EPCG: Odgovor koji to nije

Uprava EPCG je neposredno po objavljivanju moje kolumne „EPCG: Visoka cijena političkog uspjeha“ u „Vijestima“ 7. septembra, izdala dva saopštenja koja je teško razumjeti drugačije nego kao iznuđenu reakciju na pitanja koja sam u njoj otvorio.

U prvom, od 7. septembra, javnost se obavještava da je termoenergetski kompleks u Pljevljima od juna do avgusta proizveo 442 hiljade MWh električne energije, odnosno oko 65 odsto ukupne proizvodnje EPCG. Prema navodima kompanije, ta proizvodnja imala je tržišnu vrijednost veću od 51 milion eura, dok bi ista količina na mađarskoj berzi HUPX koštala oko 57,4 miliona.

Podaci su zanimljivi, ali ne odgovaraju na osnovno pitanje: koliko je EPCG stvarno koštala proizvodnja tih 442 hiljade MWh?

Tržišna vrijednost proizvedene struje nije isto što i prihod, a prihod nipošto nije profit. Za stvarni rezultat TE Pljevlja moramo znati sve troškove - od uglja, plata i remonta do amortizacije. Zato je poređenje sa HUPX-om samo prazna PR matematika koja ne govori da li je EPCG na toj proizvodnji zaradila ili napravila novi minus.

To je posebno važno od 1. januara ove godine, kada je za izvoz električne energije na evropsko tržište počeo da se primjenjuje CBAM mehanizam, odnosno trošak emisije ugljenika. Za crnogorsku električnu energiju podrazumijevani trošak CBAM-a u prvom kvartalu iznosio je oko 74 eura po MWh. Taj trošak formalno snosi uvoznik u EU, ali direktno utiče na ekonomiku izvoza.

Dakle, nije dovoljno znati koliko bi ta struja koštala na evropskoj berzi - mora se znati i koliko zaista košta njena proizvodnja i da li bi nakon svih troškova uopšte mogla donijeti profit EPCG. Imajući u vidu njenu visoku proizvodnu cijenu od oko 84 eura po MWh, teško je povjerovati da je to bilo moguće čak i pri visokim sezonskim cijenama. U ostatku godine takav rezultat nije dostižan ni teoretski.

Još važnije, uprava EPCG se ne osvrće na moju tvrdnju o nesavjesnom upravljanju u slučaju ekološke rekonstrukcije TE Pljevlja. U taj projekat je uloženo oko 100 miliona eura, uz približno toliko izgubljenog prihoda zbog više od osam mjeseci zastoja proizvodnje tokom 2025. godine. Dakle, ukupni ekonomski teret iznosi oko 200 miliona eura, a termoelektrana nije usklađena sa evropskim standardima za nova postrojenja, zbog čega ne može dobiti dugoročnu dozvolu za rad u punom kapacitetu.

Na ovu tvrdnju uprava EPCG nije odgovorila ni riječju.

Ne očekujem ni da odgovori, mada bi to bilo od velike pomoći Specijalnom državnom tužilaštvu, koje je od Agencije za sprečavanje korupcije preuzelo obradu moje prijave o povredi javnog interesa.

Drugo saopštenje, od 8. septembra, bilo je još direktnije. EPCG se pohvalila nepromijenjenim cijenama za domaćinstva, većim brojem redovnih platiša i sa oko četiri miliona eura izdvojenih za popuste.

I to je, očigledno, pokušaj odgovora na jednu od ključnih teza mog prethodnog teksta: stabilna cijena električne energije sama po sebi nije dokaz uspješnog poslovanja. Ona to može biti samo ako kompanija istovremeno uspijeva da drži pod kontrolom troškove, povećava produktivnost i ostvaruje održivu dobit.

U suprotnom, postavlja se jednostavno pitanje: ko plaća razliku?

