„Korekcije”, porodica koja ne umije da se popravi

Kada je HBO 2012. godine odustao od plana da ekranizuje bestseler Džonatana Frenzena “Korekcije”, pisac je, kako je sam priznao, od olakšanja izveo svoj prvi i posljednji kolut naprijed na travnjaku ispred kuće u Santa Kruzu, u Kaliforniji.

Prethodno je već postojao pokušaj da se roman pretvori u film, ali Frenzen nije bio naročito iznenađen njegovim neuspjehom. Još tada je upozoravao da je nemoguće njegovu složenu, gusto isprepletenu priču sabiti u igrani film.

Nekada je Frenzen televiziju smatrao “neprijateljem” ozbiljnog romanopisca. U čuvenom eseju koji je 1996. godine objavio u časopisu Harper’s, pišući o propadanju visoke književnosti, ogorčeno se žalio na “banalni uspon televizije”.

Ali poslije propasti projekta HBO-a počeo je da gleda “Breaking Bad”, “Nurse Jackie” i “Silicon Valley” i zavolio ih.

Danas, u vremenu društvenih mreža, vještačke inteligencije i beskrajnog skrolovanja, televizija mu čak počinje da liči na “prijatelja”.

I tako su “Korekcije”, 25 godina po objavljivanju, konačno dočekale svoju televizijsku adaptaciju: roman će biti pretočen u seriju od osam epizoda za Netfliks. Meril Strip igra Enid Lambert, majku porodice koja se grčevito drži sna o savršenom posljednjem porodičnom Božiću, dok njen muž Alfred propada od Parkinsonove bolesti i demencije, a životi njihove odrasle djece počinju da se raspadaju na užasne, ali istovremeno komične načine. Kada je Strip objavila da će učestvovati u projektu, Frenzen je osjetio da su se “šanse da se ova serija napravi popele iznad 50 odsto”.

Kaže da mu je ostalo još oko mjesec dana do završetka scenarija.

“Korekcije”, Frenzenov treći roman, osvojile su 2001. godine Nacionalnu književnu nagradu za prozu u Sjedinjenim Američkim Državama i ostale jedno od najprodavanijih djela književne proze posljednjih nekoliko decenija.

Roman je objavljen svega nekoliko dana prije terorističkih napada 11. septembra i u sebi sažima materijalizam, strepnje i samozadovoljstvo Amerike tokom njenog dugog 20. vijeka.

Ujedno je riječ o Frenzenovom najviše “autobiografskom romanu”, nastalom na osnovu njegovog odrastanja na američkom Srednjem zapadu.

Postoje porodice koje se raspadnu tako što se njihovi članovi jednostavno raziđu. Odu, naprave svoje živote, prestanu da se viđaju i, vremenom, nauče da jedni drugima budu stranci.

A postoje i one druge. One iz kojih čovjek ode, ali koje ipak nastavi da nosi sa sobom. Porodice čiji glasovi ostanu u glavi i onda kada više ne živimo pod istim krovom. Lambertovi iz romana “Korekcije” pripadaju drugoj vrsti.

Svako od njih je otišao svojim putem. Geri ima posao, novac, brak i djecu. Čip pokušava da sastavi ostatke profesionalnog i privatnog života. Deni je izgradila karijeru i vlastiti svijet. Njihovi roditelji, Enid i Alfred, ostali su u kući na Srednjem zapadu, zarobljeni u starosti, bolesti i navikama koje su godinama izgledale kao neka vrsta reda.

A ipak, niko od njih zapravo nije otišao. To je jedna od prvih stvari koje Frenzen u romanu tako precizno pogađa: od porodice je mnogo teže otići nego iz kuće.

“Korekcije” se često nazivaju velikim američkim porodičnim romanom. To jeste tačno, ali nije dovoljno. Frenzen koristi porodicu da bi otvorio mnogo širi prostor: novac, potrošnju, depresiju, ambiciju, starenje, seksualnost, društveni satus, bolest i jednu vrlo američku, a zapravo vrlo ljudsku potrebu - da vjerujemo kako se život može srediti ako dovoljno dobro utvrdimo šta je u njemu pošlo naopako.

Zato je naslov romana toliko važan. Korekcija zvuči kao nešto bezazleno. Nešto nije kako treba, pa ćemo to malo podesiti. Pogrešna odluka može da se ispravi. Loš brak može da se popravi. Propala karijera može da dobije novi početak. Ako nismo zadovoljni sobom, možemo promijeniti posao, grad, izgled, navike, partnera, život. Kao da je čovjek samo malo komplikovaniji uređaj. U svijetu Lambertovih gotovo sve izgleda kao da bi moglo da se koriguje. Samo što se ljudi ne popravljaju baš tako lako.

