INTERVJU Cerović: Još postoji prostor koji gitara treba da osvoji

Gitara danas ima mnogo širi prostor nego što je imala ranije i više nije vezana samo za jedan istorijski repertoar, već se stalno pojavljuju nova djela. Istovremeno, još postoji prostor koji treba osvojiti, kaže u razgovoru za “Vijesti” jedan od vodećih crnogorskih gitarista iz domena klasične muzike Danijel Cerović.

Ljubav prema gitari, ali i neiscrpna želja za istraživanjem novih prostora i dometa koje taj instrument može da postigne, podstakli su Cerovića još prije više od dvije decenije da organizuje manifestaciju gitari u čast.

Kao jedan od utemeljivača i umjetnički direktor Međunarodnog Guitar Festa u Nikšiću, koji je osnovan 2005. godine, Cerović je danas svjestan da je Festival izrastao u ozbiljan projekat, ali da i dalje predstavlja nešto što može i treba da se mijenja i razvija.

“Istovremeno smo postali svjesni i da je naš festival praktično jedini festival umjetničke klasične muzike u Nikšiću i da imamo neku vrstu odgovornosti da publici ponudimo i drugačija muzička iskustva”, dodaje Cerović u razgovoru za “Vijesti”.

Na otvaranju ovogodišnjeg, 21. izdanja, i sam je nastupio kao solista na koncertu Crnogorskog simfonijskog orkestra u Nikšićkom pozorištu, pod dirigentskom palicom Ive Marzano. Taj nastup dolazi 30 godina nakon njegovog prvog predstavljanja u Nikšiću, dodaje Cerović u razgovoru za “Vijesti”.

Pored toga, priča i o saradnji sa Goranom Krivokapićem, sa kojim je u okviru Montenegrin Guitar Duo-a nedavno objavio novi album posvećen muzici Johana Sebastijana Baha, “Francuske svite”, sa svjetskim premijernim snimcima njihovih aranžmana Francuskih svita br. 1-3 za dvije gitare.

Album je objavljen za američku izdavačku kuću Red Poppy Records, a snimljen je u Crkvi Svetog Duha u Kotoru.

Cerović ističe da ga u tom istraživanju Bahovog opusa vodi “neiscrpna fascinacija njegovom muzikom, izvorom, genezom i načinom na koji se muzički materijal razvija kroz njegov ogroman opus”.

O svemu tome, ali i o svom pedagoškom radu i mladima, Danijel Cerović govori više za “Vijesti”.

Ovogodišnji Guitar Fest otvorili ste kao solista sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom. S obzirom na to da ste Vi jedan od ljudi koji su festival pokrenuli, koliko Vam znači taj nastup na otvaranju 21. izdanja, pritom, u svom rodnom gradu?

Naravno da mi znači, posebno zato što se ove godine navršava i trideset godina od mog prvog solističkog koncerta u Nikšiću, u Zahumlju. Kada smo 2005. godine pokretali festival, teško da smo mogli da znamo da će trajati više od dvije decenije i razviti se do ovoga što je danas. Zato mi je lijepo što sam 21. izdanje otvorio kao solista sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom, pred publikom u gradu u kojem sam odrastao i napravio prve muzičke korake.

Guitar Fest je počeo kao festival posvećen gitari, ali danas ima i međunarodno takmičenje, edukativne programe, konferenciju, prezentacije instrumenata, a od prošle godine i Anagastum Classics. Šta biste rekli da je danas njegova suština?

Od prošle godine imamo Anagastum Classics i zaista nam predstavlja veliko zadovoljstvo što na taj način izlazimo iz isključivo gitarističkih okvira. Tokom prethodnih dvadeset godina ugostili smo praktično sva najvažnija imena svjetske gitare i čini mi se da smo u jednom trenutku došli do određene vrste platoa. Istovremeno smo postali svjesni da je naš festival praktično jedini festival umjetničke klasične muzike u Nikšiću i da imamo neku vrstu odgovornosti da publici ponudimo i drugačija muzička iskustva.

