Pad Andrije Mandića ili bura u čaši vode?

Predsjednik Skupštine Crne Gore iz Nove srpske demokratije (NSD) Andrija Mandić jedan je od brojnih srpskih političara iz regiona koji se oglasio povodom smrti osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, ali i jedini čija je funkcija zbog toga dovedena u pitanje.

Zbog Mandićevog saučešća porodici Mladića, opoziciona Demokratska partija socijalista (DPS) zatražila je smjenu šefa crnogorskog parlamenta, što je čak treći put za tri godine, koliko je Mandić na čelu Skupštine.

I dok su ranije inicijative unaprijed bile osuđene na neuspjeh, ova je prikupila podršku 38 od 81 poslanika, među kojima su i neki iz vlasti, i to predstavnici manjinskog bošnjačkog i albanskog naroda.

Iako je većina i dalje uz Mandića, on sigurno ne može potpuno mirno da čeka rasplet 24. septembra, za kada je zakazana vanredna sjednica.

DPS: Glasanje o Mandiću test za sve poslanike

Iz DPS-a za DW kažu da je vrijeme da se stvari izvedu na čistac i da se vidi ko je spreman da „zarad fotelje i sitnih privilegija pređe i preko ovog Mandićevog anticivilizacijskog čina“.

U inicijativi za smjenu navode da Mandićevi stavovi produbljuju društvene podjele, narušavaju ugled Skupštine i međunarodni kredibilitet Crne Gore.

„Prvi čovjek Skupštine države koja teži da bude prva sljedeća članica Evropske unije (EU) dužan je da poštuje vrijednosti na kojima se temelji ustavni poredak Crne Gore, da poštuje presude međunarodnih sudova, da njeguje kulturu sjećanja i doprinosi njegovanju dobrosusjedskih odnosa. Andrija Mandić je svojim djelovanjem dokazao da radi sve suprotno od toga, pa je došlo vrijeme da se pred poslanicima ponovo otvori pitanje njegove političke odgovornosti i dostojnosti funkcije koju obavlja“, poručuju iz DPS-a.

Za smjenu Mandića nije potrebna apsolutna većina poslanika, odnosno najmanje 41 glas od ukupno 81, već većina prisutnih na sjednici.

Vladajuća većina ima još jedno sredstvo da spriječi Mandićevu smjenu – može uskratiti kvorum, tako što bi njeni poslanici izostali sa sjednice, pa ne bi ni bilo rasprave.

Naime, da bi sjednica počela, u skupštinskoj sali mora biti najmanje 41 predstavnik građana.

U opoziciji već vide taj scenario, ali najavljuju da će ponovo pokrenuti smjenu u oktobru, na redovnom zasijedanju Skupštine, kada, prema propisima, opozicija ima pravo da kandiduje jednu tačku za raspravu, a vlast to mora da prihvati.

I analitičar Miloš Perović smatra da se inicijativa DPS-a za smjenu pretvorila u mnogo ozbiljniji test nego što je to na početku izgledalo, tim prije što je i šest poslanika vladajuće Bošnjačke stranke (BS) najavilo da će glasati za njegovo razrješenje.

„Inicijativa je prestala da bude samo pitanje smjene jednog funkcionera. Ona je postala test unutrašnje kohezije parlamentarne većine i, mnogo važnije, test granica političkog kompromisa na kojima ta većina počiva“, kaže Perović za DW.

Podršku Mandiću najavili su skoro svi poslanici Pokreta Evropa sad (PES), premijera Milojka Spajića, Demokrata, kao i manjih vladajućih prosrpskih partija, ali Perović upozorava:

„Više nije ključno samo može li opozicija da obezbijedi potreban broj glasova, već postoji li unutar same vlasti spremnost da se Mandiću uskrati podrška. Odluka BS-a pokazala je da ta mogućnost postoji, ali sama po sebi još ne predstavlja novu parlamentarnu većinu. Ako nakon ovoga koalicioni partneri u vlasti nastave da funkcionišu bez ozbiljnijeg političkog razračunavanja, biće zanimljivo pratiti odnos Bošnjačke stranke i Nove srpske demokratije, jer bi nastavak saradnje bez ikakve promjene značio da su javna ograđivanja od spornih poteza prvenstveno način da se pred sopstvenim biračima sačuva privid principijelnosti“, smatra Perović.