Enid Lambert možda najviše vjeruje u tu mogućnost. Ona želi da stvari budu na svom mjestu. Kuća treba da izgleda kako treba. Djeca bi trebalo da dođu za Božić. Porodica bi trebalo da bude zajedno. Život bi, nekako, ponovo trebalo da liči na ono što je Enid zamislila da život jeste.

Na prvi pogled, njena želja je dirljiva. Majka samo želi svoju djecu za stolom. Ali kod Enid ta želja za zajedništvom vrlo lako prelazi u potrebu za kontrolom. Ona ne želi samo da vidi svoju djecu. Ona želi da ih vidi onakve kakvima ih je zamislila. Tu počinje njena tragedija.

Geri ima probleme koje ne želi da prizna. Čip je napravio od sopstvenog neuspjeha gotovo čitav identitet. Deni pokušava da izgradi život koji neće zavisiti od roditeljskih očekivanja. Svako od njih ima svoje tajne, poraze i načine da preživi.

Enid, međutim, vjeruje da bi se stvari nekako mogle srediti kada bi samo svi sjeli za isti sto.

U tome ima nečeg smiješnog, ali i duboko tužnog. Jer gotovo svako ko je ikada pokušao da okupi porodicu zna tu iluziju: da će jedan praznik, jedan ručak, jedan razgovor ili jedan telefonski poziv uspjeti da poništi godine ćutanja. Enid nije glupa žena. Ona je žena koja previše vjeruje u mogućnost reda. I možda je upravo zbog toga tako stvarna i ljudska.

Ako je Enid zarobljena u pokušaju da popravi porodicu, njen muž Alfred je zarobljen u pokušaju da popravi svijet.

Alfred je inženjer i njegov način razmišljanja počiva na funkciji, redu, disciplini i predvidljivosti. On pripada generaciji koja je vjerovala u jednu prilično jednostavnu jednačinu života: čovjek radi, štedi, gradi kuću, podiže djecu i jednog dana zasluženo ostari. Problem je u tome što bolest ne poštuje takve planove.

Alfred boluje od Parkinsonove bolesti i njegovo propadanje jedna je od najtežih linija romana. Čovjek koji je gotovo cijelog života vjerovao u kontrolu postaje sve manje sposoban da kontroliše vlastito tijelo. Pokreti mu izmiču. Pamćenje slabi. Svijet koji je nekada bio čvrst i razumljiv počinje da se raspada. U tome postoji gotovo brutalna ironija.

Alfred je čovjek koji je vjerovao da se stvari mogu popraviti upravo onda kada njegovo vlastito tijelo postaje nešto što više ne može popraviti.

Njegova bolest zbog toga nije samo porodična tragedija. Ona postaje i svojevrsna slika čitavog svijeta Lambertovih. Nekada funkcionalan sistem više ne funkcioniše kako bi trebalo. A što se više pokušava vratiti u prvobitno stanje, to je jasnije da povratka nema.

Alfredov podrum, pun stvari, alata i ostataka prošlosti, gotovo djeluje kao muzej tog svijeta. Sve je sačuvano, sve je nekada imalo svoju svrhu, a ipak ništa od toga više ne može da vrati vrijeme. I onda dolaze djeca.

Tri različita života, tri različita oblika istog nemira.

Geri Lambert je spolja najuspješniji. Ima novac, karijeru, porodicu i društveni status. Kada bi se sreća mogla izmjeriti spoljnim pokazateljima, Geri bi morao biti srećan. Ali nije.

Njegova depresija je jedna od najpreciznijih Frenzenovih slika modernog nezadovoljstva. Geri ima gotovo sve ono što mu je život govorio da treba da želi, a ipak ne uspijeva da osjeti da mu to nešto znači. I tu roman postaje neugodan. Geri ne pati zato što nema dovoljno. Pati uprkos tome što ima dovoljno. Njegov problem ne može da se riješi novim automobilom, boljim poslom ili većom kućom. A upravo je to zamka svijeta u kojem je odrastao: ako nisi srećan, možda ti samo nešto još nedostaje. Još novca. Još jedan uspjeh. Još jedna kupovina. Još jedna promjena. Geri je čovjek koji je stigao tamo gdje je trebalo da stigne i tek tada shvatio da ga tamo nije čekalo ono što je očekivao.

