„Agonija i vedrina” kao slika društva u raspadu

Pisac Srđan Valjarević predstavio je u Podgorici svoj roman “Agonija i vedrina”, u okviru prve večeri Međunarodnog festivala književnosti, koji se održava na Trgu nezavisnosti. Roman kroz porodičnu priču, apsurd, humor i niz neobičnih likova otvara prostor za čitanje o društvu koje se decenijama suočava sa istim ili sličnim problemima. Iako Valjarević svoje junake ne koristi prvenstveno kao direktan politički komentar, njihov život i međusobna nerazumijevanja postaju način da se govori o vremenu u kojem žive.

Sa Valjarevićem je razgovarao Stefan Sinanović, a tema večeri bili su njegovi književni junaci Gojko i Dobrila, odnosno Fric i Dobrila, koji se u njegovim tekstovima pojavljuju još od kraja devedesetih, kao i njihov odnos prema društvu, porodici i vremenu u kojem žive. Takođe, bilo je riječi i o filmu koji će biti rađen po romanu, u režiji Gorana Markovića. Scenario za film je završen, a u glavnoj podjeli nalaze se Boris Isaković i Jasna Đuričić.

Sinanović je podsjetio da su Gojko i Dobrila prvi put počeli da se pojavljuju u Valjarevićevim kolumnama 1998. godine, kada je autor sarađivao sa listom “Danas”. Valjarević je objasnio da je tada tražio formu kroz koju bi iz nedjelje u nedjelju mogao da komentariše ono što se dešava oko njega, iako, kako je rekao, nije imao posebnu strast prema politici niti potrebu da je direktno prenosi u književnost.

“Morao sam da nađem neki način. Oni su mi ponudili da smislim nešto što bih pisao iz nedjelje u nedjelju. Pošto nemam tako jaku strast prema politici, pogotovo ne da je transponujem u literaturu, ovo rješenje, kao neka vrsta serije, da imam junake koji će da pričaju i komentarišu ono što se dešava okolo, činilo mi se idealnim”, kazao je Valjarević.

Gojko i Dobrila su u početku bili sami, da bi im se kasnije pridružio i sin Mate, koji je, u jednom od karakterističnih apsurdnih postupaka autora, “rođen” sa deset godina.

Prvi ciklus priča Valjarević je pisao do otprilike 2002. godine, nakon čega su njegovi junaci otišli iz Srbije i nastanili se u Švajcarskoj. Gotovo dvije decenije kasnije, 2019. godine, dobio je ponudu “Nedeljnika” da nastavi priču. Gojko je u međuvremenu postao Fric, po uzoru na njemačkog reditelja Frica Langa.

“Otišli su iz Srbije 2002. godine, nisam o tome pisao. I onda sam ih kao vratio i tako je počeo ovaj novi dio”, rekao je Valjarević.

Povratak junaka u Srbiju odvijao se u vrijeme protesta “Jedan od pet miliona”, a potom su kroz priču prošli i period pandemije koronavirusa i novi protesti. Autor je, međutim, u jednom trenutku shvatio da mu je postalo zamorno da njegovi junaci stalno komentarišu politička zbivanja.

Tada ih je, kako je objasnio, “zaključao u stan”.

U tom prostoru pojavljuju se novi likovi - penzionisani profesor filozofije koji se useljava kod njih jer mu je dosadilo da živi sam, kao i Kinez Li, nekadašnji ugostitelj koji odlučuje da postane konceptualni umjetnik. Upravo je život u stanu i odnosi među tim likovima postao novo polje Valjarevićevog književnog interesovanja.

“Postali su mi dosadni, u stvari, da pratim i da oni komentarišu politiku. Onda sam shvatio da je najbolja ideja da ih zaključam u stan i da dolaze komšije kod njih. Tu su onda ti novi likovi. I onda mi je postalo zanimljivo da samo pišem o tome, onome što se dešava u stanu”, kazao je.

U romanu “Agonija i vedrina” porodica je već ozbiljno razgrađena. Dobrila je otišla, Mate živi u Švajcarskoj, dok Fric ostaje u stanu sa ostalim likovima. Sinanović je pitao Valjarevića može li se raspad te porodice posmatrati i kao slika šireg raspada društva.

Valjarević je odgovorio da takvo čitanje postoji, posebno kada se uzmu u obzir, kako je rekao, dugogodišnja loša organizovanost društva i ostrašćenost.

"Može, pogotovo što mislim da je jedan od glavnih razloga zašto je društvo u Srbiji u ozbiljnoj silaznoj putanji već decenijama i to zbog tog neprihvatanja nekih stvari, odnosno, jako loše organizovanosti bilo čega, pa onda ostrašćenosti i tako dalje", rekao je.

Posebno mjesto u romanu ima Fricova ambivalentna religioznost. On se ujutru pojavljuje u srebrnoj, odnosno sivoj odori nalik svešteničkoj mantiji, uz duhovne poruke i citate, dok je Dobrila ateistkinja. Njihova nemogućnost da razumiju jedno drugo postaje jedan od motiva koji doprinose udaljavanju članova porodice.

“Problem je, ja mislim, i inače u društvu, a problem je u ovoj porodici, a to je da niko od njih ne pokazuje volju da razumije drugoga”, kazao je Valjarević.

U tom smislu, važan motiv u romanu predstavljaju i poruke koje se likovima pojavljuju na odjeći. One predstavljaju svojevrsni dodatni nivo komunikacije među junacima, koji ni kroz direktan razgovor ne uspijevaju da pronađu zajednički jezik.

Valjarević je govorio i o naratoru koji u romanu postaje jedan od likova, svojevrsni autorov alter ego. Lik pisca prati Frica i ostale junake, komentariše njihov život, ali istovremeno trpi zbog sopstvenog višegodišnjeg rada na tekstu. Na kraju završava na psihijatrijskom liječenju.

“Meni je bilo stvarno naporno da stalno smišljam neko ludilo. Onda mi je nešto falilo, pa sam se jednostavno dosjetio najjednostavnije da uključim samog sebe koji pati zbog tog rada”, kazao je Valjarević.

Razgovor je otvorio i pitanje regionalnog karaktera Valjarevićevih junaka. Iako je autor prvenstveno usredsređen na Srbiju, njegovi likovi u jednom trenutku odlaze na Korčulu, pominju se Bosna i drugi prostori bivše Jugoslavije, dok je i sam Valjarević dio tekstova pisao tokom putovanja, iz hotelskih soba i različitih gradova.

Jedna od tema večeri bila je i vedrina koja, uprkos naslovu romana, često djeluje kao da izostaje iz svijeta njegovih junaka. Valjarević je, međutim, podsjetio na Samjuela Beketa i njegovu misao da, kada je čovjek “u gov*ima do guše”, jedino što mu preostaje jeste da pjeva.

“Bar sam sačuvao, ili pokušao da sačuvam, neki ton tog pričanja priče da bude vedar koliko je to moguće u toj situaciji”, kazao je.

Na kraju razgovora, Sinanović je otvorio pitanje budućnosti Valjarevićevih junaka i društva koje ostavljaju iza sebe. Valjarević je odgovorio da za Srbiju nakon njihovog odlaska ne ostaje ništa bitno drugačije od onoga što su zatekli.

“Istu kakvu su zatekli kad su došli... Mislim, istu kakva je bila i 2002. Iako djeluje sad iz ove pozicije da je nešto tada bilo mnogo drugačije, nije”, rekao je.

Dodao je da je, paradoksalno, njegov utisak da je društvo u Srbiji tokom devedesetih bilo “puno zdravije nego danas”.

( David Todorović )