Vapaj postmodernog Jova: Šta dugujemo Bogu koji ćuti?

U Starom zavjetu, pravednik Jov je arhetip nezaslužene ljudske patnje. U potpunom odsustvu razloga koji bi njegovu nesreću učinili razumljivom, ostaje lišen zdravlja, imetka i djece. Njegova tragedija prevazilazi materijalne i lične gubitke i ogleda se u raskoraku između svijeta kakav bi trebalo da bude i surove zbilje koja se pred njim razotkriva. Njegov udes otvara mučna pitanja o metafizičkom uređenju: ako u osnovi svijeta leži pravda, zašto strada onaj koji nije sagriješio; ako postoji viši poredak, otkuda onda toliko haosa na zemlji; i naposljetku, ako postoji nebeski autoritet, čime objasniti njegovu poražavajuću tišinu?

Jov progovara. Umjesto da patnju prihvati dostojanstvenim ćutanjem ili je svede na sentimentalnu pouku o strpljenju, Jov ulazi u otvoreni sukob sa Tvorcem - on zahtijeva odgovore. U osnovi njegovog vapaja leži vjera u postojanje apsolutne pravde, ma koliko njena unutrašnja logika djelovala nedokučivo ljudskom umu. Jov pruža ruke ka nebu jer vjeruje da tamo postoji neko ko ih može vidjeti. Usmjeravajući svoj gnjev ka nebesima, on paradoksalno potvrđuje samu vjeru: pobuniti se protiv Boga znači još uvijek vjerovati da postoji viša instanca pred kojom pitanje pravde ima smisla.

Kada se Svevišnji napokon oglasi, traženi odgovori o skrivenoj logici patnje ostaju izvan dohvata Jovovog razuma. Odgovor koji dobija ne objašnjava zašto je ostao bez svega što je godinama sticao. Ne objašnjava ni zašto su njegova djeca morala umrijeti. Bog pred Jova iznosi veličanstvo sopstvene kreacije: stvaranje zemlje, mora, sazviježđa, zvijeri i sila koje prethode čovjeku. Glas iz vihora premješta težište sa pojedinačne ljudske sudbine na kosmičku cjelinu, obznanjujući da se smisao postojanja ne može podrediti mjerilima ljudskog poimanja.

Za savremenog čitaoca takav odgovor nosi prizvuk okrutnosti, budući da na konkretno pitanje o ljudskoj patnji Bog uzvraća predočavanjem sopstvene veličine. Ipak, unutar te razmjene krije se dimenzija koja će u kasnijim epohama postati dragocjena upravo kroz sopstveni nestanak: Jov, na koncu, dobija odgovor. Njegov vapaj nije otišao u prazno. Uprkos tome što univerzum ostaje neusklađen s njegovim željama, potvrđuje se postojanje konačnog adresanta kojem je krik upućen. Nebo se, makar na trenutak, ipak otvara. Šta se događa sa Jovom kada nebo ostane nijemo? Čovjek zadržava potrebu da pita „zašto?“, ali više nema sigurnost da postoji iko ko bi mogao odgovoriti. Nestankom te izvjesnosti počinje drama modernosti.

Jedan od upečatljivih nagovještaja tog preobražaja pojavljuje se već 1872. godine u slici Hrist u pustinji ruskog slikara Ivana Kramskoja. Tradicionalna scena iskušenja gotovo je potpuno lišena natprirodnog spektakla jer nema vidljivog Satane koji bi stajao nasuprot Sinu Božijem, kao otjelotvorenje iskušenja. Hrist sjedi među hladnim stijenama, poguren i iscrpljen, sa grčevito sklopljenim rukama, dok se drama premješta iz spoljašnjeg svijeta u svijest Nazarećanina. Kramskoj ne napušta religijski registar, ali božansku dramu premješta u prostor ljudske psihe, a iskušenje u usamljeničko kolebanje. Između biblijskog Jova, kojem se Bog naposljetku obraća iz vihora, i modernog čovjeka koji uzalud čeka isti glas, stoji Kramskojev Hrist - još uvijek unutar svijeta, ali zastrašujuće sam u njegovoj tišini.