Nasuprot njemu stoji Čip Lambert. Ako je Geri pretjerano uspješan, Čip je gotovo komično neuspješan. Nekadašnji univerzitetski profesor i čovjek koji želi da bude pisac, intelektualac, neko ko će živjeti od vlastitih ideja, završava sve dalje od slike koju je imao o sebi. Ali Čip je dovoljno inteligentan da vidi sopstvene slabosti. I tu Frenzen pravi jednu od svojih najboljih ironija: razumjeti vlastiti neuspjeh ne znači automatski znati kako da ga zaustavimo.

Čip može da objasni zašto mu se život raspada. Može čak i da se šali na svoj račun. Može da prepozna apsurd u kojem živi. I opet će napraviti novi pogrešan izbor.

To je jedna od bolnijih istina romana. Čovjek može vrlo dobro poznavati sebe, a ipak nastaviti da radi upravo ono što zna da mu šteti. Samoironija nije isto što i promjena.

A onda je tu Deni Lambert, najmlađa, možda najbliža roditeljima upravo zato što najviše pokušava da pobjegne od njih. Deni je sposobna, obrazovana i samostalna. Ali njena samostalnost nije jednostavna sloboda. I ona sa sobom nosi porodicu iz koje je otišla.

To je ono što Frenzen posebno dobro razumije: odrastanje ne znači nužno oslobađanje od roditelja. Ponekad samo znači da roditeljske glasove počnemo da nosimo u sebi.

Čak i kada ih više ne slušamo. Čak i kada im se suprotstavljamo. Čak i kada mislimo da smo potpuno drugačiji od njih.

Zbog toga bi bilo previše lako “Korekcije” svesti na roman o disfunkcionalnoj porodici.

Lambertovi jesu disfunkcionalni, ali njihova disfunkcija nije ništa egzotično. Niko od njih nije čudovište. Niko nije jednostavno krivac. To su ljudi koji se vole na nespretne načine.

Ljudi koji povređuju jedni druge upravo onda kada pokušavaju da pomognu.

Ljudi koji ćute kada bi trebalo da govore, a govore kada bi možda bilo bolje da ćute.

Ljudi koji nekoga vole i istovremeno ne mogu da ga podnesu.

Ljudi koji žele dobro, pa urade nešto sebično.

I baš zato djeluju stvarno.

Frenzen ne pokušava da te njihove protivrečnosti ukloni. Naprotiv, ostavlja ih zajedno. Njegovi likovi mogu biti smiješni, sebični, frustrirajući i nepodnošljivi, a onda, samo nekoliko stranica kasnije, toliko ljudski da nam postane neprijatno što smo im se smijali. To je i razlog zbog kojeg je humor u ovom romanu toliko važan.

“Korekcije” nisu tragedija u kojoj svi likovi dostojanstveno pate. Kod Frenzena su bolest, depresija, novac, seksualnost, bračne svađe i porodične tenzije često groteskni. Čitalac se smije u trenucima u kojima bi možda očekivao da mu bude neprijatno. Ali upravo tako život često izgleda. Čovjek može biti očajan i smiješan u isto vrijeme.

Može nekoga voljeti i ne podnositi ga.

Može biti dobar čovjek i napraviti nešto užasno sebično.

Može znati šta je ispravno i ipak uraditi suprotno.

Frenzen ne pokušava da nas zaštiti od tih kontradikcija. Zbog toga roman istovremeno funkcioniše kao satira i kao porodična tragedija.

Ali Lambertovi ne žive u vakuumu.

Njihova porodica se raspada zajedno sa svijetom koji se oko njih mijenja. Generacija Enid i Alfreda vjerovala je u rad, štednju, vlasništvo i relativno stabilan građanski život. Njihova djeca ulaze u svijet u kojem su te sigurnosti sve manje čvrste, a novac, tržišta i potrošnja sve više određuju način na koji ljudi gledaju i sebe i druge.

Novac više nije samo sredstvo za život. On postaje mjera vrijednosti. I tu naslov romana dobija još jedno značenje. U finansijskom svijetu korekcija znači pad vrijednosti nakon perioda rasta.

Ali kod Frenzena se ne koriguju samo berzanske vrijednosti.

Korigujemo vlastite predstave o sebi. Američki san se koriguje. Predstava o uspjehu se koriguje. Predstava o porodici se koriguje. Predstava o tome koliko novac može da nas učini srećnim - takođe.

