Tehno-fašizam: Pravo na zajedničko mjesto

Tehnofeudalce, poput Ilona Maska i Džefa Bezosa, Sama Altmana, nazivaju - novim, tehnokapitalističkim fašistima, opsjednutim onim što smo u nekim tekstovima nazivali - kolonizacija kosmosa putem tehnonauke. Vizija njihove budućnosti uglavnom je izvanzemaljska, orbitalna ontologija, moguća za one koji imaju znatan politički i svaki drugi uticaj, koji imaju moć (S1) da budu ne samo zvanice ili dekor događaja, poput ljudi iz svijeta biznisa (godišnje okupljeni u Davosu), koji su bili na spisku vjenčanja vijeka u Veneciji koji je upriličio Bezos.

Milenijum se otvorio izmima - kraj, smrt, svršetak, popis je bio podugačak, od kraja uma, smrti znanja, do svršetka svijeta. Tim, kako bi još Kant rekao, ‘zastrašujućim tonovima’ iznova usvojenim u filozofiji, sociologiji, psihologiji (Erik Hobsbaum knjiga pod naslovom ‘Kraj kulture’, nesumnjivo izuzetna, iako čitalac ostaje uskraćen eksplicitnog odgovora na ovako turoban naslov), je Alen Badju suprotstavio ‘Manifest afirmacionizma’; danas, umjesto kraja, imamo pompeznu upotrebu - vjenčanje vijeka, ili politički pregovori vijeka, kako bi spektakl bio potpun u fazi kraja istorije. Međutim, ovdje nas prevashodno interesuje zašto vodeći kritički glasovi, izdvojimo Naomi Klajn, u ovim pojavama prepoznaju kapitalističke fašiste? Očito je da su dva razloga preovlađujuća za takvu klasifikaciju: 1) užasan odnos prema Zemlji, svim njenim polako izumirujućim vrstama, flori i fauni, kao i otpor prema obliku ljudskog zajedništva (veliki Drugi), 2) naposljetku, fašistički pogled prema ljudskoj vrsti, jer, ukoliko se Zemlja percipira kao prošlost, kosmos kao budućnost, oni biraju - hladni, beživotni, otuđeni mrak, bivanje izvan prostora i vremena, kroz uništenje Bitka, u tehnokapsulama umjesto boravka na Zemlji kao jedinoj našoj kući.

Ovdje bismo onda mogli napraviti malu korekciju: naučni fašizam predvođen poznim kapitalizmom (S1) opet ideološki nameće svoju ideju futurizma. Implantirani i kroz računar povezani mozgovi, kraj jezika, govora, tijela i komunikacija kroz tehnotelepatiju, šta je to ako ne bezbitna budućnost, bunkerizovana u kosmosu ili pod zemljom. Bitak kao ono jedno i nezamjenjivo (ousia), kao ‘prisustvo’, ostvaruje se pomoću nauke (S2), koja sebe opet ostvaruje izvan Zemlje. Možemo reći i ovako: kolonizacija kosmosa, beskrajni avanturizam kapitalizma sa svojim avatarima, premeštanje povlašćenog potomstva na neku drugu planetu, sve to nalik je scenariju nekih od prvih filmova o invaziji izvanzemaljske inteligencije. Jer, ukoliko je tačno da svijet od 2030. godine više neće biti prepoznatljiv, onda se uveliko već od strane vještačke inteligencije radi na njegovoj invaziji, pošto se do kraja eksploatiše, i ostavi kao isisani prazni rudnik.

Kad je Voren Bafet, ultramilijarder koji Americi pritom plaća manji porez od svoje sekretarice, rekao kako klasna borba i dalje postoji, samo je razlika u tome što su bogati pobijedili, onda jasnije biva što se podrazumijeva pod onim kad se ukaže kako 2% moćnika u svojim rukama ima našu kolektivnu sudbinu. Ono što naprosto ostaje kao istinsko, ali pritom, da se razumijemo, negativno čudo, jeste s naše strane uprkos svemu izostajući otpor participaciji zarad viših, kolektivnih interesa. Jer, etika u prvom redu obuhvata naše sadašnje djelovanje, što bi značilo: kako sada djelujemo, od intervencija kojih se poduhvatamo, zavisi budućnost koja uvijek već nastaje. Prema tome, pitanje je: želimo li da participiramo u stvaranju budućnosti?

