Gardijan: Protjerani u tuđe zemlje - Trampovi tajni sporazumi o deportacijama

Nakon putovanja avionom u okovima, jedna Iranka našla se usred Afrike, u zemlji za koju nije ni znala da postoji. Ona je jedna od hiljada ljudi deportovanih iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD) na osnovu netransparentnih sporazuma sklopljenih sa desetinama zemalja, piše danas britanski list Gardijan.

Detaljna istraga otkriva razmjere tog "pokazivanja sile", koje američke poreske obveznike košta milione dolara, piše Gardijan u tekstu "Protjerani u tuđe zemlje: Trampovi tajni sporazumi o deportacijama".

Nikina priča

Niko nije htio da pritvorenicima sa lisicama, koji su se nalazili u američkom avionu za deportaciju migranata, kaže kuda ih vode. Kako su ispričali, službenici koji su ih čuvali zadirkivali su ih kada bi to pitali. Tek kada se na ekranima na naslonima sjedišta konačno pojavila mapa, 18 migranata shvatilo je kuda idu.

Njihovo odredište bila je Centralnoafrička Republika (CAR), zemlja za koju je malo ko od njih uopšte čuo.

Nika, 32-godišnja Iranka, prisjetila se kako su joj se lisice usijecale u zglobove. Molila je službenike da ih olabave, ali oni to nijesu učinili. Drugim putnicima bilo je još gore, rekla je. Neki muškarci koji su se opirali naređenju da uđu u avion bili su vezani crno-žutim trakama oko cijelog tijela, kao da su mumificirani.

Nika, koja je 18 mjeseci ranije pobjegla iz Irana nakon što je protestovala protiv tamošnjeg režima, zamišljala je SAD kao mjesto u kojem će pronaći utočište. Iran je već bio jedna od najrepresivnijih zemalja svijeta kada ga je napustila, a strahote su se od tada samo produbile: snage bezbjednosti ove godine ubile su hiljade drugih demonstranata, a potom je administracija Donalda Trampa pokrenula rat u toj zemlji.

Nakon više od godinu dana provedenih u američkom imigracionom pritvoru, Nika, čije je ime Gardijan promijenio kako bi zaštitio njenu porodicu u Iranu, dobila je zakonsku zaštitu i puštena je na slobodu po nalogu sudije. Za manje od dvije nedjelje Ministarstvo unutrašnje bezbjednosti ponovo ju je uhapsilo, a nekoliko dana kasnije našla se u avionu koji je letio oko 11.000 kilometara na istok.

"Nikada mi nijesu rekli da će me deportovati u ovu zemlju. Ne znam ništa o Africi", kazala je za Gardijan.

Američki Stejt department upozorava državljane SAD da ne putuju u Centralnoafričku Republiku jer je, kako navodi, previše opasna. Nika tamo većinu dana provodi u svojevrsnoj samonametnutoj izolaciji, previše uplašena da izađe iz svoje male sobe, dok čeka odgovor na pitanje od kojeg joj zavisi život: hoće li biti vraćena u Iran, režimu koji bi mogao da je ubije?

Nika je jedna od više od 25.000 ljudi koje je Trampova administracija deportovala u zemlje koje nijesu njihove. Oko 20.000 ljudi autobusima je prebačeno u Meksiko, prema podacima organizacija "Refjudžis internešnal" i "Hjuan rajts frst". Više od 5.000 drugih avionima je poslato u zemlje Afrike, Latinske Amerike, Kariba i centralne Azije sa kojima nemaju nikakve veze, a potom su često vraćani u zemlje za koje su američke imigracione sudije prethodno utvrdile da bi u njima njihov život ili sloboda bili ugroženi.

Advokati za ljudska prava opisuju ove takozvane aranžmane za deportaciju državljana u treće zemlje kao dio američkog "pokazivanja sile", čiji je cilj odvraćanje migranata i tražilaca azila od dolaska u SAD. Ljudi iz Perua i Kolumbije poslati su u Demokratsku Republiku Kongo. Četiri Kubanca, jedan Brazilac i jedan Kamerunac odbili su 20. avgusta da izađu iz aviona u Liberiji, pa su umjesto toga poslati u Ekvatorijalnu Gvineju.