EPCG kaže da je „preuzela na sebe“ značajan dio pritisaka energetskog tržišta. Upravo u tome i jeste problem. Ako je EPCG preuzela na sebe teret socijalne politike, taj teret nije nestao. On se samo premjestio iz jednog džepa u drugi.

Pojavio se u rezultatu kompanije, u njenom zaduživanju, u smanjenju prostora za druga ulaganja, a sada i u potrebi da joj država obezbijedi garancije.

A tu priča više nije samo priča o EPCG.

Državne garancije nijesu beskonačan resurs. Kada država garantuje za zaduženje EPCG, ona ne daje kompaniji samo mogućnost da lakše dođe do novca. Ona zauzima dio ograničenog fiskalnog prostora države. Taj prostor više neće biti raspoloživ za druge potrebe u istom obimu - za druga državna preduzeća kojima će možda biti potrebne garancije, za infrastrukturne projekte ili za pomoć građanima i privredi pogođenim elementarnim nepogodama i drugim vanrednim okolnostima.

Zato 132 miliona eura državnih garancija nije samo tehničko pitanje finansiranja EPCG. To je pitanje prioriteta u korišćenju ograničenog državnog fiskalnog kapaciteta.

I tu dolazimo do paradoksa cijele priče.

EPCG je decenijama bila kompanija od koje je država imala velike koristi. Kao najveće energetsko preduzeće u državnom vlasništvu, ona bi trebalo da bude jedan od najvažnijih izvora profita i javnih prihoda. Umjesto toga, danas sve više zavisi od državne podrške. Umjesto da svojim profitima doprinosi punjenju državnog budžeta, EPCG ga sve više iscrpljuje.

To je najbolji način da se izmjeri stvarna cijena politike koja se godinama predstavlja kao veliki politički uspjeh.

Jer cijena električne energije nije jedina cijena koju građani plaćaju. Plaćaju je i kroz javne prihode kojima se obezbjeđuju državne garancije. Plaćaju je kroz ono što država zbog tih garancija neće moći da finansira negdje drugo. Plaćaju je kroz buduće obaveze EPCG. I, konačno, plaćaju je kroz oslabljenu finansijsku poziciju kompanije koja je nekada mogla mnogo lakše da se zadužuje bez državnih garancija.

Pri tome nije sporno da domaćinstvima treba omogućiti dostupnu električnu energiju. Sporno je da li socijalnu politiku treba voditi preko bilansa EPCG, tako što će se cijena držati politički prihvatljivom, a stvarni trošak te politike skrivati u poslovanju kompanije i kasnije prebacivati na državu.

Mnogo je poštenije da država jasno kaže koliko socijalna politika košta i da pomoć usmjeri prema onima kojima je zaista potrebna. Jer domaćinstvo koje mjesečno troši nekoliko desetina eura i ono koje troši nekoliko stotina eura nemaju isti interes od subvencionisane cijene električne energije. Ako se teret takve politike na kraju prebaci na budžet, onda ga kroz poreze i druge javne prihode plaćaju svi.

Zato dva posljednja saopštenja EPCG, bez obzira na njihovu namjeru, ne daju odgovor na ključna pitanja:

Koliko košta politika kojom se cijene godinama drže nepromijenjenim?

Koliko košta proizvodnja električne energije kojom se EPCG danas hvali?

Koliko košta zaduživanje kompanije koja je nekada bila sposobna da se zadužuje bez državnih garancija?

I, najvažnije, koliko će na kraju koštati državu održavanje slike o političkom uspjehu EPCG?

Na ta pitanja nijesu dovoljni podaci o proizvedenim megavat-satima, broju redovnih platiša i milionima eura popusta. Potrebni su bilansi, troškovi, dugovi, investicije, njihova isplativost i jasan plan finansijskog oporavka kompanije.

Cijene su ostale iste. Ali račun za njihovo održavanje više nije samo račun EPCG. Sve više je račun države.

Autor je ekonomski analitičar

( Dejan Mijović )