Vapaj za pravdom i podrškom: Svjedoci i žrtve u sudskim procesima za ratne zločine još bez sveobuhvatne pomoći sistema

Polovinom aprila ove godine dvije svjedokinje iz Hadžića, opštine u kantonu Sarajevo u Bosni i Hercegovini, hrabro su odlučile da pred sudskim vijećem Višeg suda u Podgorici, nakon 34 godine ispričaju kako su ostale bez oca, odnosno supruga i djevera tokom maja i juna 1992. godine, u procesu za ratni zločin koji se vodi protiv optuženog bivšeg policajca Zorana Gašovića.

Obje su ispričale da Gašovića nijesu poznavale, ali da su čule i imaju saznanja da je on bio organizator brojnih privođenja i mučenja muslimana sa područja Hadžića u “Garaži”, odakle su kasnije mnogi pod prisilom odvedeni i nikada se više nijesu vratili porodicama.

Tvrdnje dvije svjedokinje bile su povod da branilac Gašovića prigovori da su “instruisane”, uz komentar da bi tužilaštvo trebalo da ih krivično goni zbog davanja lažnog iskaza, dok su tužiteljka i pravni zastupnik oštećenih okarakterisali nastup advokata kao kampanju zastrašivanja budućih svjedoka.

I još jedan od svjedoka u postupku protiv Gašovića, stariji čovjek koji je govorio o događajima iz 1992. godine, pripremio je bilješke da tokom svjedočenja ne bi zaboravio nešto što je smatrao važnim. Za odbranu je, međutim, upravo ta bilješka bila povod da ga označi kao “instruisanog” i da najavi podnošenje krivične prijave, zbog čega je reagovalo sudsko vijeće i zamolilo svjedoka da pripremljeni papir odloži.

Konstatacije odbrane, ali i tužilaštva i advokata oštećenih, koje su se čule u sudnici, potvrdile su da je u Crnoj Gori potrebno što hitnije uspostavljanje stručnih službi pri tužilaštvu i sudu, kako bi se na adekvatan i sistemski način pružila pomoć i zaštita svjedocima i žrtvama ratnih zločina.

I na samom početku tog procesa, kada se u sudnici pojavilo 16 svjedoka i oštećenih iz BiH, došlo je do nezadovoljstva, jer je od članova porodica žrtava traženo da iz procesnih razloga napuste sudnicu, iako su na suđenje pozvani i za tu priliku su doputovali iz Sarajeva. Kako im to niko unaprijed nije najavio, niti ih obavijestio da ne mogu prisustvovati čitanju optužnice, svjedoci su bili vidno revoltirani i protestovali su prilikom izlaska iz sudnice.

Dok sudski proces Gašoviću traje, čini se da će svjedoci u ovom procesu morati da sačekaju na kompletnu stručnu i sistemsku pomoć u Crnoj Gori, jer je izmjenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku, koji je 17. septembra stupio na snagu, predviđen rok od godinu za uspostavljanje službi za podršku žrtvama i svjedocima.

U međuvremenu, podršku im pružaju nevladine organizacije.

Pred crnogorskim pravosuđem u toku je i žalbeni postupak nakon prvostepene osuđujuće presude Slobodanu Pekoviću za ratni zločin u Foči 1992, a zbog brojnih izviđajnih postupaka u Specijalnom državnom tužilaštvu očekuje se procesuiranje novih predmeta u vezi sa ratnim zločinima, koji su mahom počinjeni tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Tužilačka organizacija i sud sada imaju samo kontakt osobe za podršku žrtvama i svjedocima, a strateški plan je da stručne službe rade zajedno uz jasne procedure, kako bi obezbijedile sigurnost, povjerenje i kontinuitet podrške svjedocima.

Kako su pravosudni servisi još u povoju, za sada organizacije civilnog društva imaju ključnu ulogu u pružanju neposredne, praktične i psihosocijalne podrške.

Vrhovno državno tužilaštvo u odgovoru “Vijestima” naglasilo je da je njihov cilj da u što kraćem roku, odnosno prije zakonom predviđenog roka, uspostave službu za podršku.

“Uspostavljanje ovih službi podrazumijeva obezbjeđivanje odgovarajućih prostornih, tehničkih, kadrovskih i organizacionih uslova za pružanje podrške žrtvama, uključujući mogućnost njihovog odvojenog boravka, razgovora i pripreme za učešće u postupku, uz smanjenje rizika od kontakta sa osumnjičenim, odnosno okrivljenim”, naglasili su u VDT-u.

