Ekser u kovčeg autorstva: U susret Zakonu o kulturi (4)

NACRT

Aktuelni nacrt zakona autoru (garantu kulture) ne poklanja ni 5% pažnje, dok 90% posvećuje institucijama i tzv. kreativnim industrijama. Prilično neprirodan omjer (obrnuto bi bilo prirodnije).

Ovakav zakon produžio bi estradni kurs 2000-2025. godine: autoru (bez kog je jedna epoha obična pustara zvana BDP) dopanu mrvice, a 2/3 javnih resursa i novca ide festivalima (organizovanju tuđih ideja).

Duh CG najbitnije određuje verbalno stvaralaštvo; (kad kažem književnost i pismenost mislim na verbalnu baštinu svih jezika od staroslovenskog i latinskog do danas, 1000 godina; i na to da je riječ i knjiga kod nas definisala sve ostalo; i na to da nijedan Crnogorac bez svoje verbalne baštine ne bi znao ništa osim onoga što nauči u tuđini.)

Verbalno stvaralaštvo je, međutim, na posljednjem mjestu. Zdrav razum nalaže da se ono vrati na čelo, a da se uvoz festivalaca (aranžiranje tuđih ideja za naš novac), i slatkorečiva mamipara, zvana kreativne industrije (upad kućne radinosti u budžet za umjetničko stvaralaštvo) preispita.

I odbaci, najmanje upola.

Razložnost ne škodi; predstoje preča posla od festivala i kreativnih industrija.

KNJIŽEVNOST I PISMENOST

Istorija ideja CG leži u verbalnom stvaralaštvu.

Zakon treba da je poštuje kroz ravnopravan tretman građana: javno-privatno partnerstvo (JPP). Državu interesuje rezultat a ne praznoslovlje; prvim je obogaćuje pregalac, drugim je obmanjuju i gule uspavane ustanove.

Knjiga i pismo su žrtva 25 godina neokomunističke jednostranosti; režim koji je prešutao Njegoševu 200-godišnjicu (poznat po pljački socijalističkih dobara, i po trovanju etničkih bunara) sve je dao u ruke stranačkoj burokraciji.

Tekstulnost je nevidljiva. Otkup knjige blokiran. Nema kritičke percepcije, nema nikakve percepcije. Nema periodike. Nema novih ideja. Nema kulturnih posljedica (bez trajnog tekstualnog traga, milioni fotosa sa estrade su ništa). Ustanove se 25 godina glože oko toga kako im se zove narod, crkva i jezik i gložiće se daljih 25 ako im zakon rezultatima ne uslovi podršku.

Zakonu treba evaluativni godišnji akt o rezultatu institucija od strane vrhunske komisije (ne od maturanata i polumaturanata, poput žirija za državne nagrade; da maturant ocjenjuje državnu nagradu nije pristojno).

Društvenu klimu ništa ne pogodi niti potrese kao pad autorstva.

Istorija ideja je egzaktna, a tu su nam rezultati tanki. Jedina krupna ideja u CG za 25 godina je državna nezavisnost. Ustanove doduše daju godišnji popis priredbi, tribina, popis razdraganosti; no, država nema obavezu prema zabavi već prema svojim trajnim vektorima (vojna i policijska, politička, prosvjetna, idejna bezbjednost).

AUTOR

Temelj kulture nisu ustanove, vještine i zanati, ni općinski aktivisti (uhranjeni kao da po Bosni slijepce vode) - nego ideje.

Ideje i autori - jedini koji su u javnom govoru Istočne Evrope provjetrili jaruge neokomunizma kroz male narative (stvaralaštvo je prometejski narativ).

Ako zakonodavac ne ukaže respekt prema JPP (praksa EU), zakon će očas odgurnuti autentičnog nosioca i garanta ideja.

Ako još jednom privileguje institucionalce, i doda nove kreativne industrijalce, zakon može klonirati jedne u druge za narednih 25 godina tako što će dati skrb uhljebima, a prometejsku stvaralačku inteligenciju istjerati, na vjetrometinu, do poniženja.

CG je u privredi tek treća Evropa, te bi još jedan zakon naklonjen festivalima i zabavi (da se troši ono što se ne proizvodi), a mizerno pozicioniran prema verbalnom stvaralaštvu, zakucao ekser u kovčeg autorstva na kom počivamo.