Kako bi sastavio najobuhvatniji prikaz politike koja se uglavnom sprovodi iza zatvorenih vrata, Gardijan se pridružio još 23 medijske organizacije u okviru projekta "Projekat deportacije", zajedničke istrage koju koordiniše organizacija "Zabranjene priče" sa sjedištem u Parizu. Konzorcijum je razgovarao sa više od 100 ljudi pogođenih američkom kampanjom za suzbijanje neovlašćene imigracije ili uključenih u nju, i pregledao dokumenta sa detaljima sporazuma koje su američki zvaničnici sklopili sa vladama širom svijeta.

Praćeno je više od 100 letova kojima su migranti i tražioci azila prevezeni u 28 različitih zemalja. Stvarni broj vjerovatno je veći, jer baza podataka konzorcijuma obuhvata samo letove koje je bilo moguće nezavisno potvrditi.

Broj letova raste. Nakon početnog talasa tokom prvih mjeseci drugog mandata Trampove administracije, broj deportacija ponovo je naglo porastao u avgustu, kada je, prema podacima organizacije "Hjuman rajts frst", rekordnih 16 letova prevezlo ljude u 13 različitih zemalja čiji nijesu državljani.

Američki savezni apelacioni sud presudio je u petak da su deportacije u treće zemlje nezakonite, uz obrazloženje da krše pravo na pravičan postupak jer ljudi nijesu dovoljno rano obaviješteni da bi mogli pravno da ospore odluku o slanju u drugu zemlju. Advokati za ljudska prava naveli su da bi zbog te odluke letovi za deportacije u treće zemlje trebalo odmah da budu obustavljeni. Očekuje se da će se vlada žaliti na presudu i nastaviti da sprovodi tu politiku.

Portparol Stejt departmenta rekao je da je sprovođenje imigracione politike Trampove administracije "glavni prioritet" i da "ostajemo nepokolebljivi u posvećenosti okončanju ilegalne i masovne imigracije i jačanju bezbjednosti američke granice".

Dodao je: "Američka vlada koristiće sva zakonska sredstva da udalji one koji nemaju pravo da ostanu u našoj zemlji."

Trampova administracija tvrdi da su ljudi koje deportuje kriminalci. Međutim, dokumenta do kojih je Vašington post došao u okviru ovog projekta pokazuju da je većina od 35 zemalja koje su sklopile sporazume sa SAD navela da neće prihvatati migrante koji imaju dosijee za nasilna krivična djela.

Među ljudima koji su prisilno ukrcani u avione ima onih koji su veći dio života proveli u SAD, roditelja privedenih dok su vodili djecu u školu, kao i odrasle djece starijih osoba koje zavise od njihove brige.

Mnogi od njih su ljudi čiji je strah od povratka u domovinu ocijenjen kao toliko osnovan da su imigracione sudije zabranile njihovo udaljenje iz SAD. Niki je bila odobrena "zaštita od deportacije" (withholding of removal), koja se daje osobama kojima bi u zemlji porijekla mogla prijetiti ozbiljna opasnost, ali koje ne ispunjavaju uslove za azil. Kada je 28. maja puštena iz pritvora američke Imigracione i carinske službe (ICE), ne samo da je bila na slobodi već je imala pravo da pronađe posao, radi i ostane u SAD.

Iznevjerena očekivanja

Nikina advokatica Sahar Džalili je Iranka i, kao i njena klijentkinja, studirala je u Teheranu. Slučaj je preuzela dok je bila trudna i često je radila do potpune iscrpljenosti. "To sam mogla biti ja", rekla je govoreći o Niki.

Pregledajući dokumentaciju slučaja, Džalili je bila šokirana kada je saznala da je ICE zvanično odlučio da Niku pošalje u Bangi, glavni grad Centralnoafričke Republike, samo osam dana prije nego što je sudija naložio njeno puštanje iz pritvorskog centra. Porodica njenog ujaka pripremila joj je sobu u Los Anđelesu. Trebalo joj je dva dana da stigne tamo, a zatim je provela nedjelju sa njima, polako se oporavljajući nakon 18 mjeseci pakla.

Njeno ponovno hapšenje 8. juna, tokom onoga što su službenici ICE-a predstavili kao rutinsko javljanje, djelovalo je kao surovost radi same surovosti, rekla je Džalili.

Nika je kazala da je završila zakazani sastanak i otišla, kada je jedan službenik pozvao njenog ujaka i zamolio ga da je doveze nazad kako bi preuzela neke papire.

