Pohvala zavičaju i jednoj knjizi: Zapis o hronici "Sjaj vremena i istorije" Mihaila Mikana Perovića

Dok smo mladi, a svijet pred nama, zavičaj najčešće zaboravimo. U poznim godinama, a moje su sada takve, počinjemo da se sjećamo. Počinje polako sve da se vraća: ljudi, predjeli, događaji, život koji je prošao, a htio bi da se vrati...

Uvijek su mi bile zanimljve hronike mjesta. Naizgled, ne tako važne, a mnogo važne. One pored redosljeda događaja u vremenu i prostoru profilišu duh mjesta. Naklonost prema hronikama kod mene je pobudio Brodel i francuski pripadnici škole Anali, Lisijan Fevr i Mark Blok, sljedbenici totalne istorije, a u totalnoj istoriji nema nevažnog događaja, vremena ni ljudi. Sve je važno za cjelinu, kao što je cjelina važna za pojedinosti. U tom smislu sam doživio knjigu “Sjaj vremena i istorije” (Hronika o Kraljima i Barama Kraljskim), moga zemljaka Mihaila Mikana Perovića, koji je mnogo učnio za razvoj i napredak mjesta, posebno ovom knjigom, a koja je do mene kasno došla. Upravo ovih prvih septembarskih dana, poslao mi je iz Kralja, sa još nekim njegovim knjigama, takođe hroničarskog karaktera. Knjiga je štampana 2006. u izdanju andrijevičke izdavačke kuće Komovi, obima 260 stranica, u tiražu od 500 primjeraka, sada nakon dvije decenije prava je rijetkost. Radovao sam se primjerku knjige. Listajući je i čitajući, vraćao se sebi, zavičaju... Zavičaj je sopstvo koje živi u nama, koje se ne može potrijeti. Tu se zaborav pokazao nemoćnim. Dok živi čovjek - živi i zavičaj! Nezamjenljivo je njegovo mjesto u čovjeku.

Ono što me u startu fasciniralo, jeste pristup postavljenoj temi, preciznost i forma kojom je sve oblikovano, a tiče se Kralja i Bara Kraljskih, dva sela koja razdvaja Trešnjevik, brdo sa oko 1500 metara nadmorske visine. No, to brdo nikada nije uspjelo da razdvoji dva mjesta i ljude koji su u njima živjeli i žive, a koji su u svemu slični i bliski. Išlo se i sa jedne i sa druge strane. Trešnjevik je doživljvan kao spona. Put koji koji povezuje, a ne razdvaja.

Knjiga počinje predgovorom Ratka Deletića, a zatim autor Perović u posebnom odjeljku sa naslovom Geografsko - prostorne karakteristike Kralja i Bara Kraljskih, geografski određuje prostor koji zahvataju dva sela, putne komunikacije koje su vjekovima povezivale Donje Vasojeviće sa unutrašnjošću Crne Gore. Ukazuje na tragove života na ovim prostorima: “Staro groblje” za koje se pretpostavlja da je od davnjih vremena, pa “Macurska kućišta”, “Macurski put”, ostaci starog naroda koji je kroz groblja i puteve ostavio svoje tragove na ovim prostorima. Perović ukazuje na toponime koji imaju svoju posebnost, te na ostale karakteristične znakove, nijeme svjedoke, koji imaju svoj glas. Toponimi su uvijek bitni, kroz njih proviruju legende i istorija.

Ličnosti koje su obilježile vrijeme - posebno je poglavlje kroz koje se autor bavi onima koje su od 18-tog do 20-tog vijeka, živjeli na prostoru Kralja i Bara Kraljskih, tu su: harambaše, narodni prvaci, plemenski kapetani, stotinaši, perjanici, vojnici, komandanti Kraljskog bataljona, barjaktari u vrijeme oslobodilačkih ratova, ali i odlazak 300 Vasojevića za Srbiju 1861. godine, dobrovoljci u balkanskim i Prvom svjetskom ratu, učesnici proboja Solunskog fronta, duhovne ličnosti, te nosioci raznih visokih vojničkih i drugih odlikovanja. Redom su zapisana imena ljudi koji su bili od značaja u svom, ali su imali i imaju značaj za naše i vremena koja će doći. Svrha ove hronike je da ni jedno ime ne bude zaboravljeno, da se navedu zasluge i primjeri. Sve bitno za istoriju ovog kraja, koja je bogata i ličnostima i događajima. Svi su oni u ovoj knjizi, okupljeni na pravom mjestu. Od knjige nema pouzdanijeg čuvara.

