Poput kamena, knjiga ostaje: Mark Kasals, španski pisac i novinar, autor knjige o Bosni i Hercegovini

Mark Kasals je španski pisac i novinar, strastveni putnik i prevodilac... Imao sam čast da ga upoznam 3. avgusta u Herceg Novom, na terasi Gradske kafane. Sjutradan je sa dubrovačkog aerodroma trebalo da leti za Barselonu, a na terasi Gradske kafane proveli smo dva sata u lijepom razgovoru, razmijenivši knjige, ideje, planove... Tada mi je poklonio svoju knjigu “Kamen ostaje”, koju čini 16 priča - dragulja, inspirisanih Bosnom i njenom sudbinom. Njenim ljudima, gradovima, selima i stradanjima koja su doživjeli u ratu od 1992 - 1995. godine. Ne znam da je jedan stranac, pored svoje domovine, doživio neku zemlju na taj način, kao što je Mark Kasals doživio Bosnu u kojoj je proveo nekoliko godina, a kojoj se stalno vraća. Ljubav prema toj zemlji je postala gotovo neopisiva, ali je u ovoj knjizi opisana snagom velikog pisca i brižljivog hroničara. Osjetio sam istinsku potrebu da autoru knjige, nakon čitanja, postavim nekoliko pitanja za ART, uvjeren da će biti zanimljiv sagovornik za čitaoce podgoričkog dodatka za kulturu.

Gospodine Kasals, u Bosni ste naučili jezik, upoznali ljude, “Dobre Bošnjane”, kako ih naziva Mak Dizadar, najveći pjesnik te zemlje u svom “Kamenom spavaču”, a koje Vi doživljavate na isti način, bez predrasuda povodom nacionalnih i drugih pripadnosti. Čime Vas je privukla Bosna? Može li se, sada kada se sa distance osvrnete, a nakon objavljivanja ove knjige, reći da je Bosna, na neki način, Vaša sudbina?

Gledajući unazad, zaista je tu moralo biti nečeg sudbinskog. Godine 2005. tek sam se preselio iz Španije u Bugarsku i počinjao otkrivati Balkan. Otišao sam na putovanje po bivšoj Jugoslaviji koje je prvo obuhvatilo Srbiju, zatim Crnu Goru (nikada neću zaboraviti prvi put kada sam ugledao Boku) i Hrvatsku. Bio sam u Dubrovniku i za tri dana trebalo je da se vratim u Sofiju, a najkraći put vodio je kroz Bosnu, pa sam u nju ušao bez ikakvog plana. Utisak je bio toliko snažan da strast koju je to putovanje probudilo i danas traje i ispoljava se kroz prevođenje bosanskohercegovačkih autora i kroz knjige poput ove.

Bosna je, besumnje, u odnosu na ostale bivše jugoslovenske republike, imala svoje osobenosti, koje su je izdvajale i činile različitom od ostalih. U čemu ste ih vidjeli i prepoznali? I šta bio motiv za ovkvu, odveć ljudsku knjigu? Bosna, kako je ja doživljavam, ima svoju sudbinu, koju ste Vi artikulisali kroz ove priče.

Jedna od stvari koja me je najviše fascinirala prilikom tog prvog otkrivanja Bosne bila je toplina ljudi u ophođenju sa mnom. Odmah sam osjetio povezanost s njima, koja se produbila pet godina kasnije, kada sam se preselio u Sarajevo. Tamo sam proveo deset godina i svakodnevni kontakt s Bosancima potvrdio mi je taj prvi utisak. Kada sam odlučio napisati knjigu o Bosni, bilo mi je jasno da njen temelj moraju biti ljudi, Bosanci sa svojom toplinom, snagom, humorom i, konačno, svojom ljudskošću.

Zašto se nekadašnja parola “bratstva i jedinstva”, a Vi je u pričama prilično potencirate, tako brzo istopila i nestala netragom?

Na ovo pitanje možda biste najbolje mogli odgovoriti vi koji ste proživjeli te tragične godine, ali putujući po Bosni i razgovarajući s ljudima, shvatio sam koliku težinu ima skrivena historija, a posebno ona vezana za Drugi svjetski rat. U mnogim kućama čuvali su se sjećanje i ogorčenost zbog strahota koje je taj rat donio Jugoslaviji, a kada su to geopolitičke i ekonomske okolnosti omogućile, to sjećanje i te ogorčenosti ponovo su izbili svom snagom nečega što je bilo potisnuto.