Ovoga puta uslijedila su nova pitanja. Jedan muškarac uzeo je Niki otiske prstiju, a zatim je fotografisao, rekla je Džalili. "Onda se vratio u pratnji službenice ICE-a i rekli su joj da podigne ruke iznad glave." Nika je potom uhapšena, stavljene su joj lisice i odvedena je u podrum.

Nika je rekla da se osjećala potpuno obamrlo dok su je te večeri prebacivali iz pritvorskog objekta. Demonstranti koji su protestovali protiv ICE-a udarali su dlanovima po bočnoj strani kombija dok je prolazila kroz proteste koji su u Los Anđelesu postali gotovo redovna pojava.

Za Džalili su prethodna dva dana već bila u magli, dok su ona i njene kolege pokušavali da spriječe da još dvije Iranke budu ukrcane u isti avion za Bangi. Advokati su uspjeli da te dvije žene skinu sa leta, ali ne i Niku. Jedina razlika bila je u tome što je Nika posljednja pritvorena, pa do trenutka kada je mreža advokata za imigraciona pitanja saznala za njen slučaj nije ostalo dovoljno vremena da reaguju prije polijetanja aviona.

Džalili je rekla da je preklinjala svakog službenika ICE-a: "Dajte mi dva dana. Samo dva dana."

Prisjetila se njihovog odgovora: "Rekli su mi da su ispoštovali nalog sudije da je puste na slobodu. Ali nikada nijesu obećali da je neće poslati u treću zemlju."

Sporazumi sa afričkim zemljama

Kada je Rabiatu Kujate (58) saznala da će je Gana, zemlja u koju je bila poslata, deportovati u Sijera Leone, zemlju u kojoj je provela djetinjstvo, toliko se uplašila da je bilo potrebno više ljudi da je silom ubace u kombi koji je čekao.

Na snimku je zabilježen trenutak iz novembra prošle godine kada su je, bosu i očajnu, vukli za kosu. I dalje se sjeća udarca glavom o kamene stepenice dok je preklinjala da je ne vrate u Sijera Leone, vičući: "Ne idem."

Kujate je bila medicinska sestra i veći dio života provela je u SAD sa roditeljima, nakon što su pobjegli iz Sijera Leonea. Tokom pandemije brinula je o američkim pacijentima oboljelim od koronavirusa, a u godinama nakon toga njegovala je odrasle osobe i djecu sa invaliditetom.

Kako je rekla, teško se borila za život koji je izgradila. Sama je odgajila sina Mohameda, a kasnije su zajedno kupili kuću. Do trenutka kada je Tramp ponovo izabran 2024. godine, njeni roditelji bili su toliko slabi da je svaki dan počinjala tako što bi ih obišla prije odlaska na smjenu, a zatim se vraćala da provjeri jesu li spremni za spavanje.

Kako bi ubrzala deportaciju ljudi poput Kujate, Trampova administracija preoblikovala je upravo one institucije koje su nekada bile namijenjene zaštiti migranata koji su pobjegli od progona.

"Ovo bih opisala kao pokušaj Trampove administracije da potkopa sam koncept azila i zaštite izbjeglica", rekla je Alma Dejvid, jedna od vodećih advokatica za imigraciona pitanja koja prati ovu politiku. "Iako SAD shvataju da ih zakonski ne mogu deportovati u njihove matične zemlje, ono što mogu da urade jeste da ih, u suštini, pošalju preko treće zemlje koja sebe smatra tranzitnim čvorištem."

Ovu politiku predvodi Stiven Miler, zamjenik šefa kabineta Bijele kuće, koji je otvoreno govorio o svojoj želji da zaustavi najveći dio migracija u SAD. U razgovorima za Washington Post, u okviru projekta "Projekat "deportacije" sadašnji i bivši američki zvaničnici rekli su da je Miler pokrenuo politiku deportacija u treće zemlje tako što je uticao na ključna imenovanja u Stejt departmentu, što mu je omogućilo da druge vanjskopolitičke ciljeve podredi svojoj agendi.

Među tim zvaničnicima je Kristijan Erhart, karijerni službenik Stejt departmenta koji rukovodi novoformiranom Kancelarijom za remigraciju – čiji naziv sadrži termin koji je prihvatila krajnja desnica kako bi opisala prisilno protjerivanje imigranata iz etničkih manjina. Erhart je, nakon diplomatskih turneja po kontinentu, pomogao da se postigne najmanje 13 sporazuma o deportacijama u treće zemlje u Africi.

