Mir i sloboda nemaju cijenu: Mladen i Božica Nikačević sa troje djece žive i najudaljenoj pljevaljskoj mjesnoj zajednici

Tamo gdje su sela sve tiša, a livade sve praznije, jedna mlada porodica odlučila je da ostane. U zabačenom zaseoku Rudići, na području Bukovice - najudaljenije pljevaljske mjesne zajednice, daleko od gradske gužve i svakodnevne užurbanosti, dvadesetsedmogodišnji Mladen Nikačević sa šest godina mlađom suprugom Božicom i troje male djece gradi život na porodičnom imanju.

Njihova priča nije samo priča o povratku na selo, već o odluci da se nastavi ono što su generacijama radili njihovi preci - da se živi od zemlje, stoke i poštenog rada.

U kući Nikačevića dan počinje rano, a posla ima tokom cijele godine.

Četvorogodišnji Nenad i blizanci Andrea i Luka, koji imaju godinu i po, odrastaju uz prirodu, stoku i životne obaveze koje su nekada bile uobičajene za gotovo svako selo.

Mladen i Božica kažu da život nije lak, ali da pronalaze ono što im je važno - mir, slobodu, porodičnu sigurnost i mogućnost da sačuvaju ono što su im preci ostavili.

Iz njihovog doma pogled seže prema obližnjim selima Zasadu, Dužicama i Krćevinama. Danas su to uglavnom prazni prostori. U Krćevinama, kako kaže Mladen, žive svega tri čovjeka.

“Čovjek planira, ali Bog odlučuje”, kaže Mladen, objašnjavajući odnos prema životu koji je usvojio još kao dječak.

Njegovo djetinjstvo nije bilo lako. Majka Vela preminula je kada je imao svega tri godine. Odrastao je uz oca Vladana, djeda Ljubomira i babu Petru, koja je, kako ističe, imala posebno mjesto u njegovom životu. Upravo ona bila je njegov najveći učitelj i oslonac, ali i osoba koja je, kako kaže, njega i brata Marka učila prvim životnim vrijednostima - da budu pošteni, čestiti i pobožni.

Baba Petra preminula je u martu ove godine, u 96. godini, a djed Ljubomir 2017. O njima Mladen i danas govori sa posebnim emocijama.

Osnovnu i srednju školu pohađao je u Čajniču. Iako pripadaju pljevaljskoj opštini, Nikačevići su životno mnogo više upućeni na tu varošicu u Bosni i Hercegovini. Do tog grada imaju svega osam kilometara, a do Pljevalja čak 110.

“U Čajniču imamo kuću, gdje otac sada živi i radi. Ove godine odlazi u penziju, pa će doći da živi sa nama”, kaže Mladen.

Pedeset ovaca umjesto dva auta

Njegova konačna odluka da ostane na porodičnom imanju došla je 2019. godine. Prije toga pokušao je život u Beogradu, gdje je radio kod strica. Međutim, veliki grad nije bio njegovo mjesto.

“Ostao sam samo 17 dana. Nijesam mogao da se naviknem na život u velikom gradu”, prisjeća se Mladen.

Povratak nije značio samo dolazak kući. Značio je i početak gotovo potpune obnove imanja.

Porodična kuća stradala je u požaru 2009. godine, kada su Mladenovi baba i djed izgubili gotovo sve što su godinama stvarali. Nova kuća izgrađena je uz pomoć države, ali je imanje trebalo ponovo podići gotovo od početka.

Kada se vratio, Mladen je zasukao rukave. Livade su bile zarasle, a imanje je zahtijevalo mnogo rada i fizičkog truda. Prodao je “fiata” i “nivu” i novac uložio u stoku.

“Kad sam došao, počeo sam da obnavljam imanje. Trebalo mi je dosta rada i truda dok sam iskrčio livade koje su bile zarasle. Imao sam ‘fiata’ i ‘nivu’ koje sam prodao i kupio 50 ovaca, kravu i tele”, priča Mladen.

Od tada do danas, imanje je značajno naraslo. Nikačevići sada imaju 16 goveda, oko 130 ovaca, dva konja i 30 košnica.

U početku je Mladenu najviše pomagala baba Petra. Od nje je, između ostalog, naučio i jedan od osnovnih poslova na selu - mužu krava.