Bosna je i po dubini i širini pocijepana, taj ponor je dubok, može se reći, nepremostiv. Nacionalizmi ga uvećavaju i pothranjuju. Šta je to što ih podstiče da misle i rade - da Bosne nema?

Bosanska stvarnost, sa svojom raznolikošću i svojim sinkretizmima, veoma je složena, ali rekao bih da je ta složenost izvor bogatstva. Nekim ljudima stalna prisutnost Drugog u neposrednoj blizini predstavlja smetnju, pa čak i egzistencijalnu prijetnju, jer sugerira da svijet možda nije onakav kakvim ga sebi predstavljate, i zato nastoje homogenizirati teritorije. Osim toga, postoje manihejski nacionalni narativi koji su desetljećima oblikovani i šireni, zbog čega mnogi Drugog vide kao vjekovnog neprijatelja.

Uvijek volim reći “Bosanci”, time ukazujem na zajednički entitet svih ljudi koji žive u toj zemlji, a koji je u neko vrijeme zaživio, makar prividno. Šta ste vidjeli u tim, a što nijeste vidjeli u drugim ljudima? Odrednica Bosanac je manje nacionalna, a više ljudska odrednica, možda državotvorna...

Vi koji živite u Herceg Novom znate da ne smijemo zaboraviti Hercegovce, kojima nimalo nije drago kada ih nazivaju Bosancima! Mislim da je u nacionalno složenim zemljama, kakve su balkanske, dobro da postoji nadnacionalno ime koji obuhvata razlike, jer jača svijest o zajedničkom prostoru. Za mene je taj zajednički prostor koji obuhvata razlike, čak i kada su one ponekad dramatične, sama suština Bosne, a pokušaji da se on uništi njena su ciklična tragedija.

Bosna je u velikom problemu, tektonski podijeljena. Da li će se spasiti kao cjelovita i moguće svima pripadajuća? Hoće li se izmiriti oni koji su sada zavađeni i koji neće zajednički suživot? Kome suživot ne odgovara? Zašto ga neće? Zašto podvojenost, a ne zajedništvo, u Bosni gdje je ono forsirano, makar u Titovo vrijeme?!

Problem koji ja vidim jeste to što trenutno jedino nacionalisti imaju jasan politički projekt za Bosnu i Hercegovinu, a to zasigurno nije probosanski projekt. Čak ni međunarodna zajednica ne ostavlja utisak da zna šta da radi s tom zemljom. Tako godine prolaze, vrlo malo toga se mijenja, a poznato je da voda koja stoji počinje da trune. Meni, koji sam veoma vezan za Bosnu i njen narod, strašno je teško gledati ih u takvoj situaciji, ali ni ja ne vidim perspektivu za promjene u skorije vrijeme.

Ne mogu a da ne pomenem velikog pjesnika Marka Vešovića i njegovu knjigu “Poljska konjica”, Crnogorac kome Sarajevo nije rodni grad, ali koji je u toku kompletne opsade i nadčovječanskih staradanja, ostao u gradu. Pjesnik u opsjednutom gradu. Naizgled, ništa posebno, ali i suštinski i metaforički ima značenje. Ta velika Markova knjiga pisana u opsjednutom Sarajevu, knjiga je stradanja ali i humanosti, Velikih poruka, kao i Vaša, uostalom. Koliko je Marko prisutan u poslijeratnom Sarajevu? Šta o njemu znate, šta ste čuli? I šta bi o njemu rekli? Prosto ga ne možemo mimoići, ako ne zbog nečeg drugog, a ono zbog dvije pomenute knjige, njegove i Vaše!

Marko Vešović je prisutan u sjećanju Sarajeva kao pravi Sarajlija, koji je svoju privrženost gradu pokazao u najtežim trenucima. Pročitao sam “Poljsku konjicu”, potresnu knjigu i, ko zna, možda će jednog dana doći vrijeme da je prevedem. Između ostalih knjiga, na španski sam preveo “Sarajevo Blues” Semezdina Mehmedinovića, još jednu kultnu knjigu o opsadi. Sa Semezdinom imam jako dobar odnos i često mi govori o Marku Vešoviću. Bili su mnogo bliski prijatelji i Semezdin ga se često i s toplinom sjeća.