Interna dokumenta koja je pregledao američki list Vašington post pokazuju da je Trampova administracija obećala najmanje 410 miliona dolara kako bi obezbijedila takve sporazume sa 38 različitih zemalja, od kojih je gotovo trećina u Africi.

Dokumenta pokazuju da je za Kamerun bilo predviđeno 30 miliona dolara za podršku operacijama Ujedinjenih nacija u toj zemlji, u zamjenu za prihvatanje 1.000 migranata. SAD su do sada poslale samo 44 osobe. Demokratskoj Republici Kongo obećano je 75 miliona dolara za operacije UN-a u toj zemlji, u zamjenu za prihvatanje 2.000 migranata. Do sada ih je primila samo 15, a letovi za Kinšasu obustavljeni su zbog epidemije ebole u toj zemlji.

Aranžmani se razlikuju od zemlje do zemlje. Nekoliko njih, uključujući Esvatini, pristalo je da prihvati osobe koje imaju istoriju nasilnih krivičnih djela. Međutim, mnoge zemlje navele su da neće primati nikoga ko je ranije počinio nasilna ili druga teška krivična djela. Stejt department nije odgovorio na pitanja o detaljima tih sporazuma, navodi Gardijan.

Gana će prihvatati samo ljude iz zapadne Afrike. Centralnoafrička Republika nije precizirala koje će državljane prihvatati, a putnici u avionu kojim je Nika deportovana bili su, između ostalog, iz Avganistana, Iraka i Kirgistana. Većina njih nije imala nikakve veze sa Afrikom, rekla je Nika.

Nikina priča nije bila jedina. Mohamed, sin Rabiatu Kujate, 1. jula 2025. godine pratio je majku na rutinsko javljanje ICE-u, što je bila obavezna da čini zbog svog imigracionog statusa. Sjeća se da je njegova majka bila uznemirena, strahujući da su lisice koje je jedan službenik nosio za pojasom namijenjene njoj. "Sumnjam", rekao joj je Mohamed. Ali kada su Kujate pozvali u prostoriju za ispitivanje, njemu je rečeno da sačeka napolju.

"To je bio posljednji put da sam je vidio", rekao je.

Tokom četiri mjeseca koje je Kujate provela u pritvoru ICE-a, Mohamed je često razgovarao sa njom. Tog dana u novembru nije mu se javila, a onda ga je, kako je ispričao, pozvao drugi pritvorenik i rekao mu da je poslata u Teksas. "A ja sam samo pomislio: zašto ide u Teksas?"

Dva dana kasnije Kujate ga je pozvala uplakana. Bila je u Gani i trebalo je da bude poslata u Sijera Leone.

Snimak na kojem se vidi kako je odvlače u autobus, čime je počela njena dalja deportacija, izazvao je, kako tvrdi Malik, Senegalac koji je takođe deportovan iz SAD i koji je snimio događaj, ljutnju vlasti Gane kada se proširio društvenim mrežama. Gardijan mu je, zbog zabrinutosti za njegovu bezbjednost, dao pseudonim.

"Naljutili su se. Došli su uveče, tokom noći, sa dva kamiona puna vojnika", rekao je Malik.

Prema njegovim riječima, vojnici su njegovu grupu odvezli u udaljeni vojni kamp u kojem je snabdijevanje električnom energijom bilo nepouzdano, a kontakt sa spoljnim svijetom ograničen. Vlada Gane nije odgovorila na pitanja Gardijana.

Jedna žena koja je poslata u taj kamp rekla je da se toliko uplašila onoga što bi moglo da joj se dogodi ako je vrate u rodni Senegal da je pokušala da izvrši samoubistvo ispijanjem izbjeljivača. Liječena je u bolnici, ali je potom ipak vraćena u Senegal.

"Popila sam izbjeljivač jer sam željela da umrem. Zato što su htjeli da me prisile da se vratim u svoju zemlju", rekla je.

Malarija

Tokom Nikinog leta 11. juna ove godine, na ekranu u avionu kao prvobitno odredište bila je prikazana Gana, pa su putnici pretpostavili da tamo idu. Međutim, njihovo zadržavanje u Akri, glavnom gradu Gane, bilo je kratko. Prema podacima servisa za praćenje letova, 18 putnika potom je sletjelo u Bangi u 21.45. Službenici u avionu skinuli su im lisice, ali nijesu izašli iz aviona.

