Iz ratom okovanog Sarajeva do idola nacije: Kako je Edin Džeko za ljude u Bosni i Hercegovini postao više od fudbalera
Čovjek zbog kojeg je BiH vjerovala u čuda i zbog kojeg ih je, na kraju krajeva, i ostvarivala
Kraj jednog od najboljih i najljepših poglavlja za bosanskohercegovački fudbal. Poslije 19 godina reprezentativnu karijeru završio je Edin Džeko. Zenica je prošle noći disala kao jedno, bila centar BiH, a stadion Bilino polje premali za sve one koji su htjeli da dođu i isprate Džeka u zasluženu reprezentativnu penziju.
Odigrao je 152 utakmice za „zmajeve“, postigao 73 gola, apsolutni rekorder u obje kategorije. Ali, nije zenička arena rasprodata za - simbolično - 11 minuta zbog toga, rasprodata bi bila i da je odigrao mnogo manje mečeva i postigao koji pogodak manje. Džeko je tokom karijere ponašanjem, stavom i karakterom sebe izgradio u idola cijele nacije. Dva odlaska na Svjetsko prvenstvo – malo li je?
Status idola, nekoga na koga se ugledaju generacije i generacije bh. fudbalera, izgrađen je, osim velikih igračkih kvaliteta, i zbog ljudskih kvaliteta. Zbog toga ljudi u Bosni i Hercegovini na njega ne gledaju kao na fudbalera. Posmatraju Edina kao pravog ambasadora njihove države, nekoga ko ih na pravi način predstavlja svijetu.
Dan prije jučerašnje utakmice iznad jednog od simbola Sarajeva, Vječne vatre, razvijen je veliki Džekov dres sa njegovim brojem 11. Sve je bilo u znaku tog broja. Čuveni specijalitet "10 u pola sa lukom" juče je, u znak Džekovu čast, bio "11 u poa sa lukom". Na vozilima gradskog prevoza u glavnom gradu BiH istaknut je broj 11 sa zahvalnicom kapitenu za sve što je uradio za državu - kako na terenu tako i van njega.
Džekov karakter nešto je drugačije – savršen spoj sarajevskog mangupluka, ali i onog pravog gospodskog šmeka sa kojim je „harao“ najjačim svjetskim ligama. Sve se to oblikovalo kroz ratne godine u Sarajevu tokom kojih je Edin odrastao.
“Bio sam dijete kada je počeo rat i nisam bio svjestan mnogih stvari, ali rat vas natjera da brže rastete, da učite stvari koje nikada ne biste učili i da živite drugačije”, rekao je svojevremeno sadašnji napadač Šalkea.
Majka Belma je važna figura u njegovom životu, a da nije bilo njene intuicije, pitanje šta bi se dogodilo sa njenim sinom.
“Spasila mi je život kada mi jednom nije dopustila da igram fudbal sa prijateljima na livadi. Par minuta kasnije granata je pala na tu livadu i mnogi moji prijatelji su poginuli”, kazao je Džeko u jednom od intervjua za “Bild” nakon potpisa za Volfsburg.
Ipak, ni te užasne ratne godine nisu ugasile volju za fudbalom u Edinu. Ubrzo nakon okončanja ratnih dešavanja na prostoru BiH sa 10 godina počeo je da trenira fudbal u Željezničaru. Odatle u Češku, pa onda u Volfsburg, a u međuvremenu stigao je prvi poziv u reprezentaciju. Pozvao ga je tadašnji selektor BiH Fuad Muzurović u maju 2007. godine. Dobio je priliku da debituje i odmah je zablistao – u pobjedi nad Turskom (3:2) na stadionu “Asim Ferhatović Hase” u Sarajevo Džeko je postigao prvi od svoja 73 gola u dresu sa nacionalnim grbom.
KAKO JE POSTAO “DIJAMANT”
Džeko je sa godinama, zahvaljujući odličnim partijama kako u klubovima tako i u reprezentaciji, postao poznat po nadimku “dijamant”.
Sportski novinar Marjan Mijajlović je tokom prenosa utakmice Belgija – BiH (2:4) u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2010. godine prilikom Džekovog majstorskog pogotka za 0:1 u sedmom minutu uzviknuo “Dijamantu!”. Danas, 17 godina nakon te utakmice, to je opšteprihvaćeni nadimak za Džeka.
