Pisati znači dodirivati temelj Bića

Pjesme koje su se nalazile na stolu njihovog nedavno preminulog autora, uglednog pjesnika Ilije Lakušića, predstavljaju, po svemu sudeći, pažljivo pripremanu i najvećma dovršenu pjesničku zbirku, do koje dolazimo zahvaljujući brizi njegovih najbližih. Valja stoga sa pohvalom ukazati na naročitu brigu Lakušićeve najuže familije da se Ilijini nepublikovani stihovi, pažljivo sistematizuju, saberu i čitaocima predstave, što je čin od najveće važnosti za pristupe istraživanjima i tumačenjima njegovog cjelovitog i zaokruženog pjesničkog opusa.

Ali, s obzirom da nas je Lakušić napustio prije njenog konačnog završetka, a time i samorazumijevajućeg vrednosnog suda koji proishodi iz dovršenosti zbirke, s pravom imamo pitati: kako se odnositi prema zaostavštini ipak, uprkos svemu, lišenoj pjesnikovog konačnog suda, svagda odlučujućeg za namjeru da se djelo publikuje i u tom obliku čitaocu predstavi.

Poetičke osobenosti

Ako sada sa uopštenih sudova pređemo na konkretnost analize pjesama koje su pred nama, neće biti na odmet ponoviti da je u našem slučaju, priređivaču bez sumnje dobrano olakšan posao. Ovo s obzirom na to da pjesme nisu bile nasumično sakupljane, nego, tome nasuprot, da slijede autorovu već promišljenu organizaciju dvodjelne cjeline rukopisa, sa koje bi se moglo oprezno zaključiti o njegovoj već završnoj pripremi. Otuda je neupitno da pjesnička građa ne samo da nije nasumice sabirana, već je, naprotiv, autorski pažljivo organizovana i da sa tog razloga ona čini jednu sasvim koherentnu cjelinu. U Lakušićevoj podjeli, cjelina knjge nosi naslov Samački život poezije, a u okviru nje moglo bi se reći da je prvi dio ostao je nenaslovljen (mogućno da je, saglasno autoru, tako trebalo ostati), ali samo s obzirom na njen drugi dio, koji je autor naslovio sa zagonetnim Opusti se i piši duboko. Reklo bi se da je ovo imenovanje bilo neophodno, da bi se jasno naznačila kompozicijska razlika u odnosu na prvi dio.

U trećem, dopunskom dijelu zbirke su oni stihovi na koje se najvećma odnosi pitanje iz prvih redova ovog zapisa, jer ih sam autor nije uvrstio u zbirku. Od već publikovanih pjesama, prema svjedočenju njegovih najbližih, Lakušić je imao namjeru ponovo uvrstiti pjesmu Evo me, a priređivači su ovima, dodali za Lakušića još nekolike, jamačno privilegovane pjesme Došla sam da te rodim, Takva pjesma i Inostranstvo. Ovo je učinjeno ne bez razloga i dobrog osjećanja s obzirom na semantički pravac koji stihove ovih pjesama povezuje.

Nema sumnje da je jedno od najvažnijih pitanja koje se ima postaviti kada je riječ o poslednjoj Lakušićevoj zbirci, strogo uzev, pitanje njenih poetičkih osobenosti. Da li su njene poetičke osobenosti drugačije od atributa pjesničkih zbirki koje joj prethode? Ovdje imamo u vidu naravno najprije njenu poetičku autonomiju nipošto ne izuzimajući odnos spram onih bazičnih atributa Lakušićeve poetike koju konstituiše, sa pouzdanom temeljnošću, njegovo prethodno, višedecenijsko pjesništvo. Drugim riječima, nezobilazno je pitati: koje su to dominantne poetičke karakteristike ove zbirke i u čemu je njena posebnost?

Najprije, neće biti teško uočiti prisutnost, u većoj ili manjoj mjeri, svih onih opštih karakteristika Lakušićeve poetike kojima nesumnjivo pripadaju, u kritici već uočeni i tumačeni pojmovi pjesničkog stvaranja, slova, praznog papira, pisaće mašine, humorne distance, ironijskih obrta, aforističkog iskaza itd. Pitanje je međutim: da li ovi poetički atributi zauzimaju ravnopravno mjesto u pjesničkom stvaranju Ilije Lakušića, ili se među njima ipak može uspostaviti izvjesna kvantitativna hijerarhija? Naravno, ovdje prije svega imamo posebno u vidu nekolike poslednje zbirke Lakušićevog pjesničkog stvaralaštva.