Posebno poglavlje nosi naziv Naučni stvaraoci u kojem su pobrojani naučnici, akademici, književni i likovni stvaraoci, ljudi raznih profila i zvanja, koji su doprinijeli razvoju nauke i umjetnosti, a porijeklom su iz ovih mjesta. Tu su imena tri člana SANU: Vukić Mićović, profesor na Prirodno matematičkom fakultetu u Beogradu, doktorirao u Nansiju u Francuskoj, Milutin Đurišić, profesor na Medicinskom fakultetu u Beogradu (bio je član i CANU), doživotni počasni član Pasterovog instituta u Parizu, te akademik Milisav Milo Marijanović, profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu, čiji su naučni radovi i knjige prevedeni na nekoliko stranih jezika. Velikoj trojici, iako nije imao zvanje akademika, pridružuje se dr Radoslav Jagoš Vešović (Tolstoj iz Bukove Poljane). Od univeriteta na Sorboni dobio je stipendiju i studirao u Parizu, a 1932. u Lozani Vešović je odbranio doktorsku distertacju pod naslovom “Tolstoj i problem moralnog vaspitanja”.

Kralje i Bare Kraljske su dale tri generala - Radomira Vešovića, koji je bio i ministar vojni u Vladi Crne Gore za vrijeme kralja Nikole, te braću Lekiće, Danila i Nikolu. Danilo, filozof po obrazovanju, učesnik Španskog građanskog rata, istaknuti komandant u pratizanskoj borbi, diplomata u Novoj Jugoslaviji. Ličnost za koju je Koča Popović u knjizi “Beleške iz ratovanja” zapisao: “Sva slava za proboj na Sutjesci pripisana je meni, a da nije bilo mudrih saveta Danila Lekića, ko zna kako bi bilo?” Tada Tito, nakon Kočinog proboja, koji je izvršio po sopstvenoj savjesti i ličnoj odluci, poručuje da Koča hitno dođe u Glavni štab (očekivala se njegova smjena!), a da komandu nad Prvom divizijom preuzme Danilo Lekić. Rečenica koju je Koča zapisao u ratnom dnevniku, a odnosi se na Danila, zrači velikom nesebičnoću. Ali to je Koča! Danila nikada nijesam vidio, i žalim, prilikom njegovih dolazaka u Kralje. Ali sam čuo da, kada dođe iz Beograda u posjetu majci Milevi, a već je bio general, narodni heroj, čovjek sa visokim ratnim i mirnodopskim zvanjima, raspremi se, ruča, a onda uzme knjigu i kravu za povodac, vodi je na pašu. To mu je davalo veliki ugled kod zemljaka. No, on to nije radio zbog ugleda, već iz jednostavnog razloga: da bi odmijenio majku. Za velike ne postoje male stvari. A kada sam došao u Herceg Novi, grad u kome je Danilo živio, on je već bio prodao kuću i preselio u Dubrovnik.

Kralje su dale i četiri ratna pilota, visoka oficira u JNA, heroja plavih visina, čiji spomenik je danas na Selini, sabornom mjestu Kraljana, na kome su ispisana njihova imena. A spomenik je atipičan, avion sa kojim je general Nikola Lekić probio zvučni zid, na spomeniku su pored Lekića, Milan Martinović, Radomir Đurković i Branko Gojković. Na Selini je spomenik Voždu Karađorđu, čiji preci, prema sačuvanom predanju, potiču sa prostora Kralja.

Brojni su pisci i slikari rođeni ili vode porijeklo sa prostora Kralja i Bara Kraljskih. Treba početi sa Milošem Velimirovićem, rođenim u Kraljima 1848. godine, autorom romana “Paćenik”, za koji se tvrdi da prvi napisani roman u Crnoj Gori. Spor se vodio oko toga da li je ovo prvi roman ili “Nevidbog” Rista Ratkovića. Ne znam kako je i da li je na kraju spor riješen. Mislim da je rješenje jednostavno, godina izlaska iz štampe, mora biti opredjeljujuća. U konačnici nije važno koji je prvi. Važno je da su napisani.

