Životi koje je promijenio 11. septembar
Dvadeset pet godina nakon napada na SAD, sin poginulog vatrogasca, ljekar koji je liječio spasioce i službenik aviokompanije koji je pomogao dvojici otmičara da se prijave na let i dalje nose teret tog dana
Skot Larsen je imao četiri godine kada je njegov otac, njujorški vatrogasac po kojem je dobio ime, poginuo u rušenju Svjetskog trgovinskog centra 11. septembra 2001. godine.
Njegov otac, koji je tada imao 35 godina, nedavno je bio privremeno raspoređen na Donji Menhetn iz svoje matične vatrogasne stanice u Vudsajdu, u njujorškoj opštini Kvins, kada su dva aviona koja su oteli islamistički militanti Al Kaide udarila u Kule bliznakinje. Bio je jedan od 343 pripadnika Vatrogasne službe grada Njujorka koji su poginuli u napadu prije 25 godina.
Ta dva aviona, kao i treći koji je udario u Pentagon i četvrti koji se srušio u Pensilvaniji, odnijeli su živote oko 3.000 ljudi u napadu bez presedana. Desetine hiljada supružnika, roditelja i djece ostale su da oplakuju svoje najbliže, dok je svijet bio zapanjen razmjerama tragedije.
Događaji od 11. septembra, koji su se odigrali na početku prvog mandata predsjednika Džordža V. Buša, iz temelja su preoblikovali američku politiku nacionalne bezbjednosti i doveli do višedecenijskih ratova u kojima je poginulo više od 900.000 ljudi, prvenstveno u Iraku i Avganistanu.
Ti napadi su promijenili i tokove pojedinačnih života. Neku djecu žrtava podstakli su da krenu stopama roditelja i izaberu posao u hitnim službama, druge su usmjerili ka vojsci, medicini ili javnoj službi, dok se preživjeli, spasioci i milioni Amerikanaca i danas suočavaju sa posljedicama tog dana.
Slijede priče troje od njih.
“Sjećanje na njega živi svakog dana”
Larsen je krenuo stopama svog oca. Pridružio se Vatrogasnoj službi Njujorka i tražio da bude raspoređen upravo u vatrogasnu stanicu u Vudsajdu u kojoj je radio njegov otac.
“To je jednostavno bilo u meni. Oduvijek sam želio da dođem ovdje”, rekao je Larsen, koji sada ima 29 godina, u razgovoru za Rojters u vatrogasnoj stanici.
On nije jedini. Prema podacima Međunarodnog udruženja vatrogasaca, isto je učinilo 58 djece pripadnika njujorške vatrogasne službe koji su poginuli 11. septembra.
U stanici, Larsena na oca podsjećaju stvari na svakom koraku. Njegovo ime uklesano je na spomen-ploči i ispisano na vatrogasnom vozilu, dok njegove fotografije vise u kuhinji i prostoriji za odmor.
“Iskreno, sjećanje na njega prisutno je svakog dana”, rekao je. “Nema dana da dođem ovdje, a da ga ne pogledam.”
Larsen je treća generacija vatrogasaca u svojoj porodici. Njegov mlađi brat, rođen dva dana nakon 11. septembra, položio je prijemni ispit i nada se da će se sljedeće godine pridružiti njujorškoj vatrogasnoj službi.
“Nadam se da će jednog dana, kada budem imao sina ili kćerku, i oni nastaviti porodičnu tradiciju”, rekao je Larsen.
“Ovo je bilo lično”
Doktor Majkl Krejn nikada nije prestao da pomaže spasiocima.
Koliko god da je prvobitni broj poginulih bio strašan, time se tragedija nije završila. Desetine hiljada policajaca, vatrogasaca, radnika komunalnih službi i građevinaca stigle su na mjesto rušenja u centru Njujorka.
Gomila ruševina bila je visoka oko pet spratova, a potraga za preživjelima, a kasnije i posmrtnim ostacima, trajala je mjesecima pod oblacima prašine koji su se dugo zadržavali nad tim područjem.
Kao medicinski direktor njujorške elektroenergetske kompanije Con Edison, Krejn je bio zadužen za zaštitu spasilaca i radnika koji su raščišćavali ruševine, uključujući to da svako od njih dobije respirator koji mu odgovara.
Ispostavilo se da je najlakši dio posla bio obezbijediti respiratore ekipama. Čim bi počeli da ih koriste, brzo bi se zapušili prašinom, pa su ih mnogi jednostavno skidali i odbacivali.
