Robotika krči put do učionica: Interesovanje djece za STEM nauke raste, ali ih još čekaju u školskom programu

Djeca u Crnoj Gori sve više uče da programiraju, sklapaju robote i takmiče se s njima, ali najveći dio tog znanja i dalje stiču van redovne nastave.

Sagovornici “Vijesti” smatraju da bi robotika i druge STEM oblasti trebalo da postanu dio formalnog obrazovanja, kako bi bile dostupne svoj djeci, a ne samo onima čiji nastavnici ili roditelji mogu da obezbijede dodatne aktivnosti.

Robotika u crnogorskim školama više nije novost, ali još nije ni dio svakodnevne nastave, pa se učenici s njom upoznaju kroz sekcije, takmičenja, projekte i različite vannastavne programe, dok se njeno sistemsko mjesto u obrazovanju tek traži, a STEM (nauka, tehnologija, inženjerstvo i matematika) oblasti krče put do redovnih časova u učionicama.

Upravo u toj razlici između interesovanja djece i mjesta koje robotika trenutno ima u školskom sistemu, sagovornici “Vijesti” vide kao jedan od ključnih izazova za razvoj STEM obrazovanja, na šta je stavljen akcenat i tokom Festivala nauke i inovacija koji je ove sedmice održan u Baru, u organizaciji Ministarstva nauke i inovacija (MPNI), kompanije “Five group” i u saradnji sa Opštinom Bar.

Robotičar i STEM edukator i nacionalni koordinator “FIRST LEGO League” programa u Crnoj Gori Marko Šćepanović kazao je za “Vijesti” da su robotika, vještačka inteligencija i druge savremene tehnologije dio realnosti koja dolazi, zbog čega bi djeca trebalo da nauče kako da ih koriste, a ne samo da ih posmatraju kao nešto što će ih sačekati u budućnosti.

“To je naša realnost i naša budućnost”, kaže Šćepanović, dodajući da interesovanje djece već pokazuje da za robotiku postoji prostor u obrazovanju.

U Crnoj Gori se realizuju programi “Robotika za najmlađe”, “World Robot Olympiad” (WRO) i “FIRST LEGO League”, kroz koje veliki broj djece s nastavnicima radi i van redovnog školskog vremena.

Od sekcije do predmeta

Problem je, međutim, što upravo to “van redovnog vremena” predstavlja granicu sadašnjeg sistema i što, uprkos velikom interesovanju đaka, sistem nema jasna pravila i program kad je ova nauka u pitanju, iako se obučavanjem “pravi” kadar koji je deficitan u Crnoj Gori.

Nastavnica informatike i tehnike u Osnovnoj školi “Anto Đedović” u Baru Milica Jovanović ocijenila je da se posljednjih godina bilježi veliki rast robotičkih aktivnosti, ali i dalje uglavnom kroz sekcije. Ističe da je sekcija njihove škole jedna od najnagrađivanijih na takmičenjima robotike.

“Sve je to i dalje uglavnom sekcija i zavisi od dobre volje nastavnika da se time bave. Robotika nije aktivnost koja se može jednostavno završiti u jednom školskom času. Rad s učenicima podrazumijeva sate rada, dodatno vrijeme, vikende i angažman nastavnika koji često izlazi iz okvira njegovih redovnih obaveza “, kaže Jovanović za “Vijesti”.

Zbog toga, smatra ona, najveći problem nije nedostatak interesovanja, već nedostatak jasnog sistemskog puta. Dodaje da rad nastavnika koji se ovome posvećuju jeste prepoznat, ali kaže da misli da bi sve bilo lakše kad bi imali jasan put i program.

Do tada, naglašava ona, sve je zasnovano na volonterizmu i dobroj volji nastavnika, što vidi kao suštinu problema.

Podvlači i da se uspjeh djece u ovom polju ne prepoznaje dovoljno kroz sistem i značajno im ne može poslužiti za upis u neku školu ili fakultet, jer se ta dostignuća ne tretiraju kao ona koja sistem prepoznaje kroz redovan program.

