnu za usvajanje evropskih vrijednosti”, istakla je

.

Goran Šimić ponavlja da proces osvjetljavanja događaja iz prošlosti nikad nije ozbiljno ni započeo.

“U suštini, mi smo nakon okončanja oružanih sukoba možda očekivali da će ta neprijateljstva, koja su bila gorivo svih tih sukoba i stradanja, sama od sebe nestati u našim društvima. To se, naravno, nije dogodilo. I nije se dogodilo ni u jednom konfliktnom niti postkonfliktnom društvu, već je bilo potrebno da se društvo, država i njeni organizovani reprezenti ozbiljno pozabave tim pitanjima i uklone te ideologije iz društva što je najviše moguće, kao što se dogodilo u Njemačkoj i zapadnoevropskim zemljama u najvećoj mjeri”, navodi on.

Ocjenjuje da to ne znači da u tim društvima ne postoje te ideologije, ali dodaje da su “zvanična društva” zauzela stavove koji su suprotni od toga. Istakao je da su u drugim društvima uvedene represivne mjere protiv onih koji promovišu takve ideje, dok je zvanični stav da se takve vrijednosti ne promovišu, što, kako je naveo, nije slučaj u Crnoj Gori i ostalim zemljama bivše Jugoslavije.

“Zapravo, mi smo vrlo spremni koketirati ne samo s prošlim ratom, već sa svim našim prošlim ratovima gdje će mnoge društvene, političke tzv. elite iskoristiti te sukobe kako bi osnažile svoju društvenu poziciju na društvenoj skali. Tako da bi iskrenije bilo reći da zapravo nikad sistemski u tu priču nismo ni ušli, a nije ni Crna Gora svakako”, konstatovao je Šimić.

Iva Vukušić tvrdi da nema jasnih kriterijuma za mjerenje uspjeha ili neuspjeha procesa suočavanja s prošlošću, ali da se tome nikad nije dovoljno ozbiljno pristupilo, te da veličanje ratnog zločinca ne znači “da je sve propalo, niti da nema nade za napredak”.

Podvukla je da činjenica da pojedinci i danas slave Hitlera - ne znači da je proces suočavanja s prošlošću u Njemačkoj i Evropi propao, ali da je taj proces u bivšoj Jugoslaviji svakako mogao biti uspješniji.

“Ima mnogo razloga za razočaranje i frustraciju, kao što je, recimo, obećanje da će Mladić biti pokopan s državnim počastima. To je stvarno suludo za zemlju koja, barem deklarativno, želi da pripada nekom pluralističkom društvu normalnih zemalja. Normalne zemlje to ne rade...”, kazala je Vukušić.

Ona poručuje da nije sve crno, podsjećajući da su u mnogim zemljama procesi suočavanja izostali, dok je u bivšoj Jugoslaviji bilo više suđenja, pronađeni su ostaci velikog broja stradalih i utvrđene brojne činjenice o ratovima.

“Danas samo totalni marginalci govore da opsade Sarajeva uopšte nije bilo, da Vukovar nije sravnjen sa zemljom, da Srebrenice nije bilo... To je zato što je javnost ipak bila izložena dokazima koji su predstavljeni u Hagu, a dokaza je na raspolaganju na hiljade i ta arhiva je, barem zasad, dostupna, dok je eventualno ne zatvore zbog krize UN finansiranja - što je apsolutno neprihvatljivo”, kazala je Vukušić.

Ona je rekla da je problem u lokalnoj politici i političarima, intelektualcima, vjerskim vođama i gradonačelnicima, ali da najveću odgovornost imaju oni na državnom nivou, kojima ova tema nije politički oportunitet - plaše je se ili im jednostavno nije važna.

“Suočavanje s prošlošću nije nešto što se može istinski postići niotkud drugo nego iznutra”, poentira sagovornica.

Bez želje da se dokrajče ideologije zla

Odgovarajući na pitanje koje je konkretne poteze država morala preduzeti da se ne bi dešavalo ono što se proteklih dana dešavalo s Mladićem, Gorjanc Prelević je istakla da Crna Gora, da bi obezbijedila mir, poštovanje ljudskih prava i vladavinu prava, mora da se okrene istinitom prikazivanju prošlosti u obrazovanju, u javnom pamćenju.

“Tako što će podići spomenike za žrtve, proglasiti dane sjećanja i opominjanja na zločine, i tako što će otvoriti državne arhive za proučavanje tog perioda i procesuiranje onih koji su u tom periodu vršili zločine u ime države”, navela je.

Goran Šimić poručio je da su države regiona, uključujući i Crnu Goru, propustile da sistemski pristupe suočavanju.

“Ono što je države trebalo da urade - jeste da sprovedu suđenja, prihvate pravosnažne presude i implementiraju ih u društvenom prostoru. To se kod nas nikada nije dogodilo”, podsjeća on.

Istakao je da je Crna Gora, kao i društva u regionu, trebalo da promoviše istinu o ratnim događajima, ali da je problem u tome što ona nikad nije ozbiljno utvrđena, već su države prošlost tumačile u skladu s političkim interesima i promjenama vlasti.

“Tog sistemskog pristupa u suštini nema, nego je on ad hoc i usmjeren ka tome da se uloga zvaničnih organa neke države u zločinima minorizuje, a uvijek se uperi prstom u one druge, što, u konačnom, dovodi do ovoga što sad imamo - da su ideologije zločina žive”, ocijenio je Šimić.

Ono što dublje problematizuje tu priču je, prema njegovim riječima, da kad te ideologije, kao što je slučaj u Crnoj Gori, većim dijelom i u BIH, dođu na poziciju društvene vlasti - dobiju resurse da izađu iz sjene i aktivno koriste budžetska sredstva za promovisanje tih ideologija.

Napominje da suočavanje nije izostalo zbog nedostatka vremena, mogućnosti ili utvrđenih činjenica, već zato što to društva jednostavno nisu htjela i nisu željela.

“Nismo željeli da dokrajčimo ideologije zla koje su vladale devedesetih na ovim prostorima. Naprotiv, željeli smo da ostanu i te kako žive i prisutne u našim životima, jer su to, na kraju krajeva, očito ideologije koje su vrlo poštovane na ovim prostorima”, zaključio je Šimić.

Vukušić: Zločince spominjemo samo ako su s neprijateljske strane

Iva Vukušić je ocijenila da države regiona moraju dati sve od sebe da arhiva suda u Hagu ostane dostupna svima na internetu, ulagati više u suđenja i istraživanja o prošlosti, te iskreno sarađivati na tom planu.

“O preživjelima se ‘na svojoj strani’ priča, ali oni su samo u suštini iskorišćavani za političke poene. Počinitelje spominjemo samo ako su s neprijateljske strane - ‘svoje’, u pravilu, ne diramo”, ukazuje ona.Navodi da se obrazovanje mora bazirati na činjenicama, posebno neugodnima, i da se pogotovo na višim nivoima obrazovanja mora baviti kritičkim razmišljanjem, a ne ispraznim nacionalnim mitovima.

“Spomenici, naučna istraživanja, obilježavanje stradanja u javnosti, javni izgovori, reparacije... Moramo se boriti protiv odvratnih, uvredljivih grafita i ne davati prostor lažovima da nas zaglupljuju i da nama manipulišu... Sve je to važno da se situacija normalizuje i da gradimo budućnost na malo zdravijim temeljima. Koraka može biti puno, ako volje ima”, zaključila je Vukušić.

( Željka Vučinić )