Sahrana

U dinarskom svijetu sahrane su uvijek bile prije svega jedna vrsta narodnog/pučkog teatra. Dramski tekst Mirka Kovača Srčana kap na humoran način slika taj ritual.

Čini mi se da je iskustvo korona virusa unekoliko promijenilo klasični koncept sahrane, kao što je uticalo na poetiku susreta na ulici, smanjujući onu paklenu ekspresiju zagrljaja i poljubaca praćenih uglavnom neartikulisanim zvucima.

Kao što znamo, ne od juče, sahrane su nerijetko i klasični politički teatar.

Recimo, granični kamen između dva yu doba bila je jedna sahrana.

Grandiozni ispraćaj Josipa Broza bio je simbolički vrhunac titoizma, tačka do koje je najdalje stigao. Priznanje čitavog svijeta. Tada možda nije tako izgledalo ali bila je to i svečana smrt titoizma. Koji dana nije nadživio svoga tvorca. Nekoliko godina ritualnog zaklinjanja i partijskih dodolskih procesija samo su stvarale sliku da je ideja živa, kao oni drevni Inka ratnici koji su pred vojskom nosili mumiju davno umrlog, mitskog kralja.

Naravno, sahrana na koju dođe cio svijet i sahrana zbog koje se mora osjetiti stid, ne mogu se porediti ni u kojoj ravni, iako su obje prije svega politički čin.

Među bizarnim sahranama/političkim manifestacijama, moja omiljena je sprovod grofa Kropotkina.

Kada je umro, 1921, u Moskvi, već su gotovo svi anarhisti bili pohapšeni. Ipak, Lenjin je iz poštovanja prema princu anarhije na jedan dan iz zatvora pustio anarhiste. Bila je ta jednodnevna sloboda na sprovodu - posljednja manifestacija ruskog anarhizma, prije nego će ga komunisti, zapanjujućom strašću, uništiti.

Očito da sahrane mogu pokazati mnogo toga o jednom društvu i trenutku, kao što je sahrana od prije nekoliko dana pokazala koliko je ovo društvo pogubilo sve kompase.

U suštini stvari su jednostavne, i ne treba gajiti iluzije: što god pričali, svi znaju da je general Mladić bio zločinac. Ali, neki očito, iz ovih ili onih razloga smatraju da to ili nije važno ili ne treba priznati. Kako je to moguće? I - koji su to razlozi. Ko ih je formulisao?

Onamo gdje očekujete stid, vidite samo nove forme besramnosti i laži.

Kako je moguće da patrijarh i navodni duhovnici pristanu na ovaj (duboko antihrišćanski) igrokaz. Valjda bi oni prije od svih morali podsjetiti na jednostavnost stvari - zločinac je zločinac i nema te diskurzivne postavke koja ga može predstaviti drugačije i pokazati u drugom svijetlu.

Još jedan zanimljiv detalj: u nekoj od naredbi ovaj ratni zločinac naređuje da se surovo tuku dvije lokacije, jer, kako kaže, “tamo nema mnogo Srba”. Ali ih - svakako ima. No, ovaj “srpski heroj”, što mu se javne zahvalnice majci pišu po mostovima i stadionima, bez problema će ubijati i Srbe, samo da bi se ubilo što više “neprijatelja”. Ako se sjetite i stradalih momaka u kasarni u Topčideru, definitivno, sa ovakvim herojima i zaštitnicima, Srbima i ne trebaju neprijatelji.

Nema spasa poslije nekih spasitelja…

U sve to se dobro uklopio i predsjednik crnogorskog parlamenta koji je zaklon od kritika pronašao u klasičnoj crnogorskoj običajnoj demagogiji. Ovdašnji ljudi su najsrećniji kad kakvu glupost ili gadost mogu objasniti - običajima. Onda je valjda sve dozvoljeno.

U ovom ludilu, valja podsjetiti: nije Ratko Mladić ratni zločinac jer je to, eto, napisao neki medij ili aktivista na društvenim mrežama, već je njegov zločin potvrđen sudski, dakle, izvan sumnje.

Najpreciznije rečeno, bila je to, prije svega, (raskošna) sahrana budućnosati i morala jednog društva.

Ili, poslušajte srpskog pjesnika Petra Pajića: “Srpskog vođu Karađorđa/ubio je drugi Vođa./Mesto gde je bilo klanje, Srbi zovu Radovanje/Ubijenom i ubici dignuti su spomenici/Pa se svaki Srbin bije/sa dve svoje istorije”.

Sudeći po slikama sa sahrane (i oko sahrane) nastavlja se taj pakleni ples dvije istorije.

( Balša Brković )