Posebno mjesto među piscima zauzima Bogdan Šekler, čija je majka Krsta iz Gnjilog potoka (zaseok Kralja), a koji je odrastao u tom mjestu. Napisao je veliki broj knjiga. Za prvu Bogdanovu knjigu “Neznabošci”, Lalić mi je jednom prilikom rekao: “To je najbolja knjiga poslijeratne crngorske proze”, što sam zapisao u tekstu o Bogdanu i njegovom stvaralaštvu, objavljenom u knjizi “Pisano u vremenu”.

Među više imena koja su zastupljena u knjizi “Sjaj vremena i istorije”, kada su pisci u pitanju, izdvojio bih Batrića Marijanovića, koji je za života objavio dvije pjesnčke knjige: “Krvavi soneti” i “Siluete i odbljesci”. Pored ovih, napisao je i objavio knjige: “Vasojevićki glavari” (1926), pripovijetke “Sa dinarskih strana” (1931) i knjigu kraćih priča (1934).

Među piscima bih još istkao i mog rođaka Aleksandra Martinovića, profesora, koji je na Katedri za jugoslovensku književnost Univerziteta u Beogradu diplomirao 1927, a radio kao profesor u Sarajevu, Novoj Varoši, Užicu, Pirotu, Subotici. Objavio je knjigu pjesama “Snovi” (Beograd, 1932), “Bare Kraljske - istorijska brošura” (Pirot, 1936), kao i knjigu “Istina o Bunjevcima i Šokcima” (Subotica 1940). U Sarajevu je prijateljevao sa Tinom Ujevićem. Nestao je u vihoru Drugog svjetskog rata. Interesovala me njegova sudbina, pa sam se raspitivao kod rođaka koji su ga poznavali. Prema njihovoj priči bio je neobičan, uvjek je čitao, išao sporednim putevima u odnosu na one kojima ostali idu, imao neke svoje puteve, a jedno ljeto na Komovima čitao je “Cvijeće zla” Šarla Bodlera. To me svojevremeno inspirisalo da napišem ciklus pjesama Bodler na Komovima. U ratu je pripadao, poraženoj strani, a komšijama i rođacima je govorio: Nemojte se međusobno ubijati, sve će ovo proći!... i prošlo je.

Među slikarima bih istakao Jovana Zonjića, za koga mi je Lalić rekao: “Nepravedno se prema njemu postupilo. A bio je ravan Lubardi i Milunoviću.” Zonjić u Parizu boravi osam godina. Na Sorboni pohađa istoriju umjetnosti i arheologiju, kao i školu u Luvru kod Robera Peja. Godine 1938. Nacionalni muzej savremene umjetnosti u Parizu otkupio je Zonjićevu sliku “Crnkinja”. To je bilo jedino djelo koje je reprezentovalo jugoslovensku umjetnost u ovoj renomiranoj instituciji. Od godine 1956. njegova najčuvenija slika “Mrtva priroda u crnom okviru” nalazi se u Parizu, umjesto slike “Crnkinja”, koju su Njemci tokom Drugog svjetskog rata uzeli iz muzeja.

A kada su novnari u pitanju, istakao bih Momčila M. Jojića, novinara Politike, izvještača iz više evropskih zemalja, koji je uoči Drugog svjetskog rata intervjuisao Ruzvelta, koji je u Bijeloj kući održao brifing sa stranim novinarima. Na kraju, rekao je Jojiću: “Vi ostanite, imate bolji engleski akcenat od mene”. Tada je jedini dobio intervju od Ruzvelta, koji ga je proslavio. Kada sam prije više godina u beogradskoj knjižari Stubovi kulture kupio Sabrana djela Edgara Alana Poa u jednoj knjizi, vidim da je brojne Poove priče i eseje sa engleskog preveo, upravo, Momčilo Jojić. Tada sam se sjetio priče o engleskom akcentu. Kada me jednom Radovan Zogović pitao o Momu, te razdaljini između naših kuća u selu, a ja mu objasnio, dodao je: “Ogriješili smo se prema Momu. Nepravedno smo ga sumnjičili!” Nijesam pitao zbog čega. No, poslije ću saznati da su ga komunisti sumnjičili da radi za Amerikance, da je saslušavan u OZN-i, te da je sve to teško podnosio, da bi se ispostavilo da ta sumnjičenja nemaju nikakvog osnova. Momo je u poratnim godinama dolazio u Tokov Laz (moj i zaseok odakle potiče njegov otac Miljan, visoki oficir jugoslovenske kraljevske vojske), znao se napiti sa mojim rođakom Milovanom (Murikom), ponekad i reći: “Kada umrem, ne trebaju da mi podižu spomenik. Neka mi na grob stave kamenu gromadu u obliku Komova”. Ostale su riječi koje sada zapisujem prvi put, bez spomenika i kamene gromade. Jojić je tragično završio život 1968. u Beogradu, gdje je i sahranjen.

