Šantonov most

Više od dvije trećine septembra, najljepšeg barskog mjeseca, neosjetno i nevjerovatno brzo je prošlo.

Septembar ima sve što jedan mjesec treba da ima: sunce koje ne prži nego miluje, prozračnost, optimizam koji stiže sa dječijeg velikog odmora, zinzule i u najavi šipkove, malo li je?

* * *

Postoje osobe koje vas uznemiravaju svojom pojavom i ponašanjem. Probate da ih izbjegnete, ali nekad ne uspijete i nelagoda koju ste osjetili kad ste ih ugledali sa svakom njihovom riječju (obično jetkom, ozlojeđenom zbog nekoga ili nečega) povećava se i mada ništa od toga nije vama upućeno, samo gledate da se što prije i diskretnije udaljite od „lica mjesta“ i njihovog društva.

* * *

Kad god me Čedo R. pozove u Stari Bar, petkom, na pazarni dan, čujem neku lijepu priču. Veli Dino B, dok doručkujemo prigance u njegovoj „Kaldrmi” i gledamo „dolje, niz drumove“:

„Aga, Aga, eno nam komšije kradu pomorandže!”, sva usplahirena Fatma se obraća svekru, Bravu Beću, pokazujući ka prozoru.

„Nevjesta, nije lijepo da ih gledaš… Okreni glavu”, smireno odgovara starina.

* * *

U Gretvi, naselju u Starom Baru, postojala je župna crkva Svetog Antona, a ispod nje most, koji je po njoj dobio ime. Kako se i kad naziv premetnuo u Šantonov most, ne zna se. Gotovo svi putevi u Stari Bar vode preko tog mosta. I sve je u redu kad idete ka Starom Baru, smanjite gas i lako prebrodite oštru krivinu na mostu, ali kad se vraćate, a ne znate put, lako možete polomiti auto, jer na desnoj strani Šantonovog mosta, godinama već, postoji udubljenje u asfaltu veličine poveće rupe.

Dvije vreće cementa bile bi dovoljne da se ta rupa zakrpi, ali nikako da ih neko dopremi do Šantonovog mosta...

* * *

Provrijednio sam se. Čitam, dakle, pišem: usipam materijal (kao u rupu na Šantonovom mostu) u roman u izgradnji, „Odrastanje“.

Pošto nisam mogao da se odlučim za deset romana svoje liste domaćih pisaca, dodao sam još deset.

„Vreme smrti“ – Dobrica Ćosić, „Semper idem“ – Đorđe Lebović, „Travnička hronika“ – Ivo Andrić, „Derviš i smrt“ – Meša Selimović, „Roman o Londonu“ – Miloš Crnjanski, „Očevi i oci“ – Slobodan Selenić, „Lelejska gora“ – Mihailo Lalić, „Dorotej“ – Dobrilo Nenedić, „Sudbina i komentari“ – Radoslav Petković, „Provincijalac“ – Momo Kapor, „Usta puna zemlje“ – Branimir Šćepanović, „Nečista krv“ – Bora Stanković, „Vrijeme koje se udaljava“ – Mirko Kovač, „Lagum“ – Svetlana Velmar Janković, „Gluvi barut“ – Branko Ćopić, „Sitničarnica kod ’Srećne ruke’“ – Goran Petrović, „Putujuće kazalište“ – Zoran Ferić, „Mrtvo duboko“ – Čedo Vuković, „Dvori od oraha“ – Miljenko Jergović, „U potpalublju“ – Vladimir Arsenijević, uz priznanje da sam se mučio, u gimnaziji s Krležom, pa nešto kasnije sa Pekićem, Kišom i Pavićem, koji bi, valjda, trebalo da se nađu na listi. Ali, ovo je lista knjiga koje sam pročitao, ne i onih za koje sam čuo da su dobre ili onih koje sam počeo da čitam, pa ih, iz nekih razloga, nikad nisam dovršio. Nisam stavio na listu ni dva put istog pisca, jer bi onda bila zatrpana Andrićem, Selimovićem i Crnjanskim.

* * *

Polovinom septembra navršilo se 18 godina od smrti Momčila Popovića (64).

Od njega sam najviše naučio o novinarstvu. Bio mi je nastavnik srpskohrvatskog jezika 1973. godine u OŠ „Meksiko” i u dva maha direktor u Radio Baru. Za vrijeme njegovog prvog mandata i došao sam u Radio, 1. septembra 1987. godine.