Sličan zaključak iznosi i saradnica u nastavi na Mašinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore Vidosava Vilotijević koja je listu kazala da bi djeca i mladi s robotikom i srodnim STEM oblastima trebalo da se susreću već kroz osnovnu i srednju školu.

Robotika, kako je kazala, još nije zaživjela kao dio formalnog obrazovanja, iako je u prethodnim godinama mnogo urađeno na opremanju škola savremenom opremom.

“Ministarstvo je opremilo gotovo sve škole savremenom opremom koja može da pomogne u bavljenju različitim naukama, ali je to još u velikoj mjeri prepušteno vrijednim nastavnicima i učiteljima koji žele da se time bave na sopstvenu inicijativu”, navodi Vilotijević.

Prema njenom mišljenju, krajnji cilj bi trebalo da bude da robotika dobije mjesto u redovnom školskom sistemu, čak i u formi obaveznog predmeta.

Šćepanović kao jedan od mogućih narednih koraka vidi stvaranje STEM i “EdTech” laboratorija u školama, koje MPNI oprema, jer one, smatra, mogu biti prostor u kojem bi učenici kroz nastavu koristili opremu za robotiku i druge savremene tehnologije.

“To je prvi korak ka tome da robotika, STEM i vještačka inteligencija postanu dio formalnog obrazovanja”.

Programska menadžerka u “Five group” Marina Braletić smatra da bi robotika formalno mogla biti prepoznata kao predmet ili modul, odnosno da bi joj trebalo pristupiti na način na koji se u školi pristupa matematici, fizici ili hemiji.

Ona ističe da je robotika danas prepoznata kao vannastavna aktivnost, što je važno, ali nedovoljno.

Govoreći o postojećim sekcijama i privatnim ustanovama koje se bave edukacijom, ocjenjuje da je to odlično i da treba da ih bude što više, ali dodaje da bi sljedeći korak trebalo da bude njeno uključivanje u formalni obrazovni sistem.

Oprema postoji, neophodan kadar

Opremljenost škola sama po sebi, međutim, ne rješava problem, tvrde sagovornici lista, jer ukoliko dođe do toga da se robotika uvede u redovnu ili izbornu nastavu, neko će morati i da je predaje.

Braletić navodi da je jedan od narednih koraka edukacija nastavnog kadra i njegovo uključivanje u proces, dok Šćepanović naglašava upravo prednost formalnog obrazovanja: nastavnik može učeniku da objasni osnove, ali i da mu pokaže kako tehnologija može da posluži za rješavanje konkretnog problema.

Jovanović upozorava da trenutno nema dovoljno nastavnika koji su spremni da robotici posvete toliko vremena i apostrofira da je “na nivou jedne institucije možda svega nekoliko koji ulažu toliko vremena”.

Iz toga proizlazi da uspjeh pojedinih učenika i timova često zavisi od toga da li će se u njihovoj školi naći nastavnik spreman da dodatno uči, organizuje rad, vodi djecu na takmičenja i dio svog slobodnog vremena posveti robotici.

Vilotijević navodi da se nastavnici i učitelji zbog toga sami edukuju, pohađaju kurseve i kroz projekte i vannastavne aktivnosti prenose znanje učenicima.

A upravo bi formalizacija robotike, prema stavovima sagovornika, mogla da promijeni takav model - sa aktivnosti koja zavisi od entuzijazma pojedinca, na dio obrazovnog sistema za koji postoje program, obuka i jasna odgovornost.

Koliko djeci znači prisustvo posvećenog nastavnika, “Vijestima” je dočarala Jovana Petrović, učenica prvog razreda barske Gimnazije koja je nedavno završila OŠ “Anto Đedović”. Ispričala je da je nastavnica Jovanović na času primijetila da joj dobro idu određene oblasti i pozvala je da se oproba u robotičkoj sekciji.

