Naftni dogovor sa SAD pogodio ponos Venecuelanaca

Više od jednog vijeka, u dobrim i lošim vremenima, identitet Venecuelanaca se gradio oko uvjerenja da bogati naftni resursi njihove zemlje pripadaju narodu, a ne vladi ili kompanijama.

To uvjerenje, zajedno sa ponosom zemlje koju godinama potresaju krize, pretrpjelo je težak udar prošle sedmice, kada je vršiteljka dužnosti predsjednice Delsi Rodrigez pristala da Sjedinjenim Državama prepusti kontrolu nad otprilike petinom venecuelanskih rezervi nafte - najvećih na svijetu.

Iako bi sporazum vremenom mogao donijeti milijarde dolara naftnoj industriji i ekonomiji koje su razorene godinama lošeg upravljanja, mnogi Venecuelanci ga doživljavaju kao predaju. Neki kažu da nijesu iznenađeni, jer vjeruju da je sticanje kontrole nad venecuelanskom naftom od početka bilo krajnji cilj kada je predsjednik Donald Tramp početkom godine naredio američkim snagama da uhapse tadašnjeg predsjednika Nikolasa Madura, nakon čega je Rodrigez preuzela vlast.

"To nije samo zabrinjavajuće, već i skandalozno, jer mi, poput kapi u okeanu, nemamo nikakvu moć da utičemo na ono što se dešava", izjavio je Lisandro Kastro, arhitekta iz Karakasa, govoreći o svojim sugrađanima.

"U Venecueli sada zaista postoji kolektivna zabrinutost zbog onoga čemu svjedočimo."

Nafta prožima sve aspekte života

Otkriće nafte na sjeverozapadu Venecuele dvadesetih godina prošlog vijeka pokrenulo je snažan razvoj naftne industrije, koja je siromašnu agrarnu zemlju pretvorila u urbanizovanu regionalnu silu.

Zaposleni u američkim energetskim kompanijama koji su radili u toj južnoameričkoj zemlji doprinijeli su popularizaciji bejzbola. Kompanije su gradile terene u područjima u kojima se proizvodila nafta, pa je taj sport postao popularan među radničkom klasom, a potom se proširio i na ostatak zemlje.

Evropljani suočeni sa teškoćama nakon Drugog svjetskog rata odlazili su u Venecuelu u potrazi za ekonomskim prilikama koje je donosilo naftno bogatstvo. Portugalci su otvarali pekare koje rade i danas, dok su Italijani projektovali zgrade koje još stoje.

Kao mlada demokratija, Venecuela je najveći dio prihoda dobijala od izvoza nafte, a ne od oporezivanja građana i domaćih kompanija, pa su političari nastojali da naklonost građana pridobiju državnim beneficijama, rekao je Ronal Rodrigez, istraživač Opservatorije za Venecuelu pri kolumbijskom Univerzitetu Rosario.

Venecuela je bila jedna od osnivačica OPEK-a, a sedamdesetih godina, kada se mogla pohvaliti najvećim prihodom po glavi stanovnika u regionu, vlada je nacionalizovala naftnu industriju osnivanjem državne kompanije Petroleos de Venezuela S.A.

PDVSA, kako je ta kompanija poznata, dozvoljavala je stranim kompanijama da posluju samo kao manjinski partneri u zajedničkim ulaganjima. Prihodi kompanije omogućavali su subvencionisani jeftini benzin za građane, stipendije za školovanje u inostranstvu, besplatne operacije i brojne druge pogodnosti.

"Svaki Venecuelanac na naftu gleda kao na nešto na šta polaže pravo", rekao je istraživač Rodrigez.

Državu oblikovali naftni usponi i padovi

Nagli pad svjetskih cijena nafte osamdesetih godina razorio je venecuelansku ekonomiju i primorao zemlju da zatraži pomoć Međunarodnog monetarnog fonda. Država je ukinula ključne subvencije, nakon čega su uslijedili društveni nemiri. Vojni oficir Ugo Čaves potom je pokušao državni udar, ali bez uspjeha.

Nakon što je 1998. izabran za predsjednika, Čaves je proširio socijalne programe u oblastima zdravstva, stanovanja i obrazovanja, zahvaljujući ponovnom rastu cijena nafte, koji je PDVSA-i između 1999. i 2011. donio procijenjenih 981 milijardu dolara prihoda. Vlada je dijelila stanove, frižidere i ljekove, a brojne porodice su imale koristi od dobro plaćenih poslova u javnom i privatnom sektoru.