Prošle godine su u okviru tog segmenta nastupili Roman Simović i Lovro Pogorelić, a ove godine dolazi Stefan Milenković, kojeg zaista nije potrebno posebno predstavljati. Gitara, naravno, ostaje u samom identitetu festivala, ali bih volio da festival sve više bude mjesto susreta različitih umjetnika, publike i različitih muzičkih iskustava.

Festival je nastao u Nikšiću, odakle ste i sami. Koliko je za umjetnika koji je izgradio međunarodnu karijeru važno da dio tog iskustva vraća gradu iz kojeg je potekao?

Ne razmišljam o tome baš kao o vraćanju nekakvog duga. Iako već dugo ne živim u Nikšiću, ja sam za Nikšić i dalje veoma prirodno vezan. Tu je moja šira familija, tu su neki od mojih najboljih prijatelja, a i ovaj projekat traje od 2005. godine i postao je važan dio mog života.

Zanimljivo je da sam u Nikšiću kroz festival mnogo više prisutan kao organizator nego kao umjetnik, iako je umjetnost zapravo moje osnovno zanimanje, a organizacija festivala nešto što je došlo uz to. Zato ne osjećam da se vraćam u grad da bih mu nešto vratio. Prosto sam tu, pripadam toj sredini i pokušavam da u njoj djelujem na način na koji najbolje umijem. A ono što festival može ostaviti iza sebe mnogo je važnije od pojedinačnog koncerta: publiku, iskustvo, kontakte, mlade ljude koji su nešto čuli i vidjeli i možda zbog toga drugačije počeli da razmišljaju o muzici i kulturi.

Kako vidite put sopstvenog profesionalnog razvoja, a onda i put od prvog do 21. izdanja festivala?

Iskreno, čini mi se da je još rano da povlačim neku crtu. Prošlo je trideset godina od mog prvog solističkog koncerta u Nikšiću i svakako je u tom periodu urađeno mnogo, možda čak i više nego što sam nekada očekivao da ću napraviti u svojoj profesionalnoj karijeri. Ali imam još mnogo stvari koje bih želio da uradim. Zato i dalje nemam osjećaj da nešto sumiram, nego da sam usred procesa. I dalje radim, učim, stvaram, pravim nove projekte i imam dosta planova. Volim da mislim da ono najbolje možda tek dolazi.

Slično gledam i na festival: 21 godina jeste ozbiljan period, ali ne bih volio da ga posmatramo kao završen projekat, nego kao nešto što i dalje može da se mijenja i razvija.

Može li se potvrditi da je teže uspjeti u vlastitom mjestu nego u svijetu?

Ne znam da li bih to postavio baš kao pravilo, ali Crna Gora jeste mala sredina, bez pretjerano velike i kontinuirane tradicije umjetničke muzike, i često imate osjećaj da iznova morate da dokazujete da ono što radite ima vrijednost i da je takva umjetnost potrebna i toj sredini.

Repertoar koji ja izvodim jeste namijenjen svima, ali drugo je pitanje koliko je on danas blizak najširoj publici. Ljudi prirodno češće biraju popularnije muzičke pravce, pa čak i unutar klasične muzike formate koji su neposredniji i prilagođeniji široj publici, poput Andréa Rieua ili 2CELLOS. To nije ni dobro ni loše, to je jednostavno realnost. Upravo zato mislim da festival ima smisla: 21 godinu pokušavamo da stvaramo prostor u kojem će publika imati priliku da upozna i nešto što možda ne bi sama izabrala ili pronašla.

Vaš rad sa Goranom Krivokapićem na Bahu traje više od decenije, a nakon “Engleskih svita” sada ste objavili i “Francuske svite”. Šta je to u Bahovoj muzici što vas dvojicu iznova vraća istom kompozitoru?

Teško mi je da to sasvim racionalno objasnim. Postoji neka gotovo neiscrpna fascinacija Bahovom muzikom, izvorom, genezom i načinom na koji se muzički materijal razvija kroz njegov ogroman opus. To je jedan nevjerovatno sadržajan i zaokružen muzički svijet koji gotovo da stoji kao umjetnost sam za sebe. Ponekad mi se čini da je Bah mjesto u koje se sve uliva i iz kojeg sve ponovo ističe. Što se duže bavite tom muzikom, umjesto da dobijate konačne odgovore, otvaraju vam se nova pitanja. Vjerovatno nas upravo to već toliko godina vraća Bahu.