“To je bilo u osmom razredu i tad sam počela - bila sam na malo časova i vidjela da mi se to dopada. Važno mi je što me nastavnica prepoznala jer ja nikad ne bih drugačije probala robotiku, ni programiranje, a zato što me primijetila sam otkrila da imam talenat i stekla dosta drugara”, rekla je Petrović i dodala da je, iako sebe ne vidi u robotici kad odraste, već arhitekturi, tokom sekcije stekla vještine koje će i u tom polju biti dragocjene.

Da ne zavise od novčanika

Formalno uvođenje robotike ne bi, misle sagovornici, bilo važno samo zbog tehnologije, već i zbog jednakog pristupa obrazovanju jer su, zasad, školice i edukativni centri rezervisani za one koji mogu da ih priušte ili su faktor sreće jer ih neka djeca u svojim gradovima nemaju.

Braletić upozorava da, dok su robotika, programiranje i slične aktivnosti dostupne kroz privatne škole, radionice i vannastavne programe, postoji mogućnost da nijesu jednako dostupne svoj djeci.

Vilotijević ukazuje na praktične prepreke: neke porodice žive daleko od škole u kojoj se organizuje određena aktivnost, roditelji rade u smjenama ili već imaju više obaveza i aktivnosti koje djeca pohađaju.

Zbog toga bi škola mogla biti mjesto na kojem bi se svako dijete prvi put susrelo s robotikom, bez obzira na materijalne mogućnosti porodice, pa saradnica s Mašinskog fakulteta dodaje da bi “zato bilo dobro da robotika postane dio školskog sistema i formalnog obrazovanja, kako bi sva djeca na neki način imala priliku da se sa njom upoznaju”.

Za nju je to važno i zbog profesionalnog usmjeravanja jer, kako je ispričala “Vijestima”, kao što se djeca kroz školu susreću sa različitim predmetima i otkrivaju da li ih više zanimaju jezici, istorija, geografija ili matematika, tako bi kroz robotiku mogla da otkriju sklonost ka inženjerskim naukama, pa bi to kasnije moglo da im olakša odluku o izboru srednje škole i fakulteta.

Na Mašinskom fakultetu već školuju kadar za mehatroniku i robotiku, dok se, prema riječima Vilotijević, privreda suočava s potrebom za većim brojem inženjera. Fakultet zbog toga mijenja i svoje studijske programe i nastoji da studentima obezbijedi više praktičnog rada i savremene opreme.

Jedan od takvih primjera je i humanoidni robot koji je, kako navodi Vilotijević, stigao na Mašinski fakultet i Univerzitet Crne Gore i koji bi trebalo da studentima od ove studijske godine posluži kao praktična “učionica”, s ciljem da robot ne bude samo atrakcija, već da studenti na njemu programiraju i rade na njegovim konkretnim funkcijama.

Djevojčice više nisu izuzetak

Ako robotika treba da postane dio obrazovanja dostupnog svima, pitanje je i ko se u tim oblastima danas vidi, pa Braletić primjećuje da je slika robotičkih sekcija drugačija nego prije nekoliko godina, posebno jer su djevojčice sve pristutnije.

“Do unazad nekoliko godina vrlo rijetko ste mogli da vidite djevojčicu u robotičkoj sekciji. Sad ih je sve više”, kaže ona i ističe da njeno iskustvo rada s najmlađima pokazuje da problem često nije u tome što djevojčice nijesu zainteresovane, već u tome što je potrebno da im se robotika predstavi kao oblast u kojoj i one imaju svoje mjesto.

“Kada se djevojčicama robotika predstavi i približi, one shvate da je to nešto čime i one mogu da se bave i da im samo treba malo ohrabrenja”, navodi Braletić.

Ona pitanje uključivanja djevojčica povezuje i s nedostatkom uzora. Primjeri žena koje rade u tehnološkim kompanijama, prema njenim riječima, mogu biti važni posebno u trenucima kad učenice donose odluke o nastavku školovanja.

To se, kako navodi, vidi i u kompaniji u kojoj ona radi gdje među programerima ima veliki broj žena, a neke od njih vode kompleksne projekte, pa Braletić navodi da takve priče mogu biti značajne na prelazima između osnovne i srednje škole, ali i kasnije, kada se bira fakultet.

