Od brenda do zelene obmane samo je jedan korak

Greenwashing je javno predstavljanje brige za životnu sredinu bez stvarnog pokrića i sa skrivenom namjerom, tzv. Zelena obmana.

Mislite da toga nema kod nas?

Ima. I te kako.

Kad god naiđete na riječi poput “eco”, “green”, “natural” ili “sustainable”, neka vam se upale sva čula.

Kad vidite ministre, političare i “uspješne privrednike” kako zajedno sa aktivistima pred kamerama čiste obalu ili sade drveće, pitajte se šta se dešava iza kamere.

Kad vam neko ponudi jedan podatak bez konteksta, jedan uspješan projekat kao dokaz da sistem funkcioniše ili mali rezultat kao garanciju održivosti čitave politike, budite oprezni.

Jer upravo tako funkcioniše greenwashing.

Volkswagen, H&M, Coca-Cola i British Petroleum samo su neki od najpoznatijih primjera onoga što se događa kada se lijepa zelena slika namijenjena javnosti sudari sa realnom slikom sa terena.

A šta se događa kada se to isto preseli u državu?

Crna Gora je sebe prije 35 godina proglasila ekološkom državom.

Danas, pod naletom pljačkaških privatizacija, političke nekažnjivosti i interesa onih koji prirodu posmatraju kao resurs za eksploataciju, napadnuto je upravo ono što je ta ideja trebalo da štiti.

Zemlja.

Rijeke.

Jezera.

More.

Šume.

Divlji svijet.

Za različite oblike tog uništavanja vremenom smo čak skovali nove kovanice: šumarska mafija, šljunkarska mafija, ekološki kriminal, ekocid.

Riba iz Skadarskog jezera se ubija agregatima. U vrijednosti jednog auto-puta.

Tara je plaćala cijenu “infrastrukturnog razvoja”.

Riječna korita pretvarana su u rudnike besplatnog šljunka. Kasnije se taj šljunak koristio gotovo po difoltu za izgradnju praznih stanova na našoj zajedničkoj površini.

Šume su postale plijen.

Divlja odlagališta rasla su brže od sistema koji bi trebalo da ih uklanja.

Crna Gora je postala poligon za male hidroelektrane koje su ubile na desetine rijeka.

Pesticidi su ušli u lanac ishrane.

Opštinske otpadne vode i dalje pronalaze put do rijeka i mora.

A rijeka Zeta ne patiše od krvi iz klanica i otpadnih voda.

I sve je to, u nekom trenutku, morao potpisati neko iz sistema.

U državi koja je prije 35 godina sebe proglasila ekološkom.

Problem Crne Gore nije nedostatak deklaracija.

Imamo ih za izvoz.

Nije čak ni nedostatak zakona. Imamo ih na pretek, zajedno sa strategijama, planovima i protokolima usklađenim sa evropskim zakonodavstvom.

Ali ekološka politika ne mjeri se brojem zakona.

Mjeri se time može li inspektor zaustaviti zagađivača.

Može li policija zaustaviti krivolovca.

Može li tužilaštvo procesuirati ekološki kriminal.

Može li sud izreći kaznu.

Hoće li počinilac platiti i sanirati štetu.

I, najvažnije - može li rijeka poslije svega toga ponovo biti čista.

Dok zatvaramo pregovaračko poglavlje 27, pola zemlje je svakog ljeta u plamenu. Uz ljudske žrtve.

Nacionalni parkovi bore se sa nelegalnom gradnjom, sječom i krivolovom, a uspješnost se onda prikazuju brojem prodatih karata. Svake godine više nego lani.

Divlja odlagališta ne nestaju zato što smo donijeli još jedan pravilnik.

Rijeke se ne čiste konferencijama.

Jezera se ne čiste panelima.

Ako zaista želimo ekološku državu, onda moramo početi od terena.

Staviti zaštićena područja pod ozbiljan nadzor.

Zaustaviti nelegalnu eksploataciju, sječe, sanirati divlja odlagališta.

Zaštititi Skadarsko jezero, Taru, Moraču i svaki drugi vodotok koji još nije potpuno izgubljen.

I konačno napraviti sistem u kojem se zna ko je zagadio, koliku je štetu napravio i ko će tu štetu platiti.

To bi bio početak.

Ne treba nam još jedan slogan.

Ne treba nam još jedna konferencija.

Ne treba nam još jedna fotografija sa sadnje drveća.

A onda dolazimo do 35. godišnjice ekološke države.

Kao onomad kad smo poslije te odluke krenili na Dubrovnik, i ove godine slavi se na Žabljaku.

Doduše, ne na ledini podno Durmitora, nego u hotelu. Iza zatvorenih vrata.

Sa ceremonijom i pirom za odabrane.

Među njima će biti i oni koji svakodnevno ugrožavaju prirodu. Oni koji su htjeli da prodaju najvrednije resurse države. Oni koji fingiraju rezultate. Oni čije svinjske farme, prema navodima ekoloških aktivista, zagađuju Zetu.

I upravo će nam oni govoriti o ekološkoj državi.

Teško je smisliti bolju metaforu onoga što se dogodilo sa tom idejom.

Jer 1991. godine “ekološka država” bila je vizija.

Danas je postala brend.

A od brenda do greenwashinga potreban je samo jedan korak.

Zato je vrijeme da prestanemo slaviti ono što smo nekada obećali i počnemo mjeriti ono što smo zaista uradili.

Ekološka država je ona u kojoj rijeka može da teče bez bagera.

Šuma bez šumarske mafije.

More bez kanalizacije.

Nacionalni park bez nelegalne gradnje.

I građanin bez potrebe da na svakom koraku brani svoju prirodu od države i onih koji od nje najviše zarađuju.

Ako toga nema, nemamo ekološku državu.

Imamo njenu zelenu obmanu.

Ipak, priroda je, srećom, mudrija od čovjeka.

Mi danas živimo u sistemu u kojem sve ima cijenu i kome nikad nije dovoljno. Uvijek se traži još profita. Još prostora. Još potrošnje.

A priroda, srećom, ne funkcioniše tako.

Ona poznaje povezanost i ravnotežu.

Sve u njoj postoji u mreži uzroka i posljedica.

Samo mi uporno odbijamo da shvatimo da smo dio te mreže, a ne njen gospodar.

Možda bi neki od učesnika tih panela trebalo da prošetaju jedan krug oko Crnog jezera.

Ali ovaj put bez fotografija, u sopstvenoj režiji, možda bi nesto osjetili i shvatili šta treba prirodi.

Priroda će nas vjerovatno nadživjeti jer ona nema potrebu da nas osvoji.

Jedino pitanje je da li ćemo na vrijeme shvatiti da ne spašavamo prirodu od čovjeka nego da spašavamo čovjeka od njega samog.

Autor je režiser

( Mladen Ivanović )