U prvim danima akcije raščišćavanja, u Krejnovu ordinaciju došao je mladić sa jakim kašljem nakon rada na ruševinama na Ground Zerou. Kada mu je Krejn rekao da uzme nekoliko slobodnih dana i ode na liječenje, mladić je odbio.
Jedan član njegove porodice bio je zatrpan negdje ispod ruševina, prisjetio se Krejn u razgovoru u bolnici Mount Sinai, gdje danas radi kao medicinski direktor Zdravstvenog programa Svjetskog trgovinskog centra.
“U tom trenutku sam shvatio da ovo nije samo neka nacionalna ili državna stvar, ovo je bilo lično”, rekao je 74-godišnji Krejn. “Bilo je lično za mnoge od tih ljudi koji su tamo izgubili nekoga.”
Zdravstveni program Svjetskog trgovinskog centra, koji finansira američka vlada, pruža zdravstvenu zaštitu zbog bolesti povezanih sa 11. septembrom za više od 150.000 spasilaca i radnika koji su učestvovali u akcijama spasavanja i raščišćavanja, kao i za ljude koji su živjeli, radili ili se školovali u području pogođenom napadima, pokazuju podaci američkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti prikupljeni do 30. juna.
Do tog datuma, učesnicima programa je izdato oko 85.000 potvrda za zdravstvena stanja povezana sa Svjetskim trgovinskim centrom. Oko polovine tih slučajeva odnosilo se na posljedice udisanja ili gutanja otrovne prašine, dok se oko 30 odsto odnosilo na rak. Više od 9.000 ljudi koje program prati umrlo je od 11. septembra, iako zvaničnici navode da je teško utvrditi u kojoj mjeri su posljedice napada doprinijele njihovoj smrti.
Četvrt vijeka nakon napada, Krejna i dalje duboko pogađaju sudbine ljudi koji su učestvovali u spasavanju i raščišćavanju.
“Ti ljudi vam prirastu srcu”, rekao je. “Nevjerovatni su - izdržljivi, duhoviti, pomalo ludi. I uprkos svemu kroz šta su prošli, nevjerovatno su mentalno jaki i ponosni na ono što su uradili.”
“Nijesam poslušao instinkt”
Kao i mnogi čije je živote obilježio 11. septembar, Majkl Tuohi živi sa pitanjima na koja nema odgovora.
Kao službenik jedne aviokompanije, Tuohi je pomogao dvojici otmičara da se prijave na let na međunarodnom aerodromu u Portlandu, u saveznoj državi Mejn. Bio je to početak putovanja koje se završilo tako što je let 11 kompanije American Airlines udario u Sjevernu kulu Svjetskog trgovinskog centra.
Mohamed Ata i Abdul Aziz al Omari su stigli svega pola sata prije polijetanja.
Tuohi je pregledao njihove papirne karte kako bi provjerio da li su kupljene neposredno pred put ili plaćene gotovinom, što bi i prije 11. septembra bilo razlog za sumnju. Međutim, karte su bile kupljene nedjeljama ranije, plaćene kreditnim karticama i bile su za prvu klasu.
“Imao sam osjećaj da se tom starijem, nižem muškarcu ne dopada što je tu”, rekao je Tuohi, misleći na Atu. “A onda sam pomislio: pola šest je ujutro. Niko ne voli da ustaje u pola šest.”
Kasnije, nakon napada, naširoko se analiziralo kako su američke obavještajne službe propustile da otkriju zavjeru Al Kaide. Osnovano je Ministarstvo za unutrašnju bezbjednost, promijenjene su bezbjednosne procedure na aerodromima, a uveden je i čitav niz novih zakona iz oblasti bezbjednosti.
Ali dok su prvi zraci sunca tog prohladnog jesenjeg jutra obasjavali nebo nad Portlandom, Tuohi nije mogao ni da nasluti kakve će strahote taj dan donijeti.
“Predosjećaj me nije varao, ali postojali su zakoni, postojali su zakoni protiv profilisanja ljudi”, rekao je Tuohi, koji sada ima 80 godina i u penziji je. “Nijesam poslušao instinkt. I ispostavilo se da je to bilo strašno. Ali nije stvar u tome da sam bio u pravu. Samo, da sam poslušao instinkt, možda bi se nešto promijenilo. Ne kažem da bi sigurno, ali moglo je. Ko zna?”
( Rojters, A.Š. )