Zlo vrijeme za Mihaila Lalića: Poluprazan Spomen-dom u rodnom selu jednog od najznačajnijih crnogorskih književnika
Kuća kupljena prije 18 godina u čast pisca od tada zvrji poluprazna, a na Lalića podsjeća jedino jedna fotografija ko zna kada okačena na zid Trepča za Lalića nije bila samo mjesto rođenja. U tom selu, u kojem je rođen 1914. godine, proveo je djetinjstvo obilježeno ranim gubicima, tu je krenuo u školu, upoznao prve knjige i počeo da otkriva svijet koji će postati građa njegove književnosti
U polupraznom Spomen-domu Mihaila Lalića u selu Trepča kod Andrijevice jedini eksponat koji podsjeća na slavnog pisca je drveni ram sa fotografijom čuvenog književnika u čiji okvir je zadjenuta slika nekog čovjeka, valjda prethodnog vlasnika kuće.
U potkrovlju je i drvena komoda prepuna knjiga, prije nasumice nabacanih nego složenih po nekom redosljedu.
“Morala bih da potražim”, kaže spremačica, odgovarajući na pitanje da li u kući imaju neko Lalićevo djelo.
U prostranoj kući, u dvije sobe po dva kreveta, a na stepeničkom haustoru poređane dvije starinske pegle, ručni mlin za kafu, hrastovo bure za rakiju zapremine pet litara i drvena kolijevka.
“Prvobitna ideja bila je da se u rodnom kraju Mihaila Lalića, u Trepči, formira prostor koji će trajno čuvati uspomenu na jednog od najznačajnijih književnika sa naših prostora, ali istovremeno biti i živo mjesto kulture, a ne samo spomen-obilježje”, objašnjava Ivan Radojević, direktor mojkovačkog Centra za kulturu i sport “Mihailo Lalić”, pod čijom je ingerencijom i Spomen-dom u Trepči.
Pošto je rodna kuća Lalića, na drugoj obali Trebačke rijeke, već odavno propala, odlučilo se da se kupi u te svrhe vikendica.
Kupoprodajnim ugovorom od 10. januara 2008. godine između Milana Dejana Novovića, prodavca, i Mjesne zajednice Trepča - kupca, koju je predstavljao Duško Jočić, Lalićevi zemljaci postali su vlasnici dvije parcele (541 m² i 3.060 m²) i porodične kuće površine 74 m². Sve to za 22.000 eura, od kojih je 18.000 dala Vlada Crne Gore, na čijem je čelu tada bio “predsjednik gosp. Željko Šturanović”.
Od samog početka, veli Radojević, u planu je bilo da se sačuva uspomena na Mihaila Lalića i njegovo djelo, ali i da kuća ne ostane samo spomen na jednog velikog pisca, već da bude mjesto gdje će ljudi dolaziti, učiti i govoriti o njegovom stvaralaštvu. “Voljeli bismo da kada se za to stvore uslovi, uredimo jednu lijepu memorijalnu postavku sa njegovim knjigama, fotografijama i dokumentima, a da se u Spomen-domu organizuju književne večeri, promocije, izložbe, radionice za djecu i mlade i slično”, dodaje Radojević.
“Uslovi” se, izgleda, ni poslije 18 godina nijesu stekli, a kada će, ni direktor mojkovačkog Centra za kulturu i sport ne može pouzdano da kaže.
Škola u drumskoj kafani
Trepča za Mihaila Lalića nije bila samo mjesto rođenja. U tom selu, u kojem je rođen 1914. godine, proveo je djetinjstvo obilježeno ranim gubicima, tu je krenuo u školu, upoznao prve knjige i, kako će mnogo godina kasnije govoriti, počeo da otkriva svijet koji će postati građa njegove književnosti.
Lalić je veoma rano ostao bez roditelja. Majka Stana, rođena Bajić, umrla je od španskog gripa kada mu je bilo tri godine. Otac Todor se ponovo oženio, ali je ubrzo i on umro od tuberkuloze. Brigu o sedmogodišnjem dječaku preuzela je maćeha Jaglika, koja mu je, uz strica Milutina, pomagala i tokom školovanja.
Osnovnu školu završio je u rodnom kraju, a mnogo godina kasnije precizno se sjećao mjesta na kojem je učio prva slova. Školske zgrade iz njegovog djetinjstva odavno nema.
“Zgrada u kojoj sam učio školu ne postoji već odavno. U stvari, bila je to drumska kafana na gornjem spratu, a u prizemlju dva odjeljenja škole. Put je prolazio pravo pored te kafane, sad je, međutim, izgrađena nova cesta 50 metara niže”, prisjećao se Lalić.
