Zašto je drugo dijete često motorički sposobnije od prvog?

Roditelji to primijete mnogo prije nego što stručnjaci urade testiranje. Dok je starije dijete u istom uzrastu oprezno prilazilo stepenicama, mlađe već trči za loptom. Dok je prvo učilo da vozi bicikl uz mnogo ohrabrivanja, drugo kao da je to oduvijek znalo.

Naravno, postoje brojni izuzeci, ali praksa i naučna istraživanja često potvrđuju isto zapažanje - drugo dijete nerijetko pokazuje bolje motoričke sposobnosti u ranom uzrastu.

Razlog nije u tome što je rođeno talentovanije. Razlog je okruženje.

Prvo dijete odrasta uz odrasle. Drugo dijete odrasta uz dijete. To je ogromna razlika.

Stariji brat ili sestra predstavljaju neprekidan izvor motoričkih stimulusa. Mlađe dijete svakodnevno posmatra trčanje, skakanje, penjanje, bacanje lopte, vožnju bicikla i desetine drugih aktivnosti koje pokušava da imitira.

U neurološkom smislu, mozak se razvija kroz posmatranje i ponavljanje. Svaki pokušaj da sustigne starijeg brata ili sestru postaje dodatni trening za nervni sistem.

Kroz veliki broj procjena i testiranja djece u "Sports Performance centru" primijetili smo obrazac koji potvrđuju i brojna naučna istraživanja.

Mlađa braća i sestre veoma često pokazuju razvijeniju koordinaciju, veću sigurnost u kretanju i bolji osjećaj za prostor nego što je starije dijete pokazivalo u istom razvojnom periodu. Takve razlike najčešće nijesu posljedica genetike, već bogatijeg motoričkog okruženja u kojem mlađe dijete odrasta.

Postoji još jedan važan faktor - roditelji su sa prvim djetetom često oprezniji. Svaki pad izaziva zabrinutost, svaka ogrebotina pažnju. Sa drugim djetetom iskustvo donosi više povjerenja i manje straha. Dijete dobija veću slobodu da istražuje, griješi, pada i ponovo ustaje. Upravo kroz takva iskustva razvijaju se ravnoteža, koordinacija, brzina reakcije i motorička inteligencija.

Nauka danas jasno pokazuje da kvalitet i količina motoričkih stimulusa u ranom uzrastu imaju presudan uticaj na razvoj nervnog sistema.

Dijete ne razvija motoričke sposobnosti sjedenjem, već kretanjem. Svaki skok, svako preskakanje prepreke, svaka igra žmurke ili jurnjave ostavlja trag u mozgu koji kasnije postaje osnova za složenije sportske pokrete.

Zato nije slučajno što mnogi vrhunski sportisti dolaze iz porodica u kojima su imali stariju braću ili sestre sa kojima su svakodnevno trenirali i takmičili se.

Jedan od najboljih košarkaša svih vremena Majkl Džordan često je isticao koliko su ga nadmetanja sa starijim bratom Lerijem oblikovala kao sportistu. Želja da ga sustigne i pobijedi razvijala je ne samo motoričke sposobnosti, već i takmičarski karakter po kojem je kasnije postao prepoznatljiv.

Sličan obrazac možemo da pronađemo i kod brojnih drugih vrhunskih sportista. Odrastanje uz braću i sestre često znači više igre, više kretanja, više spontanih takmičenja i mnogo više prilika da dijete svakodnevno pomjera sopstvene granice.

Naravno, drugo dijete neće automatski da bude uspješnije od prvog. Genetika, okruženje, motivacija i mogućnosti igraju svoju ulogu.

Međutim, jedno je sigurno - kada u kući već postoji dijete koje trči, skače, istražuje i igra se, mlađe dijete dobija nešto što nijedna igračka ne može da zamijeni, svakodnevni živi model kretanja.

Možda upravo zato na testiranjima tako često prepoznajemo isti obrazac. Mlađe dijete ne pokušava da bude najbolje. Ono samo pokušava da stigne starijeg brata ili sestru. A u toj neprestanoj potjeri nesvjesno razvija koordinaciju, ravnotežu, brzinu reakcije i motoričku inteligenciju.

Jer djeca najbolje uče od djece, a nijedan trener ne provodi sa njima toliko vremena koliko brat ili sestra tokom odrastanja.

I upravo u toj svakodnevnoj igri, često neprimjetno, nastaju temelji budućih sportskih i životnih sposobnosti.

Autor Marko Rajović, magistar sportske medicine

( Vijesti sport )