I dok je tužilaštvo najavilo skorije uspostavljanje službe za podršku svjedocima, Viši sud u Podgorici nije odgovorio na pitanja dokle se stiglo sa poboljšanjem institucionalnog kapaciteta za pružanje podrške svjedocima i oštećenim u krivičnim postupcima.

PRIRUČNIK - PUTOKAZ ZA SISTEMSKU PODRŠKU

TRIAL International - Ured u BiH i Akcija za ljudska prava (HRA) ljetos su objavili priručnik “Svjedok u centru postupka”, čiji je cilj bio da se predstave ključni aspekti procesuiranja ratnih zločina s posebnim fokusom na potrebe svjedoka kao i značaj sistemske podrške i zaštite, koja im mora biti pružena tokom sudskih postupaka.

Stručni saradnik i koordinator za podršku svjedocima Suda BiH i jedna od autorki priručnika “Svjedok u centru postupka”, Berina Smajić, naglasila je za “Vijesti” da taj materijal predstavlja alat koji ima značajan potencijal da unaprijedi kvalitet rada pravosudnih aktera, posebno profesionalaca koji se susrijeću sa svjedocima u predmetima ratnog zločina - seksualno nasilje, progon, zatočeništvo i psihofizičko nasilje.

“Priručnik upozorava da neadekvatna pitanja, ton ili postupanje mogu dovesti do ponovne traumatizacije žrtve. Posebno se naglašava da postupci i komunikacija pravosudnih aktera mogu dovesti do sekundarne viktimizacije, ukoliko nijesu zasnovani na razumijevanju traume i pristupu usmjerenom na žrtvu”, kazala je Smajić.

Sud BiH, odnosno tamošnje Odjeljenje za podršku svjedocima, u protekle dvije decenije pružilo je podršku za gotovo 19.000 svjedoka, a prema njihovim podacima, većina je svjedočila u predmetima ratnih zločina. Veliko iskustvo iz Sarajeva, koje je prenijeto u priručniku, može imati ključnu vrijednost za profesionalce u pravosudnom sistemu Crne Gore.

Iskustvo BiH, kako je to naglašeno u priručniku, pokazuje da razvoj institucionalnih mehanizama podrške ima višestruki efekat - doprinosi zaštiti dobrobiti svjedoka, povećava kvalitet iskaza i jača povjerenje u pravosudni sistem.

“Važnost priručnika vidim prije svega u tome što podršku svjedocima posmatra kao sastavni i obavezni dio procesa, a ne kao nešto što se pruža samo kada se pojavi neki problem. Svjedok nije samo izvor dokaza, nego osoba koja živi s dugotrajnim posljedicama traumatskog iskustva ukoliko pričamo o žrtvi. Tako dolazimo do važnosti da profesionalci koji dolaze u kontakt s svjedocima žrtvama, razumiju kako trauma može uticati na njihovo ponašanje, pamćenje, komunikaciju i reakcije za vrijeme davanja izjave ili svjedočenja. Priručnik bi trebalo da pomogne profesionalcima da na sistematičan i stručan način prepoznaju i procijene potrebe svjedoka i prilagode postupanje tim potrebama, a sve u cilju izbjegavanja dodatne traumatizacije i omogućavanje dostojanstvenog učešća u postupku”, pojasnila je Smajić.

KAD I TON UTIČE NA RATNU TRAUMU

Svjedoci u predmetima ratnih zločina često su osobe koje su preživjele izuzetno traumatične događaje, uključujući ubistva članova porodice, psihofizičku torturu, seksualno nasilje, zatočeništvo, pa je iskustvo iz BiH pokazalo da počesto ton ili način na koji im se postavlja pitanje mogu biti okidač za retraumatizaciju.

Poseban rizik uočen je tokom sudskih postupaka gdje suočavanje sa optuženima, ali i atmosfera ili komentar u toku suđenja kod svjedoka mogu izazvati strah, paniku, bespomoćnost, nemoć, nesigurnost...

“Jedna od osnovnih smjernica jeste trauma - informisani pristup, što znači da moramo razumjeti da reakcije svjedoka ne moraju biti znak nesaradnje, demotivizacije ili nepouzdanosti, nego da mogu biti posljedica traumatskog iskustva. Zbog toga je bitno znati koliki je značaj saslušavanja svjedoka bez požurivanja, pokazivanja razumijevanja i ulivanja povjerenja što u konačnici omogućava osjećaj sigurnosti. Bitno je voditi računa o samom postupku prije, za vrijeme i poslije svjedočenja, od dolaska svjedoka u sud i prostora u kojem svjedok boravi dok čeka svjedočenje do razgovora sa svjedokom poslije svjedočenja”, pojasnila je Smajić.