Nekoliko sati niko iz grupe nije sreo osobu koja govori engleski.

"Sporazumijevali su se gestovima, kao: uđite u autobus, pa su nas onda smjestili u autobus. Zatim su nas odveli da primimo neke vakcine, a ja nijesam znala šta će mi ubrizgati", rekla je Nika. Ispostavilo se da je riječ o vakcini protiv žute groznice.

Smještena je u sobu u stambenoj zgradi. Rečeno joj je da tamo može ostati tri mjeseca. Ali pomisao na povratak u Iran za nju je bila nezamisliva.

Iranske organizacije za ljudska prava sa sjedištem u SAD navode da nijesu uspjele da utvrde šta se dogodilo sa stotinama drugih iranskih državljana deportovanih u domovinu tokom američko-izraelskog rata protiv Irana. U nedavno podnijetoj tužbi protiv ICE-a navodi se da je administracija podatke o iranskim tražiocima azila dijelila upravo sa režimom od kojeg su pobjegli, čime je dodatno povećan rizik za one koji su vraćeni.

Kada je počela da osjeća glavobolju koja joj je otežavala razmišljanje, Nika je pomislila da je riječ o migreni. Osjećala je mučninu i bolove u tijelu. Komarci su je toliko puta ujeli da joj je koža izgledala kao da je prekrivena modricama, rekla je. Medicinski izvještaj u koji je Gardijan imao uvid potvrdio je da je oboljela od malarije.

"Nijesam čak ni znala šta je to", rekla je Nika u telefonskom razgovoru.

U Los Anđelesu, Džalili je sa zebnjom čekala nove informacije o Nikinom stanju. Nika je svakih 12 sati primala injekcije kako bi se paraziti uklonili iz njenog krvotoka. Loše vijesti nijesu prestale ni kada se dovoljno oporavila da se vrati u smještaj. Džalili je bila užasnuta kada je saznala da je Nika deportovana iz SAD bez pasoša, što je značilo da nije imala ni identifikaciona dokumenta ni vizu. Kada je odlazila u bolnicu i na pijacu, policajci su koristili to što nema dokumenta kako bi joj prijetili.

Vlada Centralnoafričke Republike nije odgovorila na zahtjev za komentar.

Kada ju je policija zaustavila drugi put, rekla je Nika, policajac joj je pokretima pokazao kao da joj stavlja lisice. Poruka je, kako je kazala, bila: "Mogu da te privedem, osim ako nam ne platiš."

Stari mehanizmi za lakše sprovođenje politike

Dok Trampova administracija ubrzava deportacije u treće zemlje, Centralnoafrička Republika jedna je od 13 zemalja domaćina u kojima deportovanim osobama podršku pruža Međunarodna organizacija za migracije (IOM), agencija Ujedinjenih nacija, koja im po dolasku obezbjeđuje hranu, smještaj i psihološku pomoć.

Iako je Trampova administracija najavila velika smanjenja finansiranja agencija UN-a, čini se da postoje izuzeci kada ta sredstva omogućavaju sprovođenje ovog programa deportacija.

U martu prošle godine Stejt department je jasno obrazložio takav pristup. Od tada će se, kako je saopšteno, sredstva za humanitarnu pomoć koristiti za "smanjenje masovne i ilegalne imigracije, na primjer finansiranjem dobrovoljnog povratka ilegalnih migranata, podsticanjem vlada da sprovode sporazume o bezbjednim trećim zemljama i jačanjem kapaciteta drugih zemalja za upravljanje migracijama".

Prema bazi podataka savezne vlade koja prati potrošnju, više od 60 odsto američkih grantova IOM-u tokom druge Trampove administracije usmjereno je na programe u zemljama koje prihvataju deportovane migrante. U Centralnoafričkoj Republici za to je izdvojeno 85 miliona dolara. Prema istoj bazi podataka, najveći američki doprinos IOM-u u toj zemlji tokom Bajdenove administracije iznosio je 14 miliona dolara.

Nika je rekla da se agencija prema njoj dobro ophodila.

"Ljudi ovdje daju sve od sebe", kazala je. Smještaj je bio bezbjedan, a prevoz joj je bio obezbijeđen kada je bio potreban.

"Ali, istovremeno, ovo nije život. Dišem ovdje, nijesam mrtva. Ali ne mogu da izađem iz kuće bez vozača kojeg mi ovdje obezbjeđuju. Ne mogu da nađem posao. Ne govorim njihov jezik", kazala je.