O Jojiću još par podataka.

Poslije završene mature u Beranama, on se kao i Lalić, sa kojim je prema nekim svjedočenjima bio u istom odjeljenju, upisuje na Pravni fakultet u Beogradu. Tada kreću njegovi dodiri sa novinarstvom, počinje da piše za Politiku, koja ga 1939. šalje u Ameriku za dopisnika. Tokom boravka u Americi, objavio je brojne reportaže, intervjuisao predsjednika Sjedinjenih Američkih država Frenklina Ruzvelta, stigao do Volta Diznija. U to vrijeme nastaju i dvije njegove knjige sjajnih reportaža o Americi. Po povratku iz Amerike, Jojić se ženi bugarskom glumicom Ljiljanom Popivanov, sa kojom dobija dvije kćerka, od kojih je jedna danas poznata slikarka u Bugarskoj.

U svemu, kompleksna biografija! Kojom se valja baviti.

Smatrao sam da je prilika da zabilježim šta su mi rekli Lalić i Zogović o mojim zemljacima, pa i njegovim. Trepča je udaljena od Kralja desetak kilometara, dok se išlo starim putem, sada je novim putem ta relacija dosta kraća.

Dakle, dosta je znamenitih. Neke sam pomenuo, ali ne sve. Tebalo bi više prostora. Ali tu je knjiga “Sjaj vremena i istorije”, u njoj je sve zapisano, u kojoj su svi važni i znani. Poseban odjeljak je o sportu i sportistima, posebno o Izviđačkom odredu Milan Perović, koji je u ondašnjoj Jugoslaviji proglašen za najbolji među odredima. O odredu i aktivnostima Mihailo Mikan Perović je napisao posebnu publikaciju, a odred nosi ime njegovog oca Milana, poginulog u NOB-i. Ni sportska djelatnost nije mimoiđena, a na kraju, u posebnom odjeljku Riječ drugih, objavljeni su novinski i drugi tekstovi o Kraljima. Oni na najljepši način zatvaraju ovu dragocjenu knjigu.

Knjiga mi dolazi u pravi čas, baš u vrijeme kada i sam pišem knjigu sa naslovom “Čega se sjećam”, u kojoj se sjećam mnogo čega iz dječačkih i mladalačkih dana, prvih slova koje sam naučio u osnovoj školi u Kraljima (a ta slova su važna!) učiteljice Dragice - Mare Lekić i njeng supruga Vukmana, učitelja, vrijednog aktiviste i organizatora koji je puno učinio za prosperitet kraja. Odnjegovali su generacije đaka, ne mogu a da ih se i ovom prilikom ne sjetim.

Moje podsjećanje na knjigu, ujedno je topla preporuka zemaljcima i radoznalim čitocima, ljudima koji su potekli sa ovih prostora da je obavezno pročitaju, s prijedlogom da se ponovo objavi (trebaće), a njenom autoru Mihailu Mikanu Perović, dugujemo zahvalnost što je knjigu napisao i otrgao od zaborava ljude, vremena i događaje, uz brojne fotografije koje knjigu čine i bogatijom i značajnijom. On je sa Milutinom Đurkovićem objavio knjigu “Slikari i vajari porijeklom iz Kralja”, pa su i na taj način dali doprinos mjestu i onima koje je mjesto dalo - četrdest i dvojici autora iz oblasti likovnih umjetnosti, rođenih u Kraljima ili porijeklom iz Kralja. Čini mi čast što sam pisao predgovor. Onom ko bude čitao ovaj tekst može se učiniti da puno hvalim svoj kraj i ljude toga kraja. I pored posebnih osjećanja koja imam i za kraj i za ljude, činjenice su opredjeljujuće. Njih sam slijedio.

Bila je ovo moja mala pohvala jednoj značajnoj knjizi!

(Herceg Novi, septembar 2026)

( Miraš Martinović )