Koordinatora za podršku svjedocima Suda BiH navela je da višedecenijsko iskustvo te države u procesuiranju ratnih zločina ima veliki značaj za međuregionalnu saradnju.

“U BiH u sudovima gdje postoji odjel za podršku svjedocima ili kontakt osoba zadužena za podršku svjedocima postoje jasne procedure i smjernice za moguće izbjegavanje retraumatizacije i sekundarne traumatizacije svjedoka. Postoji i niz konketnih mjera koje podrazumijevaju odvojene čekaonice za svjedoke, adekvatnu pripremu svjedoka prije svjedočenja, dostupnost stručne psihološke podrške i kontinuiranu obuku profesionalaca”, pobrojala je Smajić kako to izgleda u BiH i naglasila da ne možemo očekivati od svjedoka da “bude jak”.

“Na institucijama je da se stvore uslovi u kojima teret, koji nose svjedoci, neće biti dodatno povećan samim procesom svjedočenja i postupkom. Kada svjedoku pružimo sigurnost, povjerenje, razumijevanje i odgovarajuću stručnu emocionalnu i psihološku podršku, kao i administrativno-tehničku pomoć time stvaramo i bolje uslove za kvalitetno svjedočenje i efikasnije provođenje postupka”, navela je Smajić.

Priručnik, koji su publikovali TRIAL International i HRA, kako je pojasnila ne može promijeniti praksu.

PROTOK VREMENA...

Praksa iz BiH, ali i iz crnogorskih sudnica, pokazala je da protok vremena može značajno da utiče na dostupnost svjedoka, ali i na način na koji pamte i reprodukuju događaje.

Berina Smajić, koja ima veliko iskustvo u radu sa svjedocima ratnih zločina, navodi da su svjedoci rezignirani jer je više od 30 godina prošlo je od vremena o kojem svjedoče.

“Osjećaju se razočarano jer smatraju da njihova tuga i pretrpljeni bol nijesu na vrijeme prepoznati, zbog čega im je potrebno dodatno osnaživanje i vraćanje povjerenja u pravdu i pravičnost. Svi mi kao akteri u sudskom postupku trebalo bi da budemo svjesni važnosti načina na koji se postupa sa žrtvom, te načina na koji se komunicira sa žrtvom kroz cijeli postupak. S tim u vezi dužni smo pronalaziti pozitivne resurse u smislu da bi žrtve krivičnih djela treba prepoznati, te prema njima postupati sa poštovanjem, na empatičan i profesionalan način bez diskriminacije bilo koje vrste”, navela je ona.

I Vrhovno državno tužilaštvo naglasilo je da su kroz dugogodišnji rad na predmetima ratnih zločina detektovali nekoliko ključnih izazova u praksi.

“Prije svega, suočavamo se s činjenicom da je od izvršenja krivičnih djela protekao veliki vremenski period, što značajno otežava pronalaženje i obezbjeđivanje materijalnih dokaza, kao i svjedoka. Svjedoci često nijesu dostupni, usljed različitih okolnosti, što dodatno otežava utvrđivanje svih relevantnih činjenica i okolnosti izvršenja krivičnih djela”, navode u VDT-u.

Pored toga, kako su pobrojali, ključni izazovi su i složenost regionalne pravosudne saradnje, kao i neophodnost pružanja maksimalne zaštite i podrške žrtvama koje odluče da svjedoče.

“Upravo zbog toga, naš prioritet ostaje dalje jačanje kapaciteta tužilaštva, unapređenje saradnje sa domaćim i međunarodnim institucijama, kao i stvaranje uslova za specijalizovanu podršku svjedocima”, navode u Vrhovnom državnom tužilaštvu i poručuju da je cilj Državnog tužilaštva da kroz efikasne istrage osigura pravdu za žrtve, postupajući prema njima sa najvišim stepenom pažnje, poštovanja i senzibiliteta.

VDT kroz EU4FAST obezbijedilo novac za opremanje sobe za razgovor

Vrhovno državno tužilaštvo odgovorilo je “Vijestima” da je u okviru podrške kroz projekat EU4FAST već opredijeljen novac za adaptaciju i opremanje posebne prostorije za razgovor sa žrtvama.