Smjena Mandića donijela bi pad Vlade?

Eventualna smjena Mandića, do koje može doći jedino ako mu još neki poslanik većine otkaže podršku, ali i ako nekoliko poslanika vlasti ne dođe na sjednicu, a svi njegovi protivnici se pojave, vjerovatno bi dovela i do preispitivanja vladajuće koalicije i možda pada Vlade, manje od godinu dana pred redovne parlamentarne izbore.

Iz DPS-a tvrde da je „svima jasno da je ovo terminalna faza ove parlamentarne većine“ i ilustruju to i drugim „sukobima“ unutar vlasti.

„Ministar saobraćaja i premijer imaju potpuno suprotna mišljenja u vezi sa koncesijom na crnogorske aerodrome, potpredsjednik Vlade traži ostavku ministarke u toj Vladi, značajan dio poslanika većine glasaće za smjenu predsjednika parlamenta. Ova većina nije okupljena oko zajedničke ideje ili programa, već isključivo oko fotelja, golih ličnih i partijskih interesa i takvo stanje je, po prirodi stvari, neodrživo. Vlast je postala sama sebi svrha i njeno održavanje je postalo gotovo nemoguće“, vjeruju u najjačoj partiji opozicije.

Perović je mnogo oprezniji i smatra da ovo ne treba tumačiti kao neposrednu najavu pada Vlade.

„Mnogo je vjerovatnije da Crnu Goru čeka period kontrolisanog unutrašnjeg konflikta u kojem će partije vlasti nastaviti da sarađuju zato što im je to trenutno u interesu, ali će istovremeno sve više graditi sopstvene političke pozicije. Vladajuća većina se zato sve manje ponaša kao jedinstven politički blok, a sve više kao skup partija koje sarađuju tamo gdje im se interesi poklapaju, dok se na drugim pitanjima međusobno distanciraju“, kaže Perović.

Crna Gora se približava završnici evropskih integracija, a Perović ukazuje da je evropska agenda trenutno najjači zajednički interes koji ovu heterogenu većinu drži na okupu.

„Međutim, kako se približava završetak pregovora s Briselom, tako će se otvoriti i pitanje ko će politički kapitalizovati evropski rezultat. PES, premijera Spajića, nastojaće da ga predstavi kao uspjeh svoje politike i ojača centralnu poziciju, dok će ostali partneri u vlasti pokušati da sačuvaju sopstveni identitet i biračko tijelo. To će neminovno povećavati konkurenciju unutar same vlasti.

Istovremeno, opozicija koristi pukotine u većini, ali još nije uspjela da ponudi dovoljno uvjerljivu alternativu, pa je trenutno uspješnija u otvaranju problema vlasti nego u stvaranju nove političke većine“, smatra Perović i zaključuje:

„Moj je utisak da Crna Gora nije pred neposrednim padom Vlade, već pred promjenom odnosa unutar vlasti. Najveće pitanje za Spajića više nije može li danas da obezbijedi većinu, već može li da je održi dovoljno funkcionalnom da do kraja evropskog procesa zadrži političku kontrolu nad vladajućom koalicijom.

Ako u tome uspije, ova vlast može opstati, uprkos sve većim razlikama. Ako međusobno nadmetanje partnera postane jače od interesa da ostanu zajedno, onda će pitanje Mandića biti zapamćeno ne kao uzrok krize, već kao jedan od prvih jasnih znakova da je postojeći politički aranžman počeo da se raspada iznutra“, poručuje Perović.

( Deutsche Welle )