Vi ste iz Španije prije više godina otišli u Bugarsku, pa u Hrvatsku, pa u Bosnu, gdje ste se najduže zadržali, sada ste na relaciji Španija - Slovenija. Otkuda intresovanje za ove zemlje i šta je to što Vas ka njima vodi?

Bila je to prilično slučajna stvar: želio sam raditi kao tumač za Evropsku uniju i preporučili su mi da naučim bugarski, jer su tada Bugarskoj nedostajale još dvije godine do članstva u Evropskoj uniji. Moja ljubav prema Balkanu rodila se na licu mjesta, kada sam počeo putovati po cijelom poluotoku. U ovoj regiji proveo sam više od polovine svog odraslog života, tako da su život u vašim zemljama i njihovo upoznavanje među stvarima koje su me najviše oblikovale kao osobu.

Uskoro izlazi još jedna Vaša knjiga kod poznate sarajevske izdavačke kuće Buybook, koja je i izdavač knjige “Kamen ostaje”? O čemu je ta knjiga?

Na jesen će izaći špansko izdanje ove knjige, koje će objaviti izdavačka kuća Báltica. Riječ je o dnevniku napisanom na španskom jeziku za ediciju dnevnika koju Semezdin Mehmedinović uređuje u sarajevskom Buybooku. Moja prevoditeljica na bosanski, Lejla Džanko, već radi na tekstu, a bosansko izdanje će izaći sljedeće godine. Zanimljivo je da sam se sa španskim izdavačem dogovorio da bosansko izdanje bude nezavisno: Semezdin će dobiti tekst koji je prevela Lejla i odatle ga urediti na svoj način. Jedva čekam da vidim šta će proizaći iz ovog hispansko-bosanskog eksperimenta! Tema knjige je život između kultura, onakav kakav živim ja, kao i mnogi drugi ljudi u današnje vrijeme, i koji ugrožavaju nacionalni ekskluzivizmi.

Šta dalje, kuda? Knjiga “Kamen ostaje” doživjela je više izdanja. Koliko i gdje je sve objavljena?

Već neko vrijeme pišem putopisnu knjigu, ali ona obuhvata ogromno područje i, iz finansijskih i vremenskih razloga, radim na njoj polako, malo-pomalo. Za sada je originalno špansko izdanje doživjelo drugo izdanje i, na moje iznenađenje, knjiga doživljava svoj drugi život: prošle godine prodato je dvostruko više primjeraka nego prethodne. U julu je objavljeno bosansko izdanje, a 16. septembra izlazi poljsko izdanje, koje objavljuje prestižna izdavačka kuća Czarne. Čini se da, poput kamena, knjiga ostaje, što me čini jako sretnim.

Preveli ste djela više pisaca sa yu prostora. Koja i kojih pisaca, te kako su knjige percipirane od strane španskog čitoca?

Upravo se tokom posljednjih nekoliko godina formirala svojevrsna konstelacija prevodilaca, urednika, kritičara i čitalačke publike strastveno zainteresovanih za ove književnosti, tako da je trenutak veoma povoljan. Zapravo, toliko da moram dozirati prevode koje mi povjeravaju. Ivo Andrić je, naravno, već bio prevođen na španski, ali među njegovim najvažnijim djelima nedostajala je “Prokleta avlija”. Pored ovog remek-djela, izdanje obuhvata i 16 priča smještenih u staru Bosnu. Kao ljubitelju Bosne, Andrićevom poštovaocu i prevodiocu, bila mi je prava čast da prevedem ove tekstove.

Pored Andića, na španski sam prveo knjige: Slavenke Drakulić “Mileva Einstein, teorija tuge”, Semezdina Mehmedinovica “Sarajevo Blues” i “Me’med, crvena bandana i pahuljica”, Damira Karakaša “Proslava”, Darija Džamonje “Ptica na žici” i “Pisma iz ludnice”, Bekima Sejranovića “Nigdje, niotkuda”, a zajedno sa Patrisijom Pisaroso preveli smo knjige Darka Cvijetića “Schindlerov lift”, Ante Tomića “Čudo u Poskokovoj Dragi” i Dina Pešuta “Tatin sin”.

( Miraš Martinović )