Zbog toga roman, iako duboko ukorijenjen u svoje vrijeme, nije ostao zarobljen u njemu. Njegova osnovna tema i dalje djeluje neprijatno poznato: stalno smo pozvani da budemo bolja verzija sebe.

Da izgledamo bolje.

Da zaradimo više.

Da budemo uspješniji.

Zdraviji.

Smireniji.

Da popravimo odnos.

Da popravimo sebe.

Kao da je život projekat koji nikada nije završen. I možda upravo tu “Korekcije” postaju veće od priče o jednoj američkoj porodici. Jer šta ako problem nije uvijek u tome što nešto nije dovoljno dobro? Šta ako ponekad problem nastaje iz same potrebe da sve mora biti bolje?

Enid želi da popravi porodicu.

Geri želi da popravi vlastiti život.

Čip želi da popravi svoju karijeru i sliku o sebi.

Deni pokušava da napravi život koji neće biti određen porodicom.

Alfred je čitavog života vjerovao da se stvari mogu učiniti funkcionalnim.

Svi oni, na različite načine, pokušavaju da stignu do neke zamišljene verzije života u kojoj bi konačno sve bilo kako treba. A možda takva verzija ne postoji.

Zato je Enidina božićna želja važnija nego što na prvi pogled izgleda. Ona želi porodicu za stolom. Ne nužno savršenu porodicu, bar ne svjesno. Samo želi da budu zajedno.

Ali upravo tu leži paradoks završnog dijela romana: kada se porodica ponovo okupi, ništa zapravo nije popravljeno.

Alfred je i dalje bolestan. Geri je i dalje Geri. Čip je i dalje Čip. Deni i dalje nosi vlastite probleme.

Enid nije odjednom postala žena koja savršeno razumije svoju djecu.

Nema čudesnog porodičnog iscjeljenja.

Nema velikog sentimentalnog rješenja.

I dobro je što ga nema.

Jer da je Frenzen završio roman porukom da se porodica može spasiti ako se svi samo dovoljno vole, poništio bi gotovo sve što je do tada napisao.

Njegova ideja je mnogo skromnija. Možda nije potrebno da jedni druge popravimo. Možda je ponekad dovoljno da ostanemo tu. Da sjednemo za isti sto. Da pogledamo jedni druge i priznamo, makar bez riječi, da smo svi pomalo promašili život kakav smo zamišljali.

To nije mali trenutak.

Možda je to čak i najviše što odrasli ljudi mogu da dobiju od porodice: ne savršeno pomirenje, nego kratko priznanje da smo i dalje povezani, uprkos svemu.

U tom smislu, “Korekcije” nisu roman o popravljanju. One su roman o trenutku kada čovjek polako počne da shvata da ne mora sve što je slomljeno biti popravljeno.

Roditelji ostare. Djeca odu. Brakovi se promijene. Tijelo izda. Novac ne donese ono što je obećavao. Karijera ne ispuni prazninu. Neke odluke ostanu pogrešne. Neke riječi se ne mogu povući. Neke stvari jednostavno zakasne.

A ljudi koje volimo ostanu ljudi - nesavršeni, teški, ponekad sebični, često neshvatljivi.

Možda je to ono što Lambertovi, na kraju, moraju da nauče. Ne da poprave jedni druge.

Nego da prestanu da očekuju da će iko od njih postati ona savršena verzija sebe koju su jedni drugima godinama zamišljali.

Jer možda je i to jedna vrsta korekcije: ne promijeniti život, nego promijeniti očekivanje od života. Ne tražiti više od ljudi da budu ono što nisu. Ne zahtijevati od prošlosti da se vrati.

Ne pokušavati od bolesti napraviti grešku koja se može ispraviti. Ne vjerovati da će još novca, još jedan uspjeh ili još jedan novi početak konačno popuniti ono što nedostaje.

Neke stvari nisu problemi. One su jednostavno život.

I zato je posljednji osjećaj koji “Korekcije” ostavljaju manje nalik na pobjedu, a više na tiho prihvatanje. Lambertovi ne postaju savršena porodica.

Ne postaju ni posebno srećni ljudi. Samo, na trenutak, ponovo postaju porodica.

Možda je to malo. Ali u svijetu u kojem svi neprestano pokušavaju da poprave sebe, druge i vlastite živote, možda i nije.

Možda je dovoljno da se, poslije svega, još uvijek možemo naći za istim stolom.

I da nam, uprkos svim pukotinama, još uvijek bude važno ko sjedi preko puta nas.

( Nina Vujačić )