Ocijenila je da STEM oblasti ne bi trebalo predstavljati kao nešto što je namijenjeno određenom polu, već kao obrazovanje dostupno svoj djeci.

Djeca pokazuju šta mogu

Šćepanović iskustvo s robotičkih programa koristi kao argument da veliko interesovanje već postoji jer djeca kroz takmičenja i projekte provode sate radeći s nastavnicima, razvijajući ideje i unapređujući rješenja, a važan dio tog procesa, tvrdi, nije sam robot. Djeca kroz rad uče da povežu različita znanja, da sarađuju, traže rješenja i vide rezultat sopstvenog rada. Pojedini učenici, navodi on, robot su predstavljali i kao način da zamisle kako bi vještačka inteligencija izgledala kada bi “oživjela” - što im omogućava da apstraktne pojmove vide kroz nešto konkretno.

Jovanović upravo u tim efektima vidi razlog zbog kojeg robotika ne bi trebalo da ostane samo na nivou sekcije jer učenici kroz takve programe razvijaju timski rad, kreativnost i inovativnost.

“Mi koji smo u robotici upravo zato i ostajemo toliko u toj priči, iako nemamo neku konkretnu smjernicu, jer vidimo velike benefite za učenike”, kaže ona.

Braletić ističe još jednu dimenziju - vezu obrazovanja i tržišta rada. Kompanije, prema njenom iskustvu, kroz ovakve programe mogu da upoznaju buduće kadrove još dok su u srednjoj školi a važno joj je da se obrazovni sistem i privreda ne razvijaju odvojeno.

Robotika bi, ako dobije svoje mjesto u školi, mogla da bude upravo jedna od tačaka na kojoj se susreću ono što djeca žele da uče, ono što nastavnicima treba da bi ih pripremili za budućnost i ono što privreda traži od budućih zaposlenih.

Zasad, međutim, taj susret najčešće zavisi od pojedinca - nastavnika koji odluči da se dodatno edukuje, škole koja organizuje sekciju, roditelja koji može da obezbijedi djetetu odlazak na radionicu ili takmičenje i institucija i kompanija koje podrže određeni program.

Sljedeći korak, saglasni su sagovornici, bio bi da robotika i STEM prestanu da zavise od toga ko će imati vremena, novca ili entuzijazma da ih pronađe i da postanu dio obrazovanja kroz koji će s njima imati priliku da se susretne svako dijete.

Otvoren prozor u budućnost

Da za djevojčice ima mjesta u STEM oblastima, ali i da se one za njih interesuju, listu su potvrdile Lenka Zindović i Lana Bojević iz podgoričkih osnovnih škola “Maksim Gorki” i “Dragiša Ivanović”.

Bojević je ispričala “Vijestima” da je oduvijek bila zainteresovana za te nauke, da blisko sarađuje s nastavnicama koje joj predaju hemiju, fiziku... U budućnosti, kako kaže, voljela bi da više sazna o biohemiji na Festivalu nauke i inovacija, a najviše se zainteresovala za mikroskope.

“Šta želim da budem kad porastem - to je pitanje koje sebi postavljam svakog dana i baš puno o tome razmišljam i imam previše odgovora, koji se iz dana u dan mijenjaju, ali definitivno bih voljela da to bude nešto u naučnom smjeru”, kazala je ona i istakla da je važno da šta god da odabere zna da to može.

Zindović kaže da je nauka zanima jer voli da bude dio eksperimenata, i da ih izvodi, pa da kroz praktičan i zanimljiv rad uči i saznaje nešto novo o svijetu i prirodi.

Festival nauke koji je posjetila ove sedmice je za nju prvi te vrste, a ona je bila iznanađena kreativnim idejama, pametnim ljudima i svim prilikama koje se nude djeci - za znanje, tehnologiju i dalje školovanje.

“Definitivno vidim sebe u STEM naukama, zanimaju me, ali sam još mala da o tome razmišljam”, kaže najmlađa sagovornica redakcije.

( Marija Pešić )