Semantička transformacija

Sa čvrstom uvjerenošću rekao bih da se u okviru široke lepeze poetičkih svojstava koje Lakušićevo pjesništvo karakterišu, ipak može izdvojiti jedna posebna dimenzija posljednje faze njegovog stvaralačkog pregnuća, koju je najpreciznije odrediti terminom religijskog/metafizičkog konteksta. Rekao bih da je ovu dimenziju Lakušić eksplicitno formulisao u nekolikim svojim posljednjim knjigama poezije, koje, u takvom semantiškom pravcu, započinju zbirkom Manastirski sinovi. Već takvo imenovanje ove pjesničke zbirke, implicite najvećma upućuje čitaoca na njene poetičke ili semantičke atribute. Ili, sasvim precizno kazano, po našem sudu, izvjesna je, ako ne sasvim promijenjena, a ono jamačno dominanta, transformacija semantičkog smjera koji bi sada bilo s pravom mogućno primijeniti na diferenciranje pozne Lakušićeve poetike u cjelini.

O kakvoj je transformaciji ovdje riječ?

Za razumijevanje bazične semantičke transformacije o kojoj je ovdje najvećma riječ, biće najbolje apstraktni govor o opštim mjestima zamijeniti konkretnim primjerom jedne, za ovaj smjer značenja, karakteristične Lakušićeve pjesme.

NE VIŠE

Ne treba meni mnogo!

Treba mi samo jedna rupa u plafonu

tek da provučem glavu,

da vidim koliko se vidjeti može.

Vijek-dva, ne više.

Ili da onaj koji živi gore

ponad krovova svih, da proviri,

provuče glavu i kaže koliko zna,

ne više!

Kako tumačiti stihove ove Lakušićeve pjesme, koje autor oblikuje na sebi svojstven, dvojaki način: izlaganje najprije jednostavnim i komunikabilnim poetskim diskursom, iz koga u potonjim, najčešće završnim stihovima proishodi složeno značenje hermetične metafore? Naravno, neću ništa novo reći ako kažem da upravo ovaj oblik iskazivanja predstavlja samo bivstvo Lakušićevog poetskog jezika i da bi svaki drugi oblik ili odsupanje od njega, ukinuo takvo njegovo suštastveno, ontičko bivstvo. Uopšte uzev, u tome je, ako dopustimo izvođenje jednog uopštenijeg estetičkog zaključka, neka vrsta metaracionalnosti pjesničkog iskaza, na kome se temelji, upotrebićemo poređenja radi teološki termin - apofatički način prijema teksta. Drugim riječima, suštastvo poetskog teksta u svojoj estetskoj autonomnosti, neprevodivo je na jezik analitičke interpretacije, izvan koje uvijek ostaje “ono nešto”, racionalnom promišljanju nedostupno. Jedna psihološka analogija ovdje nam može biti od pomoći: Endrju Samuels piše da specifične metafore mogu da se upotrebe da bi nam približile simbol, ali simboličke predstave ukazuju na smisao koji prevazilazi moći opisivanja. Prevedeno na značenje koje imamo u vidu kad je o pjesništvu riječ, moglo bi se reći da samo bivstvo teksta, odn. njegov dubinski smisao prevazilaze moć samu opisivanja (iskazivanja, tumačenja). Iz ovoga, razumije se, ne slijedi zaključak koji bi isključivao mogućnost interpretacije uopšte, ali nesumnjivo stavlja stroge granice koje impliciraju upozorenje čitaocu da se autonomno značenje poetskog iskaza nipošto ne može svesti na puki rezultat analitički interpretacije. Drugim riječima, ono samo ukazuje na otvorenost i put, nikada konačnost i dovršenost.