“Aktivnosti na uspostavljanju službi, dakle, već su započete, a cilj je da se cijeli proces sprovede sistemski i u okviru roka predviđenog Zakonikom o krivičnom postupku, kako bi nove službe od početka mogle da funkcionišu na način koji odgovara potrebama žrtava i standardima savremenog krivičnog postupka”, najavili su u VDT-u.

U Specijalnom državnom tužilaštvu postoje posebne prostorije za saslušavanje svjedoka i žrtava i njihovo opremanje je u toku, a nabavka opreme očekuje se do kraja 2026. godine.

VDT je naglasilo da zajedničko djelovanje državnih institucija i organizacija civilnog društva značajno za unaprjeđenje sistema podrške i zaštite žrtava i svjedoka.

“U predmetima ratnih zločina trebalo bi imati pristup koji žrtvu štiti, uz puno poštovanje njenog dostojanstva i potreba. Organizacije civilnog društva, zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu u neposrednom radu sa žrtvama, imaju značajna znanja o njihovim potrebama i mogu pružiti podršku državnim institucijama u kreiranju i primjeni mjera usmjerenih na zaštitu i podršku žrtvama. Takva saradnja doprinosi senzibilizaciji državnih tužilaca i drugih profesionalaca koji postupaju sa žrtvama krivičnih djela”.

VDT će u oktobru, u saradnji sa međunarodnim partnerima, organizovati regionalnu konferenciju o iskustvima podrške žrtvama i svjedocima koja će omogućiti unapređenje saradnje institucija i organizacija koje im pružaju podršku.

Plač, ćutanje, zbunjenost mogu biti posljedica traume

I druga autorka priručnika, psihološkinja Ana Jaredić pojasnila je da se tim materijalom pokušava profesionalcima približiti perspektiva - kako trauma utiče na pamćenje, emocije, ponašanje i sposobnost osobe da govori o onome što je preživjela, ali i šta profesionalci mogu da urade da postupak ne proizvede dodatnu štetu.

“Važno je razumjeti da reakcije traumatizovane osobe nijesu uvijek onakve kakve očekujemo. Neko će plakati, neko neće pokazivati gotovo nikakve emocije, neko će imati teškoće da događaje ispriča hronološki, dok će se nekih detalja sjećati veoma precizno. Razumijevanje tih reakcija važno je i za odnos prema svjedoku i za kvalitet samog postupka”, pojasnila je ona.

Jaredić navodi da svi profesionalci u sistemu trebalo bi da imaju osnovno znanje o traumi i njenim posljedicama.

“Plač, ćutanje, zbunjenost, teškoće u koncentraciji ili fragmentisano sjećanje mogu biti posljedice traumatskog iskustva i ne treba ih automatski tumačiti kao nedosljednost ili nevjerodostojnost. To znanje ne treba da bude rezervisano samo za psihologe ili zaposlene u službama podrške”, pojasnila je ona.

Jednako je važno, kako je naglasila, unaprijed prepoznati moguće prepreke i stresne situacije i, gdje god je moguće, ukloniti ih ili svesti na minimum.

“To znači da se obezbijedi da svjedok ne čeka zajedno sa optuženim, unaprijed provjeriti tehničku opremu kada se koriste posebne mjere zaštite, izbjeći nepotrebno čekanje i neizvjesnost, omogućiti pauzu i voditi računa o tome da se osoba tokom cijelog postupka osjeća sigurno i dostojanstveno”, preporuke su, koje je izdvojila Jaredić.

Priručnik posebno naglašava da postupanje prema svjedoku treba da bude dosljedno tokom cijelog procesa - od prvog kontakta do završetka njegovog učešća u postupku.

Jaredić smatra da podrška podrazumijeva mnogo više od psihološke pomoći u trenutku svjedočenja, te da ona počinje mnogo ranije, jasnim informacijama o tome šta osobu očekuje, procjenom njenih individualnih potreba, pripremom za svjedočenje, smanjivanjem neizvjesnosti i obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti, ali i nakon svjedočenja.

“Za mene je posebno važna poruka da dobro vođen postupak može imati i reparativnu dimenziju. Za mnoge žrtve pravda nije samo presuda. Važno je da je njihova patnja prepoznata, da su saslušane sa poštovanjem i da je njihovo iskustvo validirano. Takvo iskustvo može biti korak ka oporavku. Nasuprot tome, neosjetljivo postupanje, minimiziranje iskustva ili sekundarna viktimizacija mogu učiniti da isti taj postupak bude novo traumatsko iskustvo i korak unazad”, navodi ona.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta koji implementira TRIAL International u saradnji sa Akcijom za ljudska prava iz Crne Gore

( Biljana Nikolić )