Pisao je precizno, jezgrovito i istinito. Tražio je da tako pišu i „njegovi” novinari. Niko kao Momčilo nije znao da motiviše početnike i da se raduje njihovim dobrim tekstovima. Taj čovjek u sebi nije imao zrnce sujete. Strani su mu bili zavist, zloba i ostale ljudske slabosti. Umio je da reaguje nervozno, ali i da se brzo pokaje, jer je imao meku, suptilnu dušu. Bio je čovjek od riječi, pouzdan, kavaljer…

Naše prijateljstvo ostalo je neokrnjeno sve do njegove prerane smrti.

* * *

Prošla je 51 godina od one jeseni kad je Šahovski klub Mornar igrao u Drugoj ligi (grupa Zapad), u Medulinu kraj Pule. Bio sam najmlađi u ekipi, druga omladinska tabla. Na kraju smo ispali, a ja sam osvojio 3,5 poena iz sedam partija. U hotelu, u „barskom boksu“, bilo je toliko duha i šarma, da su mnogi šahisti, poput zagrebačkog velemajstora Krunoslava Hulaka, dolazili u posjetu samo da, sa strane, slušaju o čemu divane Ljubo Živković, Momo Vuković, Maksim Lutovac, Bato Zečević, Jusuf Kalamperović... Naravno, ja sam upijao svaku riječ, pun respekta za svoje starije saigrače. Nije bilo prilike da se upletem u razgovor (ne bi bilo ni umjesno), sve do jedne večeri, kad je neko, poslije napornog kola, dohvatio ukrštene riječi, da ih kolektivno rješavamo.

Luka u Izraelu? Aka. Jezero u Kanadi? Iri. Banja u Belgiji? Spa. Dužica u oku? Iris. Drugo po površini jezero u Finskoj? Inari ili Enare, zavisno od ukrštenice – sipao sam kao iz rukava. Moji šahovski uzori, vrsni intelektualci, bili su zapanjeni: otkud da sve to zna jedan šesnaestogodišnjak. Posebno milo bilo je mom šahovskom učitelju, umnom profesoru Momu Vukoviću. Skromno sam se osmjehnuo, ne otkrivajući da je stvar jednostavna. U našoj kući (sad ide ona fraza, ali istinita) otkad znam za sebe, čitala se beogradska „Politika“ i bila je mrtva trka između brata i mene ko će prije da dohvati novinu i rješava ukrštene riječi.

Godinama mi je bilo neprijatno što nisam otkrio izvor svog znanja, a poslije izvjesnog vremena, sjećanje na Pulu i taj događaj izazivalo je samo lijepe uspomene…

* * *

Premijer Spajić je najavio, od 1. januara, minimalne neto zarade onih sa osnovnom školom 1.000 evra, sa srednjom 1.250 i sa visokom 1,400, kao i usklađivanje penzija četiri puta godišnje. „Ajde?!“, rekao bi Radovan Treći.

Ali, i da to profunkcioniše, iako na prvu loptu djeluje utopistički, ne sviđa mi se mogući rasplet: poslodavci će podići cijene da bi mogli da isplate zaposlene i penzioneri će opet najgore proći. U svakom slučaju, vrlo brzo znaćemo o čemu se radi.

* * *

Svako od nas mnogo bolje misli o sebi nego što ljudi misle o njemu…

* * *

Poslije dužeg vremena bili smo u Podgorici da gledamo pozorišnu predstavu. U veoma lijepom, inspirativnom ambijentu nove zgrade Gradskog pozorišta, uživali smo u predstavi „Krađa, prekrađa i nekrađa”, u režiji Vide Ognjenović, sa vrsnim glumcima, među kojima je bilo i dvoje Barana, Vesna Vujošević Labović i Pavle Ilić. Ipak, briljirali su Vojin Ćetković, Nikola Rakočević i Emir Ćatović. Ćetković i Rakočević su potvrdili da starocrnogorski može bez greške da zbori samo onaj ko ima ovdašnje korijene.

Šarmanta, duhovita, na momente i vrcava predstava sa brojnim, razigranim ansamblom, plijenila je punu pažnju sat i 45 minuta.

Ovom premijerom moja prezimenjakinja Sandra, direktorica Gradskog pozorišta, visoko je podigla ljestvicu. Neće biti lako narednim predstavama da je preskoče…

( Milan Vujović )