Balkanski alarm

Mračne političke prilike ponovo progone Balkan. Poluoficijelna sahrana osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu, kojeg mnogi bosanski Srbi i dalje slave, ponovo je ovog mjeseca otvorila stare traume i raspirila nacionalističke tenzije. Diplomatski odnosi Srbije i Bosne i Hercegovine pogoršavaju se, što dodatno dovodi u pitanje ionako gotovo zaustavljen proces pristupanja Srbije Evropskoj uniji.

Još je gore to što su Evropa i SAD nekada uglavnom bile usaglašene u podršci krhkom političkom procesu u BiH, dok danas to više nije slučaj. Dok su prethodni američki predsjednici mogli biti optuživani za pretjerani intervencionizam, administracija Donalda Trampa ne pokazuje gotovo nikakvo interesovanje za osjetljive političke procese u regionu. Njena jedina briga jeste unapređenje uskih ekonomskih interesa, što je u praksi značilo tolerisanje, pa čak i podršku tvrdolinijaškim srpskim nacionalistima u BiH.

Tako je, na primjer, Trampova administracija podržala gasovod koji bi hrvatsku obalu povezao sa Sarajevom, glavnim gradom BiH. Na prvi pogled, takav projekat ima smisla, jer bi mogao smanjiti zavisnost regiona od ruskog gasa. Ali kada postoji sumnja da bi ugovori mogli biti dodijeljeni dotad nepoznatoj kompaniji čiji čelnici imaju “lične veze sa Donaldom Trampom”, pale se lampice za uzbunu.

Lampice za uzbunu pale se i na političkom planu. U BiH izbori će biti održani ovog oktobra i, u zavisnosti od ishoda, tvrdolinijaške srpske snage mogle bi se udružiti sa tvrdolinijaškim Hrvatima kako bi promijenile okvir upravljanja zemljom. Trenutak za takav manevar gotovo da ne može biti povoljniji, jer bi SAD očigledno zažmurile. Ali ako bi u tome uspjeli, bošnjačka, odnosno muslimanska zajednica, neminovno bi se osjetila ugroženom i reagovala u skladu s tim. Time bi se povećao rizik od silazne spirale koja bi mogla duboko destabilizovati zemlju.

I Srbija će u oktobru izaći na izbore. Poslije godina masovnih studentskih protesta, vlast se suočava sa širokim opozicionim pokretom izraslim odozdo, koji je sada organizovan pod imenom Studentska lista. Pošto je ishod i dalje krajnje neizvjestan, nije teško zamisliti scenario u kojem populistički režim predsjednika Aleksandra Vučića jednostavno proglašava pobjedu, izazivajući još veću nestabilnost.

Ni na Kosovu situacija nije ništa mirnija. Pregovori o pomirenju Srbije i Kosova zapali su u ćorsokak, dok lokalnim vlastima u podijeljenoj Mitrovici još nije povjerena odgovornost za most koji povezuje srpski i albanski dio grada, zbog straha od onoga što bi moglo uslijediti.

Šire gledano, politički sistem zemlje nalazi se u blokadi, a ogorčenje zbog nedavne osuđujuće presude Specijalizovanih vijeća Kosova protiv Hašima Tačija, nekadašnjeg vojnog lidera koji je od 2016. do 2020. bio predsjednik Kosova, dodatno je udaljilo zemlju od njenih nekadašnjih međunarodnih partnera.

Nijedan od ovih događaja, uzet zasebno, ne mora nužno da bude destabilizujući. Ali zajedno prijete da stvore kritičnu masu nacionalističkog raspoloženja. Osnovna zamisao mirovnih procesa prije četvrt vijeka bila je da će kombinacija pregovora o pristupanju EU i pomirenja, koje bi podsticali različiti međunarodni tribunali, postepeno donijeti stabilnost i saradnju regionu. To se, međutim, nije ostvarilo.

Sa izuzetkom Crne Gore, a možda i Albanije, evropske integracije su zastale i izgubile veliki dio svoje snage kao pokretačkog motiva. Jednako razočaravajuće, postupci pred međunarodnim tribunalima u Hagu toliko su se groteskno odužili da gotovo više i nemaju izgleda da doprinesu pomirenju. Moguće je čak da situaciju čine gorom.

Mala Crna Gora i dalje je na obećavajućem putu, ali je daleko od izvjesnog da bi njen proces pristupanja EU mogao izdržati novi vrtlog regionalnih previranja. Ako Srbija ima interes da destabilizuje svog susjeda, to može učiniti vrlo lako.

Kao što je na Balkanu gotovo uvijek slučaj, nema jednostavnih rješenja za rastuće tenzije. Svaka zemlja ima sopstvene političke procese, ali je visok rizik da se krize preliju preko granica i počnu međusobno da se pojačavaju. Dok su SAD usredsređene isključivo na privatne ekonomske interese, a EU zaokupljena ruskom agresijom i američkom nepredvidljivošću, izgledi za koherentnu međunarodnu politiku koja bi obnovila stabilnost, podstakla pomirenje i podržala integracije veoma su sumorni.

To ne znači da idemo ka novom krugu balkanskih ratova. Ali čak bi i ograničeni sukobi mogli biti dovoljni da čitav region gurnu na neizvjesniji i opasniji put. Politički lideri, naročito u Evropi, moraju obratiti pažnju na znakove upozorenja. Balkan je u prethodnom vijeku dva puta donio Evropi velike ratove, a i u ovom vijeku bi vrlo lako mogao postati izvor nestabilnosti.

Autor je bio premijer i ministar inostranih poslova Švedske, specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije

Copyright: Project Syndicate, 2026.

( Carl Bildt )