STAV
Plate sad, dugovi kasnije
"Euro model" povećanja plata i infrastrukturni programi vrijedni više milijardi eura stižu istovremeno. Pravi test dolazi poslije izbora
Crna Gora se priprema da preuzme nekoliko krupnih obaveza odjednom, više nego u bilo kojem trenutku tokom proteklih decenija. Na jednoj strani je beton: završetak auto-puta Bar-Boljare, napredak Jadransko-jonskog koridora, modernizacija pruge i Luke Bar i širenje javnih investicija. Da ne zaboravim da dodam: most na Bojani. Na drugoj strani su prihodi građana. Euro model premijera Milojka Spajića obećava od januara 2027. minimalne neto plate od 1.000 do 1.400 eura, uz smanjenje poreza na rad.
Svaki od ovih ciljeva može se braniti sam za sebe. Teškoća je u tome što se svi finansiraju sa istog računa, iz državnog bilansa, a taj račun ima granice.
Argument Vlade u korist programa plata je jednostavan. Ako radnici imaju više novca, više će trošiti. Ta potrošnja otvara radna mjesta, izvlači aktivnost iz sive ekonomije i donosi dovoljno novih prihoda da nadoknadi porez kojeg se država odriče. Eliminisanje sive ekonomije širi poresku osnovicu, a rast turizma puni budžet kroz PDV, porez na dohodak i doprinose. Ako se, uz to, povećanje plata veže uz rast produktivnosti (malo vjerovatno), evo dobitne kombinacije. To nije nerazumna opklada.
Ipak, potrošnja ne vraća izgubljeni prihod euro za euro. Kada se država trajno odrekne prihoda dok plate, penzije i druge obaveze nastavljaju da rastu, razliku nešto mora pokriti: održiv rast, uspješno eliminisanje sive ekonomije, novi porezi ili fiskalna disciplina. Model funkcioniše samo ako se pokaže da su ti dobici trajni, a ne jednokratni.
Kako će ta razlika biti pokrivena, još nije pokazano. Prema pisanju Vijesti, predlozi zakona objavljeni su bez analiza fiskalne održivosti, procjena uticaja propisa i mišljenja Ministarstva finansija. Ministar finansija Novica Vuković, prema navodima, nije glasao o predlogu na elektronskoj sjednici Vlade, a izjavio je samo da mu je potrebno još vremena da ga analizira. Kada funkcioner odgovoran za državni bilans nije dao saglasnost, pitanje finansijske izdržljivosti više nije teoretsko.
Međunarodni monetarni fond se još nije oglasio o Euro modelu, ali njegova posljednja ocjena ostavlja malo sumnje o tome gdje stoji. U novembru 2025. Fond je ocijenio da su ranije reforme zarada doprinijele smanjenju neformalnog zapošljavanja, ali je upozorio na slabljenje fiskalne pozicije, rast domaće tražnje i pritisak na cijene. Pozvao je Crnu Goru da rast gradi na investicijama i diversifikaciji, a ne na potrošnji (MMF, novembar 2025). Treći, veći krug povećanja plata zasnovanih na potrošnji ide suprotno tom savjetu, i teško je zamisliti da će ga Fond u narednoj ocjeni dočekati sa odobravanjem.
Čak i ako se razlika koju stvara program plata može pokriti, to nije jedina velika obaveza države. Infrastruktura bi se mogla pokazati i većom. Auto-put, koridor, pruge i luka zajedno bi mogli koštati milijarde eura. Bespovratna sredstva EU, krediti EBRD-a i EIB-a, koncesije i stvarni privatni kapital mogu ublažiti neposredni udar, ali ne uklanjaju rizik. Državne garancije, obaveze minimalnog prihoda i plaćanja za raspoloživost mogu opteretiti budžet decenijama, čak i kada se u knjigama nikad ne pojave kao klasični javni dug. Projekat koji danas izgleda kao da je van bilansa sjutra može završiti pravo u njemu.
Na kraju, dakle, nije presudno koliko je ambiciozan svaki pojedinačni projekat, već redosljed kojim ih država preuzima i način na koji ih plaća. Raspon mogućih ishoda je širok. Ako Euro model u velikoj mjeri sam sebe finansira, EU grantovi pokriju značajan dio infrastrukture, a privatni investitori snose stvarni komercijalni rizik, javni dug bi do 2035. mogao ostati blizu 63 odsto BDP-a. Ako prihodi samo djelimično nadoknade gubitke, a finansiranje bude mješovito, dug se penje prema 72 odsto. A ako prihodi podbace dok se veliki projekti sve više oslanjaju na državno zaduživanje i garancije, približava se 85 odsto.
To su scenariji, ne prognoze. Oni pokazuju koliko se brzo izgledi mijenjaju kada država istovremeno finansira trajne obaveze prema prihodima građana i veliki kapitalni program.
Pristupanje EU ublažilo bi dio tog pritiska, jer otvara pristup evropskim infrastrukturnim fondovima. Ali nijedan fond EU neće trajno finansirati crnogorske plate, penzije ili ukinute doprinose. Te obaveze mora nositi crnogorska ekonomija i crnogorski budžet.
Upravo tu tajming zaslužuje pažnju. Euro model počinje u januaru 2027, a parlamentarni i lokalni izbori slijede 13. juna 2027. Taj redosljed otvara opravdano pitanje: da li je ovo najbolji raspored za ekonomiju, ili je izborni kalendar pomogao da se on odredi?
U svakom slučaju, birači će koristi vidjeti na platnim listićima prije nego što izađu na izbore. Pravi test dolazi kasnije, kada država bude morala da finansira stalne obaveze, refinansira postojeći dug i plati svoj dio velikih projekata. Presuda o Euro modelu biće ispisana u budžetima za 2028, 2029. i 2030. godinu, a ne u njegovim prvim mjesecima.
Ništa od ovoga ne čini ciljeve Crne Gore nelegitimnim. Opasnost je u tome da se previše skupih obaveza pokrene u istom trenutku. Pitanje nije da li povećati prihode građana ili graditi puteve i pruge, već šta mora prvo, šta može da čeka i koje rizike je država zaista spremna da preuzme. Vjerodostojna strategija mora opstati i nakon izbornog dana, kroz svaki naredni budžet…
Autor je građevinski inženjer
( Sado Dollaku )