Ta skromna seoska škola bila je mnogo više od mjesta u kojem su djeca učila da čitaju i pišu. Prema Lalićevom svjedočenju, bila je jedina javna zgrada u opštini, pa se uz nju vezuje i jedno od njegovih najranijih i najjasnijih sjećanja.
Kod škole su, pričao je, jednom došli komiti, “ondašnji odmetnici”, da se raspitaju o uslovima predaje. Bilo im je obećano da neće odgovarati pred zakonom ukoliko polože oružje, pa su došli da provjere da li obećanje važi. Dječak koji će kasnije napisati neke od najznačajnijih romana o crnogorskim ratovima, podjelama, pobunama i ideologijama tako je još u najranijem djetinjstvu gledao kako velika istorija ulazi u njegov mali seoski svijet.
Ali, Lalićeva sjećanja na školu nijesu prvenstveno sjećanja na političke sukobe. Sa posebnom zahvalnošću govorio je o svojim učiteljima, koje je pamtio kao dobre, humane i osjetljive ljude. Nijesu ih zanimale samo lekcije koje je trebalo savladati. Djeci su otvarali vrata prema narodnim pjesmama, “Gorskom vijencu”, recitacijama i školskim priredbama.
Gorki, tu iz nekog sela
U Trepči i njenoj okolini, dakle, nijesu počeli samo Lalićevo školovanje i upoznavanje sa književnošću. Tu se, prema njegovom sopstvenom svjedočenju, “začelo” nešto što će ga pratiti čitavog života.
Sjećao se i prvih knjiga. Među njima je bila skraćena obrada “Don Kihota”, zatim “Tristan i Izolda”, kao i “Robinson Kruso”, do kojeg je došao preko nestašnijeg druga Milisava, dječaka od kojeg su odrasli pokušavali da ga odvrate.
Jedno od najupečatljivijih sjećanja vezano je, međutim, za Maksima Gorkog. Čitajući njegovu priču u kojoj žandarmi sprovode skitnicu iz mjesta u mjesto i iz sela u selo, dječak iz Trepče prepoznao je svijet koji je gledao oko sebe.
Sela u priči, sjećao se, imala su slamene krovove, “kao što su bila naša sela u to vrijeme”. Sličnost mu je bila toliko velika da nije ni pomislio da čita ruskog pisca.
“Sve mi se učinilo da to piše jedan Maksim, tu iz nekog bližnjeg sela, Maksim Gorki, da je Gorki nekakav njegov nadimak”, govorio je Lalić.
Tek desetak ili 15 godina kasnije saznao je da je Maksim Gorki ruski pisac.
Ta dječja zabuna danas možda govori o Lalićevom zavičaju više nego detaljan geografski opis. Trepča i okolna sela njegovog djetinjstva bila su svijet kuća sa slamnim krovovima, skromne škole smještene ispod drumske kafane, narodnih pjesama i “Gorskog vijenca”, ali i prostor kroz koji su prolazili odmetnici i u kojem su još bile žive posljedice političkih i istorijskih lomova.
Sve što znam, tamo san naučio
Iz tog svijeta Lalić je otišao najprije na dalje školovanje u Berane, a 1933. godine u Beograd. Tamo će studirati, priključiti se revolucionarnom pokretu, biti hapšen, a potom proći kroz rat, zatvore i logor. Poslije rata postaće novinar, urednik i jedan od najznačajnijih crnogorskih književnika.
Ali ono što je kasnije pronalazio u velikoj književnosti najprije je mjerio slikama koje je ponio iz svog kraja. Kada je u Andrićevim pripovijetkama čitao o bosanskoj kasabi, ona ga je podsjećala na Berane i ljude koje je tamo poznavao. Tada je, kako je govorio, shvatio da se može pisati upravo o “tom našem čovjeku” kojeg svakodnevno sreće i da takva književnost može biti zanimljiva.
Zavičaj će ostati važan i za njegovo razumijevanje književnosti. Kada su njegovom djelu kasnije zamjerali da je suviše lokalno i provincijalno, Lalić je odgovor tražio u primjerima velikih pisaca koji su ostali vezani za sredine iz kojih su potekli - od Danteove Firence do Džojsovog Dablina.
Za Lalića, čini se, put prema univerzalnom nije podrazumijevao napuštanje lokalnog svijeta. Naprotiv, počinjao je upravo od njega.
A njegov je, mnogo prije velikih romana, književnih nagrada i akademija, počeo u Trepči, u dva školska odjeljenja ispod drumske kafane, među učiteljima koji su djeci čitali poeziju, i prvim knjigama u kojima je dječak prepoznavao ljude i predjele koje je već poznavao.
