Mogu li se bjeloglavi supovi vratiti u Crnu Goru?
Povratak vrste koja je nekada živjela u Crnoj Gori otvara i šire pitanje – koliko smo spremni da sačuvamo prirodu od koje istovremeno želimo da živimo
Bjeloglavi supovi prije više od dvije decenije prestali su da se gnijezde u Crnoj Gori. Ipak, nijesu sasvim nestali sa našeg neba - ptice iz susjednih kolonija i dalje prelijeću crnogorsku teritoriju, a podaci sa satelitskih odašiljača pokazuju da bi Pivska visoravan mogla biti jedno od ključnih područja za njihov povratak.
Jovana Janjušević, izvršna direktorica Centra za proučavanje i zaštitu ptica (CZIP), objašnjava da je glavni razlog njihovog nestanka bilo trovanje usmjereno na druge životinje, poput vukova. Supovi nijesu bili meta, ali su postajali slučajne žrtve.
Danas, međutim, ptice iz Srbije, ali i Hrvatske, Bugarske i Grčke, koriste crnogorsko nebo. Praćenje njihovog kretanja omogućilo je stručnjacima da utvrde i gdje se najčešće kreću.
"Uspjeli smo da nađemo čvorište njihovih kretanja, a to je svakako Pivska visoravan", kaže Janjušević.
CZIP je još 2024. godine objavio da je od Agencije za zaštitu životne sredine dobio dozvolu za formiranje hranilišta za prihranu bjeloglavih supova u Parku prirode Piva - prvog takvog u Crnoj Gori.
Njegovo formiranje trebalo bi da doprinese očuvanju balkanske populacije ove ugrožene vrste i pticama koje već dolaze u Crnu Goru obezbijedi siguran izvor hrane. Bjeloglavi supovi, čiji raspon krila može dostići gotovo tri metra, imaju važnu ulogu u ekosistemu – hraneći se uginulim životinjama ubrzavaju njihovu razgradnju i smanjuju mogućnost širenja zaraza.
Mogućnost njihovog povratka oslanja se i na oporavljenu populaciju iz susjedne Srbije. U okviru projekta For.REST - Šumski turizam u prekograničnom području između Srbije i Crne Gore, obezbijeđeni su transport hrane i troškovi održavanja hranilišta "Kašan" na Jadovniku. Ideja je da se stabilna populacija sa Uvca preko Jadovnika širi dalje prema Crnoj Gori.
Projekat povezuje Žabljak i Plužine u Crnoj Gori sa Novom Varoši i Sjenicom u Srbiji, sa idejom da šuma i živi svijet u njoj budu dio turističke ponude, a da istovremeno ostanu sačuvani.
Prirodu želimo da koristimo, ali koliko smo spremni da je čuvamo?
Povratak vrste koja je nekada živjela u Crnoj Gori otvara i šire pitanje – koliko smo spremni da sačuvamo prirodu od koje istovremeno želimo da živimo.
Travel blogerka i nekadašnja direktorica Agencije za upravljanje zaštićenim područjima Podgorice Jasna Gajević smatra da Crna Gora na tom polju još ima mnogo posla.
"Kod nas ljudi hoće da zarade od prirode, ali neće da je zaštite.”
Gajević kao jedan od problema navodi odnos prema otpadu, mada primjećuje i pozitivne primjere - tokom posljednjih posjeta Nacionalnom parku Lovćen, kaže, gotovo da nije nailazila na smeće.
Upravo na ideji da priroda može donositi ekonomsku korist, ali samo ako ostane očuvana, zasniva se i projekat For.REST. Kroz šumski i ruralni turizam pokušavaju se povezati zaštita prirode i lokalna turistička ponuda.
U vremenu u kojem veliki dio dana prolazi između ekrana, telefona, informacija i obaveza, povratak prirodi dobija i neke nove forme. Jedna od njih je šumska terapija, radionica koju je za novinare u sklopu ovog projekta vodila Tamara Brajović.
Ona objašnjava da nije riječ o terapiji koju vodi terapeut, već o svjesnom i prisutnom boravku u prirodi jer i kada odemo u šumu često nastavljamo da razmišljamo o obavezama, razgovorima, onome što se dogodilo ili tek treba da uradimo.
"Zvukovi, mirisi, dodir, vazduh na koži, tekstura drveta ili svjetlost između krošnji postaju način da izađemo iz stalnog toka misli i vratimo se sebi“, kaže Brajović.
Smatra da paradoks savremenog života leži u tome što nikada nijesmo imali više mogućnosti da budemo povezani, a istovremeno smo se udaljili od sopstvenih potreba, prirodnog ritma i same prirode.
"Zato nam danas, pomalo paradoksalno, treba podsjećanje kako da jednostavno zastanemo“, kaže Brajović.
Boravak u prirodi, međutim, ne mora da se završi samo šetnjom. Sanja Radusinović, koja takođe vodi radionice, spojila ga je sa pisanjem, pa su učesnici radionice kroz slobodno pisanje pokušali da pretoče u riječi detalje koje su u prirodi primijetili, ali i utiske i osjećaje koje je taj boravak u njima pokrenuo.
Tako se dvije naizgled različite priče - o ljudima koji pokušavaju da se ponovo približe prirodi i bjeloglavim supovima koje pokušavamo da vratimo ipak susreću. Jer da bi se bjeloglavi supovi poslije više od dvije decenije ponovo nastanili ovdje, nije dovoljno da samo prelete granicu, moraju imati prirodu u koju se vrijedi vratiti - a na nama je da takva i ostane.
( Ivana Vlaović )