Ohrabren snažnom podrškom građana, Čaves je dodatno učvrstio kontrolu nad državnom naftnom kompanijom, na štetu američkih naftnih kompanija poput Ekson mobila i KonokoFilipsa.

Međutim, položaj PDVSA ponovo se pogoršao kada su cijene nafte počele da padaju. Korupcija i loše upravljanje dodatno su smanjili dobit i ugrozili proizvodnju, najprije za vrijeme Čavesa, a potom i nasljednika kojeg je sam odabrao, Nikolasa Madura.

Do 2013. godine, kada je Maduro poslije Čavesove smrti postao predsjednik, zemlja je zapala u tešku ekonomsku krizu. Sankcije koje su SAD uvele zbog zabrinutosti u vezi sa stanjem demokratije i ljudskih prava dodatno su pogodile naftnu industriju i ekonomiju.

Umjesto zemlje koja privlači doseljenike, Venecuela je postala zemlja iz koje se odlazi. Ekonomska kriza je dovela, između ostalog, do ozbiljnih nestašica hrane, zbog čega su milioni ljudi napustili zemlju.

Iako su pijace i prodavnice danas dobro snabdjevene, mnogi građani zbog visoke inflacije teško mogu da priušte osnovne životne potrepštine.

Mnogi zaposleni u javnom sektoru danas zarađuju oko 160 dolara mjesečno, dok je prosječna mjesečna zarada zaposlenih u privatnom sektoru prošle godine iznosila oko 237 dolara.

"Bolje išta nego ništa", rekao je bivši naftni radnik Romel Abreu, govoreći o oko milion barela nafte koje Venecuela trenutno proizvodi dnevno. "Da nemamo ni to, bili bismo gotovi."

Abreu radi kao čuvar u Kabimasu, na sjeverozapadu zemlje, u srcu venecuelanske naftne industrije. Kao i mnogi tamo, priželjkuje novi naftni bum i radna mjesta koja bi on donio.

Sporazum izaziva sumnje među građanima

Venecuelanci su se nadali da će Madurovo hapšenje u januaru okončati 27-godišnju vladavinu vladajuće stranke. Kada se to nije dogodilo - jer je Tramp odlučio da podrži Rodrigez umjesto venecuelanske opozicije - građani su se makar nadali da bi ublažavanje teških sankcija moglo da donese ekonomski boljitak.

U februaru su izmjene zakona otvorile put privatnim ulaganjima u naftnu industriju, što su neki vidjeli kao uvod u veće promjene.

"Sve što se dogodilo 3. januara bilo je jednostavno dio strategije da se dođe do ovoga gdje smo danas", rekao je arhitekta Kastro o Trampovoj politici prema Venecueli. "Odnosno, da se potpuno uključe u energetske poslove zemlje radi sopstvene koristi i interesa, a ne zbog nečega što bi zaista koristilo nama Venecuelancima."

Prema sporazumu, SAD ulaze u zajedničko ulaganje sa venecuelanskom kompanijom North American Blue Energy Partners, drugom najvećom privatnom naftnom kompanijom koja posluje u zemlji, iza Ševrona.

Rodrigez zajedničkom preduzeću daje prava na 17 naftnih polja u narednih 100 godina, sa dokazanim rezervama od 65 milijardi barela. Ukupne rezerve Venecuele procjenjuju se na oko 300 milijardi barela.

Pošto je energetska infrastruktura Venecuele u veoma lošem stanju, biće potrebne godine prije nego što nove investicije dovedu do značajnijeg povećanja proizvodnje nafte, navode stručnjaci.

Govoreći u srijedu u Karakasu, američki ministar energetike Kris Rajt rekao je da je Trampova misija u Venecueli "da narodu donese mir, slobodu, mogućnosti i prosperitet". U obraćanju naciji, Rodrigez je branila sporazum i rekla da želi da njena zemlja postane "energetska sila".

Stanovnicima Kabimasa ostaje samo da se nadaju.

"S jedne strane, čovjek ima osjećaj da je predato jedno od najvećih naftnih bogatstava", rekao je Ervin Ajala, radnik naftne kompanije, ispred svoje kuće.

"Ali ako je to za dobro zemlje i budućih generacija, onda se slažemo s tim, jer kakva je korist od tolike nafte ako nema opreme ni tehnologije da se ona izvadi?"

Priredila: A. Š.

( Asošiejtid pres )