Upravo kada govori o njima, Lalić izgovara možda najvažniju rečenicu za razumijevanje značaja koji je rodni kraj imao u njegovom životu.
“Sve je to bilo nešto što je moglo da probudi fantaziju kod dječaka i što mi daje iluziju da ja sve što znam tamo sam naučio. U stvari, vjerovatno, začelo se to tamo, a kasnije sam ipak nešto dopunio”.
Neko ga je volio, neko nije
“Dolazio je vrlo rijetko. Neko ga je volio u Trepču, neko nije, neko je bio u partizanima, neko u četnicima, tu ne možeš da ugodiš. Pisao je istinu, nekome je to smetalo, ali mislim da je za Trepču i Vasojeviće velika čast što se tu rodio Mihailo”, kaže mještanin Marinko Raičević, vlasnik kafane na samom ulazu u Trepču.
Otac starine Miladina Dragićevića (87) bio je prijatelj sa Lalićem.
“U pećini, u Kušljivom kršu, iznad Trepče, skrivali su se u prvim godinama rata Mihailo, Ruža Raičević i Vule Ivanović. Krili su se gore, to je skrovito bilo, usred šume. Moj otac je pazio, niko nije smio da zna za njih. Ova đevojka je dugo bila u partizanima, a poslije rata su je zatvorili informbirovci. Dobar je bio Mihailo čovjek, pošten, nema priče. Zamjerio se ovima što nisu bili komunisti, pa je izbjegavao da dolazi u Trepču”, prisjeća se đed Miladin.
Trepčanin Marinko Jočić je kao dijete sretao Mihaila.
“Dolazio je svakog ljeta. On je sa profesorom Miošem Vulevićem iz Trešnjeva silazio niz naše livade. Mislim da je sramota da do doma Mihaila Lalića ne može da se priđe kako treba. Ne može da se asfaltira trideset metara puta. To je sramota”, kaže Jočić.
Logorsko iskustvo
Tokom ljeta 1942. Lalića su zarobili četnici i odveli u kolašinski zatvor, gdje je bio od 2. septembra 1942. do maja 1943. Kada su njemačke snage stigle u Kolašin, odvele su u zarobljeništvo i zatvorenike i razoružane četnike. Lalić je potom deportovan u Solun.
U logoru “Pavlo Melas” proveo je period od juna 1943. do kraja avgusta 1944. godine, kada je uspio da pobjegne. Poslije bjekstva pridružio se grčkim partizanima na Halkidikiju i postao zamjenik komesara srpskog partizanskog bataljona.
Lalićevo logorsko iskustvo kasnije je ušlo u njegovu književnost, naročito u roman “Raskid” (1955).
Postoji i svjedočenje Milosava Babovića da je Lalić upravo u logoru “Pavlo Melas”, na papiru od džakova cementa, pisao dnevnik i obimnu pripovijest “Na vjetrovima”.
Neprikosnoveni vladar Leleja
Lalić je najznačajniji romanopisac u crnogorskoj književnosti 20. vijeka i jedan od onih autora po kojima se naša književnost dala prepoznati i u nekadašnjoj Jugoslaviji, ocijenio je za “Vijesti” prof. dr Vladimir Vojinović.
“Skoro da nema informisanoga književnog kritičara ili profesora iz bivših jugoslovenskih republika koji nije upoznat s dometima Lalićeve poetike”, kaže Vojinović.
Nažalost, upozorava on, Lalićevog značaja bolje su svjesni izvan Crne Gore nego u njegovom zavičaju. Naročito danas, kad je postalo uobičajeno da ikonografija ideologije kolaboracionista, odnosno saradnika okupatora iz Drugoga svjetskog rata, spram kojih je Lalić naslikao mnoge svoje negativne likove, osvaja prostor medija i školstva.
Šta, po vašem mišljenju, predstavlja osnovnu vrijednost Lalićevog opusa?
Ljepota Lalićeva pripovijedanja je nešto što ga čini neponovljivim pripovjedačkim autoritetom u crnogorskoj književnosti. Čini se da niko u našoj prozi kao on nije pronikao slojeve koji svjedoče o trajanju crnogorskoga jezika. I on je bio među rijetkim autorima, ako ne i jedini, koji je imao snagu i talenat kojim je mogao da “ugrozi” čak i Njegošev kanon. Ali, kako kaže Davor Beganović, Lalić je izabrao da učvrsti Njegoševu poziciju tako što ga je citirao u knjigama ili se na drugi način pozivao na Njegoša i njegovo djelo.
A obojica su oslonili poetike na tradiciju, na usmenu književnost.