Prirodno stanje CG je alternativno i eksperimentalno (avangardno) stvaralaštvo - prometejsko načelo. Bez prometejske vrline autora, javna scena bila bi gomila pozera.

Verbalno stvaralaštvo na tlu CG izgradilo je za 1000 godina jaču polovinu naše svijesti, a jedino je od svih južnoslovenskih koje nema svoje kanonsko izdanje (edicija PSHK, Pet stoljeća hrvatske književnosti, izašla je dosad u 180 tomova; kolekcija Bošnjačka književnost u 100 knjiga dosad je objavila 13 kola; 1957. g. je počela Srpska književnost u 100 knjiga a otada je reeditovana barem dvaput; g. 2001. započeta je edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga od čega je do danas objavljeno 40; itd.).

Ako je negdje književnost odigrala sudbinsku ulogu u razvoju naroda onda je to CG. Međutim, mi nemamo kanonsko izdanje ni pored pet autora svjetske literature mjereno velikim epohama (Dimitrije Sinajit, ? - 1075; Ljudevit Paskvalić, 1500 - 1550; Gavrilo Trojičanin, ? - 1651; Andrija Zmajević, 1628 - 1694; Njegoš, 1813 - 1851).

U ovoj zapuštenosti jače polovine nacionalne svijesti, izmišljati, sada, toplu vodu, bila bi lutnjava bez kompasa i bacanje para. Šta su to kreativne industrije?

JPP

Kreativne idustrije su novi model zapadnih vlada (ne samo ministarstva kulture, nego svih resora) kako od viška kapitala ostvariti obrt produkcije u ekonomiji, radinosti, zanatima, turizmu, dizajnu, ekologiji itd. Kod nas je to loše pročitano na internetu: sve smo surgali u najsiromašniji resor, otimajući novac od knjige i pismenosti, da se burokracija najzad izmetne u autorstvo, iako će se prije Lovćen survati u more.

Višak kapitala je kod zapadnih nacija došao s viškom vrijednosti. Svaka je dovršila svoj kanon pošto je mega-narative (prosvetiteljstvo, ideologija, hrišćansko spasenje, marksizam) zamijenila malim narativima poput JPP. Zapadnjaci su definisali svoje humanističke temelje prije dolaska AI, mi nismo.

I sada, mi, da imitiramo engleski ili njemački model, a još nismo zaokružili temelj (kad kažem književnost mislim na sva vremena: najveći informacioni kapital CG) - jesmo li pri sebi?

Dopustiti burokraciji otimačinu novca od pismenosti, za turove i konferisanje, za tuđi ajter - jesmo li pri zdravoj pameti?

Nosilac programa JPP je nešto drugo, on stvara i rizikuje: ako program ne valja, uzalud mu trud. Institucionalac nema tih briga. On može da ne radi ništa i ne zna ništa - nikome ne odgovara.

Ko ne vjeruje neka baci pogled na učinak humanističkih ustanova CG za 25 godina, tamo nema skoro ništa trajno. Preko 90% trajnih rezultata došlo je iz prometejske energije crnogorskih autora van institucija. Institucionalac je nagrađen za gotovanstvo - autor ignorisan za djelo.

Stvaralaštvo 1945 - ‘90. imalo je vrlinu (prometejsko načelo), koju je neokomunizam 2000-2025, međutim, izmetnuo u lojalnost pljačkanju infrastrukture i trovanju etničkih bunara. Ovaj zakon pada u čudan čas. Bitan je i šire.

Definitivno, riječ ima zakonodavac: institucije i JPP treba da dijele resurse prema svom učinku odobrenom od najviše institucije (Vlada) uključiv uzurpirane resurse samih institucija. Ustanova koja ne opravda privilegije treba da dijeli prostor i finansijske resurse sa JPP.

Napomena: ovaj tekst nije uperen protiv koga lično niti protiv koje ustanove (potpisnik je za institucije, ali protiv parazitiranja); pred vratima EU valja podsjetiti da su zapadne nacije još prije 50 godina odbacile potrošeni narativ (marksizam) i prihvatile mali, ali efikasan narativ JPP za društveni napredak.

( Gojko Čelebić )