Mladen se oženio 2022. godine. Božicu je upoznao u Foči. Ona je rođena u Foči, a jedno vrijeme živjela je i u Sarajevu. Na život na selu nije bila pripremljena, ali je vremenom prihvatila novu sredinu.

U početku joj je, kaže, najviše prijao mir. Danas joj najviše nedostaje društvo.

Selo je gotovo prazno. U samom zaseoku, pored porodice Nikačević, žive još dvojica starijih mještana. Tokom ljeta iz Sarajeva dolaze i komšije, koji Nikačevićima pomažu, posebno tokom kosidbe.

Za Mladena su dobri odnosi sa komšijama, bez obzira na to da li su pravoslavci ili muslimani, dokaz da ljudi mogu normalno da žive jedni sa drugima, uprkos teškoj prošlosti ovog pograničnog kraja.

Selo nije teret

Imanje se prostire na oko 10 hektara, a posla ima napretek. Bez dovoljno mehanizacije i radne snage, kosidba i priprema hrane za stoku traju sve do kraja avgusta.

“Imamo dvije ručne kosilice i traktor. Prošle godine našli smo 300 metara sijena. Dođe mi i otac i brat da pomognu, komšija Neđo priskoči u pomoć, ali najviše sam radim za vrijeme kosidbe. Trpam u sijena i u štalu. Planiram za narednu godinu balirku da kupim”, kaže Mladen.

Pored stočarstva, Nikačevići imaju i voćnjak sa oko stotinu stabala šljiva, jabuka i oraha. Ove godine šljiva je dobro rodila, pa su već sakupili oko pet metara za rakiju. Posijali su i oko 200 kilograma krompira.

Dok je Mladen najviše angažovan oko imanja i stoke, Božica se uglavnom brine o kući i djeci. Sa troje mališana ima pune ruke posla, pa još uvijek nema vremena da se ozbiljnije posveti proizvodnji sira. Mlijeko uglavnom koriste za telad, dok sir pravi samo za potrebe porodice.

Uprkos svim teškoćama, Mladen ne govori o selu kao o teretu. Naprotiv, u svakom novom poslu vidi priliku da domaćinstvo bude veće i stabilnije.

Jedan od poslova kojima dopunjuje kućni budžet jeste i proizvodnja drvenog uglja, koji prodaje u jutanim vrećama. Tu vještinu naučio je od komšije Neđa.

“Planiram da proširim stočni fond. Prodaću telad, a zazimiću deset krava”, kaže Mladen.

Obećan put

Njihov život, međutim, ne zavisi samo od truda koji ulažu u imanje. Jedan od najvećih problema je put. Rudići su posljednji krajevi pljevaljske opštine prije Rađevića i bosanske granice.

Prema Mladenovim riječima, već duže vrijeme tražili su da se probije oko 1,5 kilometara puta, što bi im značajno olakšalo svakodnevni život i povezalo ih sa okolnim mjestima. Kako ističe, poseban problem predstavljao je i dio puta od 1.300 metara. Predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš, prema Mladenovim riječima, obećao je da će put biti završen.

Time bi Pljevlja, iako su administrativno matična opština, za Nikačeviće preko Čajniča postala znatno pristupačnija. Za porodicu koja podiže troje male djece, put nije samo pitanje lakšeg dolaska do grada. To je pitanje škole, zdravstva, nabavke, prodaje proizvoda i budućnosti domaćinstva.

Mladen i Božica već razmišljaju i o školovanju svoje djece. Plan je da ih upišu u školu u selu Kovačevići, udaljenu 13 kilometara. Ipak, uprkos udaljenosti, nedostatku mehanizacije, teškom fizičkom radu i gotovo praznim okolnim selima, Nikačevići ne planiraju da odu.

Ostaju jer je Mladen ovdje odrastao. Ostaju jer su ovdje njihova zemlja i njihova stoka. Ostaju jer žele da njihova djeca znaju odakle su potekli. I ostaju jer vide mogućnost da od rada svojih ruku stvore život dostojan porodice.

U vremenu kada se mnoga sela prazne, njihova kuća u Rudićima i dalje ima dječji smijeh, stoku u štalama, pune livade i planove za budućnost.

( Goran Malidžan )