Zato su oba autohtoni izdanci ovoga prostora i ovoga kulturnoga miljea. Lado Tajović, protagonist iz Lalićevih najboljih romana, vaspitavao se na usmenoj epskoj i lirskoj poeziji. Nezaboravna je ona scena iz “Zlog proljeća”, kad mu se, dječačiću koji treba da usni, “udvaraju” čobanice, i to pjesmom kojom ga ujedno uspavljuju i proklinju: “Po svijeta priješao, Lado, Lado/ Drugu ljubav ne našao, jagnje mlado...” A stariji Lado se toga priśeća, pa kaže “te mlade vještice”... Sam će se Lado kasnije, u “Lelejskoj gori”, preobratiti u đavola, u neprikosnovenoga gospodara Leleja, koji se po tome bezmalo mitskom prostoru neprestano kreće, kažnjavajući četničke zlotvore. Lado je i đavo i ratnik i sudija i dželat. Gonjena zvijer preobratiće se u odmetnutoga viteza koji dijeli pravdu, svakome prema zasluzi. U toj atmosferi Lalić je sazdao sopstveni etički sistem vrijednosti, katkad kompatibilan, a katkad suprotan etičkim smjernicama crnogorske tradicije. No jedno je sigurno, niko bolje nije naslikao Crnu Goru iz Drugoga svjetskog rata, niko bolje nije, zapravo, naslikao dvije Crne Gore, i sojsku i nesojsku, kako ih je Đilas nazivao.
Da li Lalić i njegova djela imaju danas odgovarajući tretman u crnogorskom kulturnom prostoru?
Lalićeva djela nemaju adekvatan tretman u Crnoj Gori. Prvo, ta djela se sve manje čitaju, zbog jednog posve bizarnog razloga. Evo o čemu je riječ. Kad sam se našao na poziciji glavnog i odgovornog urednika ZUNS-a, javio mi se Božo Koprivica s idejom da objavimo jednu partizansku knjigu. Bila je to 2014. Radeći na toj knjizi, Koprivica i ja smo usput saznali da o autorskim pravima Mihaila Lalića brine tročlana komisija u Srpskoj književnoj zadruzi. Da budem posve iskren, nijesam razumio u skladu s kojim kriterijumima se prava dodjeljuju izdavačima. Ali, knjige Lalićeve se sve teže mogu pronaći, a i ako ih pronađete, to su publikacije koje manifestuju vrlo upitne izdavačke standarde. Drugi razlog je u nama samima. Nijesam siguran da se u ovome vremenu želimo sresti sa sobom u nekoj od niša Lalićevih dijegeza.
Koliko je Lalićevo djelo danas omeđeno aktuelnim partizansko-četničkim podjelama u društvu i koliko te podjele utiču na adekvatan vrijednosni tretman Lalićevog djela?
Nedvosmisleno, Lalić je naslikao četnički pokret upravo tako kakav je taj kolaboracionistički pokret i bio - fašistički, hajkački, animalni. Zar mislite da to može biti popularna literatura u vrijeme neprekidne migracije jednog četničkog spomenika? Lalić je pojedine likove modelirao prema istorijskim ili stvarnim ličnostima, ali se ne smije zaboraviti da su to ipak likovi, maštom autora deformisane ili uljepšane figure, uprkos tome što na nekoga ili nešto liče. U tome smislu, ono što je “dokumentarno” u djelu služi upravo slikanju jedne atmosfere i hvatanju “duha vremena”. A takva kakva je, Lalićeva poetika primjenljiva je na sve epohe crnogorske istorije. To čini njegovo djelo svevremenim. Ono čuva luču slobode i u sebi njeguje priču o neophodnosti otpora zlu. Tim, valjda, i nadilazi okvire nacionalne književnosti. Međutim, nije nepoznanica da se pojedine ličnosti i pojedini događaji pokušavaju istoriografski rastumačiti čitanjem Lalićevih romana i pripovjedaka. I danas ćete, recimo, čuti ponekoga da mrtav ozbiljan kaže kako je Lado ili Tadija Čemerkić njegov predak. A postoje i drugi koji među hajkačima prepoznaju svoje pretke. Zapravo su svi ti ljudi upali u veliku zamku umjetnosti. U slučaju Lalićeva djela zamka se sastoji u ovome - lelejska magla učini da se čitaoci, kao i Lado Tajović, pogube u tom prostoru, pa u strahu pokažu svoju pravu stranu.
Da li je onda čitanje Lalića uslovljeno trendom epohe?
Rekao bih da to jeste slučaj. Zato i ne treba očekivati da se danas masovno čita Lalićevo djelo, kad nas okružuju neskriveni poklonici lika i djela osuđenog ratnog zločinca, hajkača i koljača iz Potočara Ratka Mladića.
( Vukašin Obradović )