Mogućnost da njeno učešće u programu bude negativno percipirano predstavlja pitanje sa kojim se IOM suočava. U internoj procjeni rizika za program podrške državljanima trećih zemalja koje SAD šalju u jednu afričku državu, u koju je Gardijan imao uvid, upozorava se da bi zbog toga agencija mogla biti "doživljena kao saučesnik".

Portparol IOM-a naveo je u saopštenju da se takve procjene sprovode kako bi se utvrdilo da li su zemlje domaćini u stanju da se obavežu na mjere zaštite migranata, ali je dodao: "Potpuno smo svjesni da države koriste finansijsku pomoć kako bi ostvarile svoje nacionalne prioritete. Međutim, odluke IOM-a da prihvati sredstva, pruži pomoć nakon dolaska ili podrži dobrovoljni povratak uz pomoć zasnivaju se na našem mandatu i principima i počivaju na jednom jedinom pitanju: da li će naše angažovanje poboljšati život migranata na koje se odnosi. U ovim slučajevima čvrsto vjerujemo da hoće."

Mnogi koji se bave zaštitom ljudskih prava osjećaju nelagodu zbog toga što UN olakšava sprovođenje ovog procesa vladama koje pristaju na saradnju sa Trampovom administracijom.

"Djeluje veoma neskladno da IOM bude organizacija zadužena za ove muškarce i žene. To nijesu migranti u uobičajenom smislu. To nijesu ljudi koji su odlučili da migriraju. To su ljudi koji su, u suštini, oteti", rekla je Alma Dejvid.

Život u sjenci

Ljudi koji su iz trećih zemalja vraćeni u zemlje u kojima su rođeni opisuju život koji sada vode skrivajući se. Kujate je napustila Sijera Leone svega nekoliko dana nakon što je tamo vraćena. Gardijan ne navodi gdje se sada nalazi.

"Noću ne spavam. Ponekad se samo probudim. Sjedim i pitam se: šta ja radim ovdje? Zašto sam ovdje?", rekla je.

Svakog dana zvala je porodicu. Ponekad je, kako je rekla, bila previše tužna da uključi kameru i vidi njihova lica. Razgovor sa majkom uspijevala je da izdrži bez suza, rekla je, "ali kad god razgovaram sa tatom, plačem. A kada sjedim ovdje, mislim na njih. Toliko boli".

Nije bila sigurna šta je više plaši: pomisao da će umrijeti sama u stranoj zemlji ili saznanje da bi njeni roditelji mogli umrijeti a da ona ne bude uz njihovu postelju.

Anan, gej muškarac koji je pobjegao iz Gane nakon što je njegova seksualna orijentacija otkrivena i nakon što su članovi njegove porodice počeli da ga progone, rekao je da je bio prestravljen kada je ponovo sletio u Akru. Tokom prvobitne deportacije iz SAD u Sijera Leone odbio je da izađe iz aviona, pa su ga, kako je rekao, morali silom izvesti. Kasnije je preklinjao vlasti da ga ne vraćaju, ali ga nijesu poslušale.

Vlada Sijera Leonea saopštila je da "ozbiljno shvata svoje međunarodne obaveze", ali da pitanja koja se odnose na imigracionu zaštitu koju je odobrio američki sud treba da rješava vlada SAD.

Dodala je: "Do sada nijedna osoba vraćena u Sijera Leone u okviru aranžmana za državljane trećih zemalja (TCNA) nije zatražila da ostane u Sijera Leoneu niti da ne bude vraćena u zemlju po svom izboru, bilo u zapadnoj Africi ili izvan nje."

Ananova majka potrošila je svoju ušteđevinu kako bi platila njegov bijeg u SAD. Bila je očajna kada ju je pozvao i rekao joj da se vratio. "Znala je da ne može da me zaštiti", rekao je.

Podijelio je snimke mjesta u kojem sada živi: napuštene zgrade bez struje i tekuće vode u jednoj susjednoj zemlji. Dane provodi skrivajući se, a kada padne mrak, pješači gotovo sat vremena kako bi pronašao hranu. Krevet mu je ćebe na podu, iako, kako je rekao, gotovo uopšte ne spava jer se plaši da bi mogao da se zarazi od nekog od insekata koji gmižu ili zuje oko njega. Rekao je da je osjećaj usamljenosti gotovo nepodnošljiv.