GLAVNI I ODGOVORNI ZA MUNDIJAL 2014.
Snovi svih generacija kako fudbalskih radnika tako i navijača u Bosni i Hercegovini ispunili su se u oktobru 2013. godine. “Zmajevi” su pobjedom nad Litvanijom tada zvanično osigurali istorijski plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu koje se održavalo 2014. Nije baš realno jednog igrača isticati u prvi plan iz tog tima Safeta Sušića, s obzirom da je bilo mnogo klase u istom, ali ako je potrebno onda je to upravo Džeko.
U kvalifikacijama za to takmičenje BiH je postigla 30 golova, a čak 10 je bilo upravo Edinovo djelo.
“Taj turnir je bio istorijski za nas. Pokazao je da Bosna i Hercegovina može biti na najvećoj sceni. Ujedinio je narod i čak i danas, kada se spomene Brazil 2014, ljudi se osmjehnu”, rekao je Džeko jednom prilikom.
Na Mundijalu “zmajevima” su sudije poništenim potpuno regularnim golom protiv Nigerije, koji je dao upravo Džeko, oduzeli šansu da se vjerovatno nađu u nokaut fazi. Ipak, Edin je protiv Irana uspio da zatrese mrežu, što je ostao njegov prvi i jedini gol na prvenstvima svijeta u dresu reprezentacije.
BIO JE TU I KADA JE BILO NAJTEŽE
Priroda čovjeka je da ne pomišlja da odustane kada sve ide glatko i lagano. Međutim, kada se zakomplikuje, mnogi razmišljaju da “dignu sidro”. Godinama nakon tog Svjetskog prvenstva u Brazilu fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine padala je sve niže i niže.
Kao na traci su se mijenjali selektori, igrači, interesovanje publike opadalo, bilo i nekih neprijatnih scena, ali Džeko je uvijek bio tu. I baš tu je odgovor na pitanje zašto ga ljudi u BiH toliko vole – osim što je uvijek bio tu da postigne važan gol, dva ili tri.
U ULOZI VOĐE NOVOJ GENERACIJI
Kada je u aprilu 2024. na klupu “zmajeva” došao Sergej Barbarez osjetilo se da neki novi, pozitivni, talas za bh. fudbal stiže. Upravo to se i dogodilo. Mnogo talentovanih mladih fudbalera rođenih van, ali porijeklom iz BiH prihvatilo je poziv da obuku dres “zmajeva”, a ulogu mentora, vođe i produžene selektorove ruke preuzeo je ko drugi nego Edin Džeko.
Polako je kalio mlade momke, patio sa njima kroz najteži poraz u istoriji reprezentacije od Njemačke (7:0) i onda im se u martu ove godine vratilo.
Kroz kvalifikacionu grupu H završili su drugi i došli do baraža za Svjetsko prvenstvo. Prvi rival bio je Vels, na strani. Sjajan gol Danijela Džejmsa doveo je Velšane u vođstvo, djelovalo je da se brzo gasi san “zmajeva” o drugom odlasku na Mundijal, ali Džeko nije želio da se tek tako oprosti od nacionalnog dresa – nebeski skok u 86. minutu i gol koji je, ispostaviće se, odveo meč prvo u produžetke, a onda i na penale.
Izborila je Bosna i Hercegovina kroz taj rulet finale baraža protiv Italije. Kao kapiten je predvodio “zmajeve” do jedne od najvećih pobjeda u istoriji bh. fudbala i noći o kojoj će se pričati narednim generacijama.
Reprezentativnu karijeru Edin je krunisao još jednim istorijskim rezultatom – plasmanom u nokaut fazu Svjetskog prvenstva.
I tako je sinoć pred svojom publikom, pred svojim narodom, spustio zavjesu. Predao štafetu mlađima, a na konferenciji za medije prije meča kapitenski stao ispred cijele generacije i poručio navijačima i novinarima da “mu čuvaju djecu”.
Na pitanje da li postoji mogućnost da se vrati ikad u nacionalni tim, imao je odgovor baš onako u njegovom stilu: “Taman je”.
Sada je vrijeme da neki drugi igrači preuzmu njegovu ulogu. Pravi šampioni to osjete, prepoznaju... A Edin Džeko to svakako jeste.
( Andrej Žepačkić )