Calisthenics freestyle: Kad tijelo prkosi gravitaciji
Dušan Ivanović već deset godina pomjera sopstvene granice u "Calisthenics freestyle"-u, a dugogodišnji rad nedavno je krunisao i uspjehom na međunarodnoj sceni - trećim mjestom na takmičenju u Hamburgu
Na prvi pogled djeluje kao igra sa gravitacijom. Tijelo je paralelno sa tlom, slijede nagli okreti, akrobacije i pokreti koji izgledaju gotovo nestvarno. Ipak, iza svakog od njih stoje godine treninga, snaga, precizna kontrola tijela i poprilična doza hrabrosti.
Dušan Ivanović već deset godina pomjera sopstvene granice u "Calisthenics freestyle"-u, a dugogodišnji rad nedavno je krunisao i uspjehom na međunarodnoj sceni - trećim mjestom na takmičenju u Hamburgu.
Iako pokreti koje izvodi posmatračima mogu izgledati izuzetno zahtjevno, Ivanović kaže da su neki od njih zapravo osnova ove discipline.
"Suštinski, pokreti koje sam pokazao su na osnovnom nivou, posebno kada je riječ o akrobacijama. To su uvodni dinamički pokreti koji se, u zavisnosti od predispozicija, mogu naučiti kroz nekoliko mjeseci", objašnjava Ivanović.
"Calisthenics freestyle" predstavlja spoj gimnastičkih akrobacija, statičkih izdržaja i elemenata snage. Takmičar, međutim, nije samo neko ko treba da izvede što teži pokret. Važni su način na koji povezuje elemente, kontrola tijela, fluidnost i lični stil.
Ivanović je demonstrirao prednju vagu, odnosno "front lever", dok je njegova prijateljica pokazala zadnju vagu - "back lever". Upravo su statički elementi jedan od prepoznatljivih djelova ove discipline.
Na takmičenjima se, objašnjava, ocjenjuju statika, akrobatika i snaga, ali veliki značaj ima i stil izvođenja.
Za razliku od klasične gimnastike, gdje postoje veoma precizni zahtjevi u pogledu položaja tijela i izvođenja elemenata, freestyle ostavlja više prostora takmičaru da pokaže sopstveni karakter.
"Gleda se kakav stil osoba ima, da li radi fluidno, da li kombinuje više pokreta ili sve razdvaja na djelove i izvodi kruto. Upravo ta fluidnost je veoma važna", kaže Ivanović.
Mjesto na kojem danas trenira za Ivanovića ima posebnu simboliku. Upravo tu je prije desetak godina održano prvo freestyle takmičenje, a otprilike u isto vrijeme počela je i njegova priča.
Za ovaj sport zainteresovao se zahvaljujući prijatelju Goranu, koji je danas trener.
"Slučajno sam ga vidio kako pokušava da radi neke akrobacije. Mene je to zainteresovalo i stvorila se želja da počnem da treniram, da pokušam da uradim ono što je on tada mogao", prisjeća se.
Radoznalost je prerasla u trening, trening u disciplinu, a deset godina kasnije stigla su i međunarodna takmičenja.
U Hamburgu je ove godine osvojio treće mjesto. Napredak je još značajniji ako se zna da je na istom takmičenju godinu ranije bio četvrti.
Zato je znao da želi ponovo da se vrati.
"Čitavu godinu sam znao da ću opet nastupiti na tom takmičenju i baš sam se intenzivno spremao", kaže Ivanović.
U Calisthenics freestyleu neki takmičari prirodno više naginju statičkim elementima i snazi, dok su drugi bolji u dinamičkim pokretima i akrobacijama.
Cilj je, međutim, spojiti različite elemente u jednu cjelinu i pokazati što potpuniju kontrolu nad sopstvenim tijelom.
Ivanović ima i svoj način pripreme za nastupe. Ne planira baš svaki detalj unaprijed.
"Spremim nekoliko kombinacija, a onda, u zavisnosti od protivnika i osjećaja, biram koju ću raditi. Dosta toga radim po osjećaju. Nekada, od uzbuđenja, pokušam čak i nešto novo što ranije nijesam uradio", priča on.
Takav pristup nosi rizik, ali upravo spontanost i individualnost daju freestyleu posebnu atraktivnost.
Treće mjesto nije jedino što je Ivanović donio iz Hamburga. Susret sa sportistima iz drugih sredina omogućio mu je da razmijeni iskustva i, čak poslije decenije treninga, nauči nešto novo.
"Imao sam priliku da razmijenim dosta iskustava i steknem poznanstva koja su bila veoma edukativna. I poslije deset godina treninga mogao sam da naučim nešto novo, da čujem drugačiji princip rada ili izvođenja nekog pokreta", kaže Ivanović.
Međunarodno iskustvo bilo mu je važno i zbog činjenice da Calisthenics freestyle kod nas više nema broj ljudi koji je nekada okupljao.
Povratak sa takmičenja zato mu je, kako kaže, obnovio motivaciju i želju da do narednog nastupa trenira još disciplinovanije.
Kada se govori o razvoju manje zastupljenih sportova, obično se prvo pomisli na nedostatak novca, infrastrukture ili adekvatnih uslova za trening. Ivanović, međutim, smatra da je u ovom trenutku najveći problem nešto drugo – mali broj ljudi koji se bave ovom disciplinom.
Ranije su, kaže, imali mogućnost da treniraju i u zatvorenoj sali sa gimnastičkom šipkom, a kasnije su napravili i čvrstu šipku koja je bolje simulirala uslove treninga na otvorenom.
Danas su mogućnosti nešto skromnije, ali Dušan smatra da to ne treba da bude prepreka onima koje ovaj sport privlači.
Njegova poruka je jednostavna: baš kao što je njega prije deset godina zainteresovao jedan prijatelj i nekoliko akrobacija na šipci, tako danas može početi neko novi.
"Ko god je zainteresovan može da nam se obrati. Možemo da mu pomognemo da postepeno počne da se bavi ovim sportom", poručuje Ivanović.
A možda je upravo to najzanimljiviji dio njegove priče. Prije deset godina samo je gledao nekoga kako izvodi pokrete koje je želio da nauči. Danas iza sebe ima deceniju treninga i međunarodnu medalju, a njegove akrobacije možda će biti razlog da neko drugi prvi put priđe i pokuša isto.
( Nina Marković )