Posljednjih nedjelja neko mu je anonimno poslao poruku u kojoj je navedeno da neće biti tolerisano da on, kao gej muškarac, preživi. Zbog te poruke osjetio se beznadežno: može da bježi, pisalo je, ali ne može zauvijek da se skriva.

Iscrpljenost

U Los Anđelesu, Džalili dobija sve više poziva u vezi sa klijentima kojima prijeti deportacija avionom. U junu je jednoj 30-godišnjoj Iranki sa krvnim oboljenjem, zbog kojeg je bila toliko slaba da joj je bila potrebna hodalica, rečeno da će biti poslata u Esvatini, državu bez izlaza na more na jugu Afrike.

Druga klijentkinja je "ludjela", rekla je Džalili. "Svake nedjelje joj određuju novu zemlju."

Advokati za imigraciona pitanja kažu da je njihov posao oduvijek bio težak, ali da su razmjere nastojanja da se ometu oni koji se protive pokušajima Trampove administracije da suzbije sve oblike neregularnih migracija bez presedana.

Kada je klijent pritvoren, mogućnosti za utvrđivanje odgovornosti uglavnom su ukinute, uključujući kancelariju nezavisnog ombudsmana za imigracione pritvore, koja je bila zadužena za istrage zloupotreba i nedoličnog postupanja.

Na sudu se advokati za imigraciona pitanja mogu suočiti sa neprijateljski nastrojenim sudijama, nakon što je Trampova administracija smijenila neke od onih za koje je ocijenjeno da nijesu dovoljno lojalni politici deportacija. Istovremeno, troškovi čak i samog pokretanja postupka naglo su porasli, u skladu sa odredbama zakona koji je Kongres usvojio u julu prošle godine.

Džalili je, kao i mnogi drugi, tokom prvog mandata Trampove administracije veliki dio vremena provela pokrećući pravne postupke protiv politike razdvajanja djece od roditelja na granici SAD i Meksika. Svjesna da bi ono što slijedi moglo biti još gore, uoči Trampovog reizbora odlučila je da osnuje sopstvenu advokatsku kancelariju kako bi se pripremila za ono što dolazi.

Nije bilo neuobičajeno da je tokom noći probude pozivi očajnih porodica ljudi koje je ICE nedavno pritvorio.

Jedan od najvećih izazova, rekla je Erika Rajli, advokatica za imigraciona pitanja iz Vašingtona, jeste čak i osnovna komunikacija sa službenicima ICE-a.

"Šaljete sve te mejlove službenicima zaduženim za deportacije i pišete: 'Zdravo, samo se ponovo javljam u vezi sa mejlom koji sam vam poslala prošle nedjelje, i nedjelju prije toga, i nedjelju prije toga, i nedjelju prije toga, a na koji nijeste odgovorili'", rekla je.

"A oni znaju da ne moraju da odgovore jer nema odgovornosti", kazala je Rajli.

Najgori je, kako je rekla, osjećaj nemoći. Ali s vremenom je počela da vjeruje da su upravo surovost i nemogućnost pristupa pritvorenicima "suština svega".

"Mislim da administracija čini sve što može kako bi dovoljno ljudi navela da kažu: pa, alternativa je previše zastrašujuća, previše neizvjesna ili jednostavno previše loša. Otići ću sam", rekla je Rajli.

Izdržati dan značilo je drugačije gledati na ono što se smatra uspjehom, rekla je Rajli.

"To što vam službenik zadužen za deportacije uzvrati poziv ne bi trebalo da bude uspjeh, ali u ovakvim okolnostima jeste", kazala je

Džalili je rekla da se trudila da se usredsredi na bitke koje može da dobije. Kada je čula da je avion sa Nikom poletio za Bangi, spustila se na pod, pozvala majku i počela da plače. "Ovo nije situacija u kojoj možete jednostavno da kažete: 'Pa, dala sam sve od sebe'".

Nika je izgubila život koji je poznavala u Iranu. Ni SAD joj nijesu ponudile mnogo bolje. Džalili je nabrojala cijenu koju je platila.

"Sedamnaest mjeseci u pritvoru. Deset dana na slobodi zahvaljujući nalogu saveznog sudije. Otrgnuta iz ruku svog ujaka. Stavljena u automobil, a zatim, okovana, u avion, gdje je provela 24 sata. Mora da se osjećala strašno usamljeno."

( Ne.V., Gardijan )