BUNTOVNIK REALISTA
Njemačko pitanje ponovo na stolu
Do ovog mjeseca nijedna krajnje desna partija nije bila toliko blizu osvajanja apsolutne većine u Njemačkoj. Sada, kada se to dogodilo, a slične proruske snage jačaju i u Francuskoj, Evropljani moraju da se pripreme za najgori scenario
Šestog septembra krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila je 43,8 odsto glasova u saveznoj pokrajini Saksonija-Anhalt, ostavši na korak od apsolutne većine. Prvi put od osnivanja Savezne Republike Njemačke, jedna otvoreno etnonacionalistička, zapravo rasistička partija, koja zastupa program ideološki blizak nacionalsocijalizmu, nalazi se na pragu osvajanja vlasti.
Nije naročito utješno to što je Saksonija-Anhalt mala savezna pokrajina. Ono što se događa tamo moglo bi da se ponovi i drugdje, a ulozi su ogromni. Alternativa za Njemačku želi da Njemačka napusti NATO, Evropsku uniju i euro. Otvoreno podržava ruskog predsjednika Vladimira Putina i nastoji da spoljnu politiku zemlje preusmjeri sa Zapada ka Kremlju.
Šok zbog izbornog rezultata bio je utoliko veći što je Hrišćansko-demokratska unija (CDU), stranka desnog centra koja je do tada bila na vlasti u Saksoniji-Anhaltu, prošla veoma loše - ili, bolje rečeno, doživjela pravi debakl. Uprkos znatno većoj izlaznosti birača, njen udio u glasovima gotovo je prepolovljen. Za takav ishod mnogi su okrivili vladajuću koaliciju u Berlinu, a posebno kancelara Fridriha Merca. I to ne bez razloga.
Rasulo u CDU-u postalo je realna mogućnost i na nacionalnom nivou, što bi moglo da izazove krizu vladajuće koalicije i upravljanja zemljom iz Berlina. Njemačka se, naime, već suočava sa dugotrajnim privrednim zastojem, a istovremeno ne uspijeva da sprovede hitno potrebne reforme poreskog sistema i ključnih programa socijalne zaštite, među kojima su penzijski sistem, zdravstvena zaštita i dugotrajna njega.
Politička stabilnost i predvidljivost oduvijek su bile među temeljnim osloncima njemačke poslijeratne demokratije, i prije i poslije ujedinjenja 1990. godine. Čvrsta vladavina prava, strateška vezanost za Zapad i dosljedna posvećenost evropskim integracijama omogućile su Saveznoj Republici da izgradi povjerenje sa susjedima i nekadašnjim ratnim protivnicima. Upravo su ta načela stvorila uslove za ujedinjenje.
Da li se svemu tome sada bliži kraj? Da li se ti temelji urušavaju? Ako je tako, ostatak Evrope ponovo bi se suočio sa "njemačkim pitanjem". Evropljani bi, prvi put poslije mnogo decenija, morali da se zapitaju na koju stranu naginje najveća i najmoćnija zemlja među njima. Više ne bi mogli biti sigurni da je Njemačka čvrsto vezana za Evropu i NATO ili da ponovo kreće sopstvenim, nacionalnim putem.
Ništa, naravno, još nije odlučeno. Ali opasnost je stvarna, a kada se tome pridruži i nadolazeća politička kriza u Francuskoj, gdje krajnja desnica takođe jača, posljedice po Evropsku uniju mogle bi biti pogubne. Ostatak Evrope sada mora da računa s tim da se i Francuska i Njemačka - dvije najveće i nezamjenljive članice EU - suočavaju sa ozbiljnim unutrašnjim slabostima, pri čemu je svaka od njih iznutra ugrožena sopstvenom verzijom novog nacionalizma.
Obrisi evropskog košmara već se naziru. Zamislimo kakve bi posljedice nastale kada bi se politička i ekonomska kriza istovremeno produbile u Francuskoj i Njemačkoj. Na zapadnoj obali Rajne bila bi vlada bez parlamentarne većine, suočena sa slabim privrednim rastom i enormno visokim javnim dugom; na istočnoj bi bila zemlja koja se takođe bori sa slabim rastom, u kojoj se na saveznom nivou nazire politička nestabilnost i koja prolazi kroz očiglednu krizu identiteta.
U takvom scenariju, nezamjenljivi francusko-njemački motor Evropske unije prestao bi da radi. Ako bi dvije najveće i najvažnije članice podlegle političkoj renacionalizaciji, teško je zamisliti da bi EU i euro mogli da opstanu.
A što je još gore, ova nadolazeća egzistencijalna kriza EU odvija se u sjenci rata u Ukrajini koji se nastavlja, trajne ruske prijetnje evropskom kontinentu i američkog vojnog povlačenja iz Evrope. Naredne sedmice i mjeseci mogli bi biti presudni za Evropu. Novi nacionalizam predstavlja otvorenu izdaju poslijeratnog evropskog projekta i glas u korist Rusije. Hoće li evropski suverenitet, vrijednosti i sloboda preživjeti ovu i 2027. godinu, postalo je otvoreno pitanje.
Autor je bio ministar inostranih poslova i vicekancelar Njemačke od 1998. do 2005; predvodio je njemačku partiju Zelenih gotovo 20 godina
Copyright: Project Syndicate, 2026.
( Joška Fišer )