Primjer izdvojene Lakušićeve pjesme Ne više, može se, grosso modo, uzeti za bitan atribut cjeline pominjane semantičke dominante, ali i jednim dijelom, suštastvenim predikatom njegovog poznog poetskog iskaza uopšte. A ovaj je sadržan u modusu Lakušićevog pjesničkog izraza: u pomenutoj prividnoj jednostavnosti diskursa koja nam (jednostavnost) ukazuju na to, da se poslužimo jednim iskazom Emila Štajgera, koji se doslovno mogu primijeniti na pjesništvo Ilije Lakušića: “kako su i sasvim bezazleni stihovi očigledno teški i mnogoznačni i kako tumač nikada ne može postupiti dovoljno oprezno”. Ako bi krajnje sažeto trebalo odrediti ono što čini suštastvo onog već pomenutog dvojstvenog načina Lakušićevog pjesničkog iskazivanja, onda je ono utemeljeno u ovoj odrednici.

Zapitajmo sada: šta znači ta “jedna rupa u plafonu/ tek da provučem glavu”? U prvoj strofi doslovno se ima se u vidu fizikalni plan: provučemo li glavu kroz rupu, vidimo plavetnilo neba, ptice ili oblake iznad nas. Ali da ovaj način Lakušićevog pjesničkog govora, sadrži i drugu ravan, koja zahtjeva pažljivo značenjsko dešifrovanje, pokazuje već naredni stih u kome se veli da se iz otvora može vidjeti “Vijek-dva, ne više”. Time se, dakle, već onaj raniji fizikalni plan pomjera na određeni viši nivo apstrakcije, s obzirom na kontekst značenja termina vijek. Stepen apstrakcije se uvećava već i prvim stihom završne strofe, jer se u njemu onaj koji živi gore na neki način poziva da proviri/provuče glavu, ali sada u obratnom pravcu (visoko-nisko), kroz istu onu rupu na plafonu, kroz koju Ja pjesme hoće provući glavu. Ali, ko se to poziva? Nema nikakve sumnje - riječ je o Bogu. Otuda oprezno naslućujemo smisao stihova. Naime da provući glavu - predstavlja čovjekova inherentna potreba za smislom/Logosom, ali i obratno: njegovu potrebu za teofanijskom projavom, objavom, božanskim otkrivenjem znanja koje transcendenciji pripada i koje ova skriva. Riječ je ovdje o čestom i, rekao bih, bazičnom značenjskom motivu Lakušićevog pjesništva: snishođenju božanskog koje zemnom bivstvoranju, a u tome i samom činu pisanja, pridaje Smisao.

U ovome nalazimo i razlog da smo stihovima ove pjesme pridali privilegovano, paradigmatsko značenje nosioca poetičke suštine - rukovodnog načela kojim se može definisati suštastveno jezgro cjelovite poetike Ilije Lakušića.

Metafizički zadatak pjesništva

Nešto uopštenije uzev, ista ova poetička ideja saopštena je u drugačijem, esejističkom diskursu sažetog Lakušićevog autopoetičkog kazivanja, u kome pjesnik odlučno upućuje na prevashodni “metafizički zadatak pjesništva”, u kome bi, otuda, postavljenje duhovnih ili metafizičkih pitanja valjalo da bude svagda u prvom planu. Zadatak do koga je Lakušiću naročito stalo tiče se samog izvora, arhetipskog kao pra-utisnutog koje predstavlja duhovu istinu - arhetip kao simboličko prapočelo, “psihološki sadržaj arhajske prirode”. Riječju, to je onaj arhe, koji je utisnut (typos) u najdublji sloj pjesnikovog nesvjesnog i/ili kolektivno nesvjesnog sadržaja. Sadržaj ovog arhetipa, imajući u vidu Lakušićev pjesnički i ne manje nepjesnički diskurs, valja tražiti u horizontu njegoševske metafizičke misli, privilegovanog toposa Lovćena i, uopšte, pravoslavnog hrišćanskog duha i tradicije vladara i vladika Petrovića u Crnoj Gori. Uz to, posebnu važnost pridajemo Lakušićevom uvjerenju da pitanje zašto pisati značenjski bez ostatka odgovara pitanju zašto živjeti, čime se pjesničkom činu pridaje najdublji egzistencijalni atribut: pisanje za pjesnika postaje nužan uslov dospijevanja do egzistencijalnog smisla, bez koga (pisanja) ga biti ne može.