Kada se Bahova muzika prenese na dvije gitare, šta taj aranžman donosi slušaocima, a šta Vama kao umjetnicima?

U procesu transkripcije uvijek pokušavamo da što manje mijenjamo samu muziku. Melodija, odnosi među glasovima, harmonija i čitav muzički prostor ostaju gotovo u potpunosti sačuvani. Intervencije postoje samo tamo gdje su neophodne zbog prirode instrumenta, ali nikada sa idejom da mijenjamo suštinu djela.

Bah nije pisao za modernu klasičnu gitaru. Ova muzika nastajala je za instrumente drugačijeg vremena i drugačijih zvučnih i tehničkih mogućnosti. Kada je prenesemo na dvije moderne gitare, ona dobija novu boju i možda zvuk koji je današnjem slušaocu neposredniji, a naš zadatak je da pritom sačuvamo njenu stilsku i muzičku logiku. Na kraju, ja ne sviram ni čembalo, ni orgulje, ni lautu. Gitara je moj instrument i kroz nju pokušavam da izrazim muziku koja me inspiriše. Vjerujem da smo u tome makar jednim dijelom uspjeli.

Vaš duo odavno dobija veoma dobre reakcije međunarodne kritike. Da li Vam takve reakcije mijenjaju odnos prema projektu?

To je zapravo prirodan tok stvari. Napravite album ili neki drugi muzički projekat, predstavite ga javnosti i onda, u zavisnosti od toga kako je realizovan i kako ga ljudi dožive, dobijate više ili manje pozitivne kritike, a ponekad i one drugačije. To je sastavni dio našeg posla i, naravno, ljudski je da za svoj projekat očekujete najbolje i da vas dobre reakcije obraduju.

Ali tokom samog procesa rada o tome uopšte ne razmišljamo. Tada ne postoje ni kritika, ni publika, ni rezultat u tom smislu. Fokus je maksimalno na muzici, profesionalnom nivou, kreaciji i tome da ideju koju imamo realizujemo najbolje što možemo. Tek kada je projekat završen i pušten u svijet, počinje neki njegov drugi život.

Kada govorimo o klasičnoj gitari, kako vidite njeno mjesto u savremenom muzičkom prostoru?

Mislim da gitara danas ima mnogo širi prostor nego što je imala ranije. Ona više nije vezana samo za jedan relativno uzak istorijski repertoar, već se stalno pojavljuju nova djela, transkripcije, različiti ansambli i saradnje sa drugim instrumentima i umjetničkim disciplinama. Istovremeno, mislim da još postoji prostor koji treba osvojiti, posebno kada govorimo o prisustvu gitare u velikim koncertnim sezonama i institucijama klasične muzike.

Možda je upravo njena prednost u tome što može da pripada različitim svjetovima. To je instrument koji publika veoma lako prepoznaje i kojem je zvučno bliska, a s druge strane ima mogućnost da nosi vrlo kompleksan i zahtjevan umjetnički repertoar. Na nama je da te mogućnosti stalno širimo.

Šta publika može očekivati u nastavku Guitar Festa u Nikšiću i kakvi su planovi za dalje?

Naša publika već zna šta može da očekuje od festivala. Imaćemo nekoliko programa u Nikšićkom pozorištu, programe u Muzičkoj školi, a želimo da koristimo i mogućnosti Televizije Nikšić, koja danas iz svog studija može da realizuje i prenosi uživo veoma zahtjevne projekte, a sam prostor može da funkcioniše i kao koncertni.

Pokušaćemo da maksimalno iskoristimo sve kapacitete koje grad ima. To je moguće zahvaljujući odličnoj saradnji sa Opštinom Nikšić, relevantnim institucijama kulture u gradu, ali i sa Muzičkom akademijom na Cetinju i Univerzitetom Crne Gore, Muzičkim centrom Crne Gore i ostalim partnerima.