Mali, u stvari veliki koraci

Džej D. Vens je pobjedu Zohrana Mamdanija za gradonačelnika Njujorka ocijenio kao početak života pored ljudi iz “sasvim drukčijih kultura”. Sad, da li je moguće - republikansko-konzervativistički svesti grad Njujork na nekakav ‘organizam’ koji će upražnjavati kulturu ekstremno južnjačke desnice, one koja je, između ostalog, izvela u pozorištu atentat na Linkolna?

Naprosto, pitanje se samo od sebe formira: da li smo za stvaranje zajedničkog identiteta u razlikama, za suživot kroz prožimajuće kulture koje će olabaviti kruti Zakon (S2), ili smo, pak, za zakon čiste moći koji će propisivati koja kultura je dominantna, koje su one male i marginalizovane? Budući da samo pomoću kultura možemo da se povežemo, kao što nas se sve u jednakoj mjeri tiče stanje u ekologiji, budući da zemlja funkcioniše (recimo tako) krajnje demokratski, što znači da ne postoje privilegovana mjesta. Rečeno pozivajući se na Sloterdijka, mi smo “U istom čamcu”.

Nevjerovatno je da se Njujork može pojmiti drukčije do kao neizbrojivo mnogo hibridnih identiteta te kulturnih praksi; utoliko prije, represivna redukcija kojoj sada teže republikanci doista je sasvim suluda, ali nije zato manje nepopustljiva u svojoj zlokobnoj viziji: učiniti Njujork gradom po “kulturnoj” mjeri jednog Donalda Trampa i ljudi koji su mu najbliži.

Inauguracioni govor Džoa Bajdena, ako se sjećamo, izveo je nemali broj Afroamerikanaca i Hispanoamerikanaca na ulice gradova Amerike, kako bi plesom - izrazom svoje kulture koja ima korijen u dalekoj prošlosti, iskazali momenat istinske radosti, obzirom da se budući predsjednik obavezao da će stati na stranu onih koji su na mnogo načina socijalno ugroženi, neopravdano zanemareni i u sistemu neintegrisani. Mamdani radi isto, ali to radi krajnje konkretno: to je, dakle, gradonačelnik koji ide među građane svih religija, boja, kultura, stalno ističući da među njima postoji neraskidiva veza, već u tome što su ‘Njujorčani’, što ovdje znači oni koji o zajedničkom mjestu života treba jednako da se brinu. Iako se nekima može učiniti kako to nije velika, zapravo je ogromna stvar, naime: Mamdanijeva kampanja nije bila samo multikulturalna, multirasna, poliglotska (kako je pisalo u Gardijanu), naprotiv, i to je ono dostojno svake pohvale, on to nastavlja kao svoju politiku kao prvi čovjek grada (S1), koji tu funkciju koristi kako bi umjesto primjene moći, samu moć iskoristio u krajnje humanističke svrhe. (Doista, ponešto se o Mamdaniju da naučiti ako opet pogledamo film Trinaesti ratnik, posebno onu scenu u kojoj prvi ratnik koji prevodi Sjevernjake, na obali zatraži od Arapina da učini uslugu i nacrta zvukove, dakle, znakove, što će reći slova koja su znak/zvuk).

AI, hrišćanstvo i porodica

Kontradiktornost republikanca toliko je očigledna da upravo to može prikriti stvar (parafrazirajmo Lakana). Dakle: ukoliko se doista proklamuju za one kojima su prije svega i iznad svega ostaju na strani hrićanske vrijednosti i porodica kao osnova društva na prvom mjestu, kako onda iz te pozicije razmatraju riječi Sama Altmana koji govori da ljudi žele postati mašina, tako se osloboditi tijela i svih prirodnih determinacija? Uostalom, obzirom da se vještačka inteligencija u svom napretku više ne da pratiti, da li se možda u tome prepoznaje čista materijalizacija master-signifikanta (S1), potpuno tehnološko prošivanje (point de capition) stvari. Naprosto, nikako se AI ne može uklopiti u diskurs o hrišćanstvu i porodici, o istinskim vrijednosti spram liberalno-promiskuitetnih individualističkih sloboda, itd. Jer u neljudskoj inteligenciji koja pretenduje da postave gospodar, nijedna religija, ukoliko ćemo iskreno da govorimo, ne vidi ništa dobro, možda vidi ono što je ovako rečeno u pomenutom filmu - ‘Zlo koje ne smije da ima to ime.’ To je greška, jer onda Zlo ima moć Realnog, a upravo kroz ime ono se simbolizuje/istorizuje, i demistifikuje. Zlo kao tehno-fašizam.

( Vuk Vuković )