Ipak, ovo ne znači pisati u smislu pukog fizikalnog akta; nasuprot tome, pisati znači, u stvari, dodirivati sam temelj Bića. A ovo je mogućno, jer pjesniku “Bog (mu) osvjetljava papir i on piše”. Prisutnost božanskog u pjesničkom činu, dá se razabrati u Lakušićevoj neobično podsticajnoj analogiji “spravljanja svetog ulja i miropomazanja kao elementa religioznog kanona” sa pjesmoslužbenim uljem “koje se u činodejstvovanju pjesnika javlja kao odsjaj autentičnog jeleja bez kojeg se ne može pokrenuti Sveta tajna”. Slijedi da je čin pjesničkog stvaranja u bliskoj povezanosti sa Svetom tajnom, a ova temeljna poetička premisa postaje suštastveni tvorbeni princip Lakušićevih najznačajnijih pjesničkih dosega.

Valja sada posebno uputiti na jedno karakteristično mjesto u kome Lakušić neobično precizno i sasvim eksplicitno podređuje svoj temeljni poetički stav. Riječ je o njegovom odlučnom osporavanju “mišljenja po meni krajnje neutemeljenih, da posao poezije nije da metafizički osvjetljava strukturu udesa već da endemski pjeva iz svoje tjeskobe, a da egzistencijalna i metafizička pitanja ostave pametnijem” (filozofiji). Za promjenu tog stava, veli pjesnik, nije svrsishodno voditi bitku potrebno se samo u prolazu cinično nasmiješiti”. Ključni termin u ovom iskazu je svakako termin “metafizički”. Lakušić, kako se damo uvjeriti, uočava u pjesničkim mnenjima krucijalnu razliku. Ova počiva na platonovskom uvjerenju prema kome metafizička ili filozofska pitanja valja prepustiti tematskom horizontu discipline filozofije, a sva druga, koja nemaju takvu težinu, valja prepustiti pjesnicima. Lakušić je do te mjere uvjeren u svoje ovome suprotno, poricajuće stanovište, smatrajući da sa onima koji tako misle ne treba voditi nikakvu preveliku bitku, već da mu se, kako doslovno veli, treba samo u prolazu cinično nasmiješiti.

Ali ipak, nije li “tjeskoba” prebrzo isključena iz “posla poezije”, zarad “egzistencijalnih i metafizičkih pitanja”?

Čitaoca može iznenaditi Lakušićeva odlučnost da ukloni pojam tjeskobe iz okvira principa (načela) pjesničkog stvaranja. Stoga bi ovom njegovom po svemu indikativnom iskazu svakako trebalo posvetiti dopunsku pažnju. A ovo obraćanje pažnje tiče se prevashodno predikata “endemski” (Endemizam od grč. - “lokalni”) i kritike suda da je posao poezije da endemski pjeva iz svoje tjeskobe. Međutim, pažljivijim uvidom u sam iskaz uočavamo da nije riječ o uklanjanju pojma tjeskobe kao takvog već samo njegovog razumijevanja kao endemskog, stoga isključivog, strogo izdvojenog. Drugim riječima, poimanje tjeskobe ovdje je negativno određeno strogo uzev, u njegovoj povezanosti s terminom endemski: jer bi taj termin time iz svog opsega značenja isključvao “egzistencijalna i metafizička pitanja”. Pogotovo što tjeskoba u poeziji (književnosti, umjetnosti), značenjski nužno pripada opsegu pojmova egzistencijalnosti metafizike.

Sabirajuće iskustvo poznih godina

Nema sumnje da i u Lakušićevom slučaju, saglasno opštem stavu da “moderna lirika sili jezik na paradoksalnu zadaću da smisao istovremeno izriče i skriva” i ako je “zatamnjenost postala opštim estetskim principom”, bez obzira što se kod njegovog pjesništva ne može govoriti o potpunoj hermetičnosti izraza. U tom smislu, pjesma Samački život poezije, kojom je ne slučajno pjesnik naslovio cjelinu zbirke, sadrži u sebi, uz značenje Fridrihove odrednice i sasvim osobeni tip figure paradoksa.

