Laković: Dok jedni osuđuju tuđe zločine, svoje guraju pod tepih

Profesor dr Vojo Laković ocijenio je da se zemlje regiona, uprkos presudama Haškog tribunala i višedecenijskom suočavanju sa ratnom prošlošću, i dalje suočavaju sa dubokim problemom selektivnog odnosa prema zločinima i odgovornosti. U svom osvrtu na regionalne političke i društvene prilike, Laković ukazuje na, kako navodi, dvostruke aršine prema političarima i javnim ličnostima, ali i na različit odnos prema ratnoj prošlosti u zavisnosti od nacionalnog i političkog konteksta.

„Kada se ugasio Haški tribunal, naivni su vjerovali da će njegove presude donijeti pomirenje na Balkanu. Umjesto toga, dobili smo regionalni politički teatar u kojem se Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija i Kosovo ponašaju po identičnoj matrici. Moj čvrst stav, iza kojeg stojim, jeste da je taj sistem duboko licemjeran i poguban za sve nas, a glasi: ‘Moj zločinac je heroj, tvoj heroj je zločinac’“, navodi Laković.

Govoreći o Crnoj Gori, Laković navodi da je, prema njegovom mišljenju, upravo odnos prema različitim političkim akterima primjer nejednakih kriterijuma.

„Ovaj pogubni sindrom nije zaobišao ni Crnu Goru, gdje svjedočimo vrhuncu političkog i društvenog licemjerja. Kao profesor i čovjek koji posmatra naše društvene procese, javno postavljam ključno pitanje: Kako je moguće da u Crnoj Gori imamo tako nejednake aršine? Svjedoci smo situacija u kojima se za izjavu ili stav pojedinih političara i javnih ličnosti odmah podiže neviđena medijska galama, organizuju se hajke, crtaju mete i ultimativno se traže hitne smjene i institucionalni linč. Sa druge strane, kada neki drugi akteri izgovore isto tako teške, pa i teže stvari, ili kada se suočavamo sa ćutanjem o dubokim zloupotrebama sistema, tada vlada potpuni muk. Tada se ne traže smjene, NVO sektor ćuti, a dežurni moralni kritičari naglo gube glas“, ističe Laković.

On smatra da se pitanje odgovornosti ne može vezivati za političku ili nacionalnu pripadnost.

„Galamu u našem društvu ne podiže stvarna želja za pravdom i čistim obrazom. Podiže je želja za jeftinim političkim poenima i eliminacijom neistomišljenika. Ako je cilj ozdravljenje i pročišćenje društva, onda kantar odgovornosti mora biti potpuno isti za sve. Ne može etiketa zavisiti od toga kojoj političkoj ili nacionalnoj struji neko pripada.“

Laković se osvrće i na odnos država regiona prema ratnoj prošlosti, navodeći da se isti obrazac, kako tvrdi, primjenjuje širom prostora bivše Jugoslavije.

„Isti ovaj recept primjenjuje se i na širem prostoru bivše Jugoslavije. Odnos političkih elita, ali i dijela nevladinog sektora prema ratnoj prošlosti zavisi isključivo od nacionalne pripadnosti. Presude Haškog suda se ne prihvataju kao pravne činjenice, već kao švedski sto sa njega svako uzima samo ono što hrani sopstveni nacionalni narativ, dok se sopstvene greške svjesno guraju pod tepih.“

Prema njegovim riječima, društva regiona nalaze se na raskrsnici između evropske budućnosti i stalnog vraćanja u ratnu prošlost.

„Naša društva se danas nalaze na raskrsnici i moraju konačno da izaberu jedan od dva puta. Put ka napretku i Evropskoj uniji: Ovaj put zahtijeva civilizacijsku zrelost. On znači vladavinu prava, ekonomske integracije i sposobnost da se pogleda u sopstveno dvorište i osudi zločin napravljen u ime sopstvenog naroda. Otkopavanje ratnih sjekira prošlosti: Ovaj put znači trajno ropstvo u devedesetim godinama. To je idealan teren za nesposobne elite koje narodu, umjesto investicija i boljeg života, nude vječnu mržnju prema komšijama.“

Laković dodaje da suočavanje sa prošlošću, kako navodi, ne smije biti prepreka za budućnost.

„Ne možete hodati napred ka Evropi ako su vam oči trajno okrenute unazad. Prošlost se ne smije zaboraviti, ali od nje ne smijemo praviti vječni kavez koji nam uništava budućnost.“

Kao osnovni princip svog odnosa prema ratnim zločinima, Laković navodi univerzalnost odgovornosti, bez obzira na nacionalnu pripadnost počinioca ili žrtve.

„Na kraju, moj osnovni ljudski i profesionalni aksiom jeste da su svi zločini – zločini. Oni ne mogu biti ni veći ni manji, ni lakši ni teži, zavisno od toga ko je držao oružje, a ko je bio žrtva. Zločinac nema nacionalnost koja ga može opravdati, niti žrtva ima naciju koja umanjuje težinu njene tragedije.“

Zaključujući svoj osvrt, Laković upozorava da će region, kako smatra, ostati zarobljen u prošlosti sve dok se odgovornost bude posmatrala kroz prizmu pripadnosti „našima“ i „njihovima“.

„Sve dok javnost u regionu bude funkcionisala po sistemu ‘naši su anđeli, njihovi su đavoli’, ostaćemo slijepo crijevo Evrope. Pravda će pobijediti tek onda kada svako društvo bude imalo hrabrosti da osudi svog zločinca, a dostojanstveno se pokloni tuđoj žrtvi“, zaključio je Laković.

( Goran Malidžan )