Što se budućnosti tiče, volio bih, prije svega, da festival još dugo živi svoj život. Da podsjetim da smo projekat započeli 2005. godine, moj prijatelj i kolega Goran Perišić i ja. Ali bih isto tako volio da nam se priključe neki mlađi ljudi koji imaju energiju, vrijeme i svoju viziju. Ne mislim da festival treba zauvijek da izgleda onako kako smo ga mi zamislili. Naprotiv, volio bih da ga neke nove generacije mijenjaju, nadograđuju i prilagođavaju vremenu i publici koja dolazi. Mislim da bi upravo to bio najbolji dokaz da smo tokom ove 21 godine napravili nešto što ima smisla.

Publici ponudili različite boje i vrste muzičkog iskustva

Izvođački program u Nikšiću krenuo je Koncertom za gitaru i orkestar Maria Castelnuova-Tedesca, koji važi za jedno od najznačajnijih djela koncertnog repertoara za gitaru i orkestar. Šta Vas u tom djelu posebno privlači i kako ste se odlučili baš za njega?

Castelnuovo-Tedescov Koncert u D-duru jedno je od važnih djela našeg koncertnog repertoara i muzika koju sam dugo želio da sviram. Privlači me prije svega ta njegova kombinacija izrazite mediteranske boje, lirike i virtuoznosti, ali i način na koji je gitara postavljena u odnosu na orkestar. Gitara je po prirodi tih instrument i kada je postavite ispred simfonijskog orkestra, morate pronaći način da sačuvate sve njene nijanse, a da istovremeno budete ravnopravan učesnik u jednom mnogo većem zvučnom prostoru. Upravo je ta komunikacija jedan od najvećih izazova, ali i najvećih zadovoljstava ovog koncerta.

Veče je nastavljeno Serenadom za gudače u C-duru, op. 48 Petra Iljiča Čajkovskog. Kakve su bile reakcije publike?

Mislim da je publika dobila jedan veoma lijep i sadržajan program. U prvom dijelu Castelnuovo-Tedesco sa gitarom kao solističkim instrumentom, dok u drugom dijelu, kao što ste rekli,orkestar izvodi Serenadu za gudače, jedno od najljepših i najpopularnijih djela gudačkog repertoara. To su dva različita muzička svijeta i upravo mi se dopada što jedno veče može publici da ponudi tako različite boje i vrste muzičkog iskustva.

Snimak na Instagramu i iskustvo živog koncerta ne mogu se uporediti

Kao profesor na Muzičkoj akademiji i umjetnik koji radi sa mladim gitaristima, šta primjećujete kod današnjih generacija i šta posebno pokušavate da im prenesete?

Generacije se mijenjaju, ali se mijenjam i ja, pa danas na neke stvari sigurno gledam drugačije nego prije deset ili 15 godina. Ono što primjećujem kod mladih jeste da su mnogo slobodniji i neposredniji u komunikaciji i mene to raduje. Mislim da je to neka vrsta progresa. Dobro je da uklanjamo nepotrebne distance i tabue koji su nekada postojali u odnosu profesora i studenta, naravno, uz međusobno poštovanje i jasnu svijest o odgovornosti koju obje strane imaju. Što je taj odnos otvoreniji i sadržajniji, to se i razmjena znanja i proces učenja mogu odvijati prirodnije.

S druge strane, mislim da interesovanje za umjetnost i izvođačke umjetnosti generalno opada, i to nije pitanje samo mladih gitarista nego mnogo širi, globalni proces. Živimo okruženi ogromnom količinom kratkih, atraktivnih sadržaja koje možemo da konzumiramo za 30 ili 60 sekundi. To mijenja koncentraciju i način na koji doživljavamo sadržaj, pa je sve teže odvojiti vrijeme za koncert, predstavu, izložbu ili neko dublje umjetničko iskustvo.

Naravno, tehnologija je istovremeno donijela ogromne mogućnosti. Danas kvalitetan projekat možete predstaviti globalnoj publici bez obzira na to sa kojeg meridijana dolazite. Dakle, taj digitalni prostor je umjetnosti mnogo dao, ali joj je nešto i oduzeo. A mislim da je na sve to dodatno uticao i dvogodišnji period pandemije. Snimak od jednog minuta na Instagramu i iskustvo živog koncerta jednostavno nijesu uporedive kategorije.

( Jelena Kontić )