Evo stihova pjesme:

Sve je gore na nebesima,

ili još gore!

Ostalo je u zemlji,

ili još dublje!

Samo si Ti ovdje,

u meni!

Jedino žalim

što Te nema pa danima,

noćima, godinama…

moram da te dopisujem!

Uočavamo kao karakteristično da poslije apodiktičkog distiha: Samo si Ti/ovdje u meni! slijede stihovi/pjesnički iskazi semantičke negacija: Jedino žalim/što Te nema pa danima, noćima, godinama…,moram da te dopisujem! I zaista, na tragu Rifatera, u Lakušićevim stihovima riječ je o književnom/pjesničkom paradoksu koji sadrži “iznenađujući iskaz, čak apsurdan, jer ide protiv dokse, protiv konsenzusa koji se ogleda u sociolektu”. Ovako formulisani paradoks valja razumijevati izrazom nesumnjivo dubinskog psihološkog stanja koje se temelji na sinhrono prisutnoj binarnoj opoziciji: prisutnost - odsutnost, koja kod Lakušića ne jednom potvrđuje protivrečnost apofatičkog doživljaja transcendencije. Važno je naglasiti da se ovom opozicijom uspostavlja onaj duboki epistemološki prodor koji čini diferenciju pjesničkog bivstva: ono stoga prije počiva na paradoksu nego na logičkoj doslednosti, koja bi jamačno, poetsku epistemološku dubinu sasvim ukinula.

Ako je semantička dominanta koja se sabira u iskustvu hrišćanske metafizike, po našem uvjerenju, osobito karakteristična za pozni dio Lakušićevog stvaranja, onda je posebno zanimljivo da se tzv. značenjski segmenti takvog stava najvećma pojavljuju u sabirajućem iskustvu njegovih poznih godina.

A taj se zaključak tiče promene semantičkog pravca ili metafizičkog značenja Lakušićeve poezije. Naime, u poznim godinama ili poznoj fazi njegovog stvaranja očigledno je da se ova metafizička dimenzija ili poetička dimenzija ukupno upravlja prema metafizičkoj ili preciznije religioznoj ili još preciznije pravoslavnoj hrišćanskoj ravni. To se može lako utvrditi ukoliko imamo u rukama njegovu zbirku poezije Manastirski sinovi, potom Dva Petra itd. U svima njima jasno je: dominanta je na pravoslavnoj hrišćanskoj duhovnosti, posebno onoj koja se nalazi u verziji dinastije Petrović, Petra II Petrovića Njegoša.

Rukovodna namjera ovog ogleda odnosila se na pokušaj pronalaženja značenjske dominante u pjesništvu Ilije Lakušića, koja je do kraja dosljedno ostvarena u njegovoj završnoj, za života pripremljenoj zbirci. Nema sumnje da je riječ o, uopštenije kazano, metafizičkoj ili kako se u mnogim pjesmama završnog perioda pokazuje, konkretnije: religijskoj, hrišćanskoj ravni značenja, koja prema nekim primjerima na koje smo pokušali ukazati, vrhuni upravo u stihovima ove, za života pjesnikovog, napisane posljednje zbirke.

Ipak, moglo bi se reći, na tragu završnog paragrafa glasovitog Štajgerovog ogleda “Umijeće tumačenja”, da se, bez obzira na to da li se svjesno ograničavamo na ono što nas u pjesničkom tekstu najviše privlači ili težimo potpunosti, naše tumačenje koja ima za predmet bivstvo jedne složene pjesničke tvorevine - uvijek nužno ostaje jednostrano. Pogotovo se ovaj zaključak ima odnositi na pokušaj tumačenja suštastvenih, a time i posebno složenih, atributa pjesništva Ilije Lakušića: poput Ekove opere aperte, mnogi će budući tumač, uvjeren sam, otkrivati nova značenja njegovog mnogim ravnima ispunjenog pjesništva. A upravo po toj mnoštvenosti i bogatstvu, bez obzira na neumitni protok vremena, Lakušićevo pjesništvo ostaje svagda na vrhu ostvarenog pjevanja koje uveliko nadilazi granice srpskog jezičkog prostora.

(Odlomci iz dužeg teksta)

( Siniša Jelušić )