Patnja bez nebeskog adresanta

Proces modernizacije Maks Veber je opisao pojmom „raščaravanja svijeta“, označavajući time dubinski preobražaj u kojem se kosmos preoblikuje u prostor podređen predvidivim uzrocima, racionalnim procedurama, institucijama i tehničkom znanju. U takvom poretku zvijezde gube ulogu u predskazivanju sudbine, oluje prestaju biti manifestacija božanskog gnjeva, a bolest se više ne tumači kao metafizičko iskušenje. Iako svijet postaje objašnjiviji, njegova razumljivost istovremeno stvara duboku prazninu: dok nam naučni napredak pruža odgovore na pitanje o fizičkim uzrocima grmljavine, uskraćuje nam objašnjenje zašto se udar groma sručio baš nad našom glavom.

Daleko od toga da je predmoderni čovjek obitavao u metafizičkoj bezbrižnosti - njegov je svijet bio obilježen svakodnevnom brutalnošću i neizvjesnošću. Patnja predmodernog čovjeka, koliko god bila surova, još je imala jasno mjesto unutar koherentnog simboličkog poretka: mogla je biti shvaćena kao iskušenje, kazna, žrtva, sudbina ili put ka iskupljenju.

Modernost taj jezik nije uništila, ona ga je učinila duboko nestabilnim. Ničeova objava smrti Boga nadilazi ravan banalnog ateističkog trijumfa. Ona nije pobjednički slogan čovjeka koji se konačno oslobodio religije, već dijagnoza civilizacijskog potresa. Iščezavanjem tačke prema kojoj su vijekovima gravitirali smisao i vrijednosti, potreba za njima ostaje neumanjena. Čovjek ostaje sputan starim pitanjima u poretku koji više ne garantuje postojanje odgovora. U tom ključu, smrt Boga označava situaciju u kojoj ljudsko biće nastavlja da upire pogled ka nebeskom svodu, utapajući se u potpunoj nesigurnosti oko toga obitava li tamo neko.

Upravo iz tih razloga Jov nikada nije u potpunosti iščezao iz savremene kulture, nastavljajući da obitava u njoj kroz nove umjetničke interpretacije. U pjesmi The Sire of Sorrow (Job's Sad Song) - Gospodar tuge (Jovova tužna pjesma), Džoni Mičel prevodi biblijski krik u jezik moderne autorske muzike, usmjeravajući pažnju prvenstveno na dramatični trenutak ljudske pobune. U njenom čitanju Knjige o Jovu, težište se sa utješnog epiloga pomjera na usud slomljenog pojedinca koji odbija pasivnost i sačuvano dostojanstvo ulaže u beskompromisni zahtjev za božanskim objašnjenjem sopstvenog stradalaštva. Njen Jov još zna kome govori. On još uvijek ima jasnu predstavu o svom nebeskom adresantu: uprkos provali bijesa i osjećaju potpune napuštenosti, silina njegove optužbe održava živom vertikalnu sponu između čovjeka i transcendencije. Božanska tišina i prividna nepravda, premda teške za nošenje, ipak ne ukidaju Boga kao sagovornika.

U filmu A Serious Man (Ozbiljan čovjek) braća Koen daju jednu od najintrigantnijih modernih reinkarnacija starozavjetnog mučenika kroz lik Larija Gopnika, profesora fizike iz malog grada u ruralnoj Americi čija se egzistencija raspada pod iznenadnim teretom porodičnog loma, profesionalne nesigurnosti i finansijskog bezdana. Uronjen u nagomilane nevolje bez uočljivog uzroka, Lari nosi istu iskonsku potrebu za spoznajom razloga, ali se njegova sudbina ključno razilazi od antičkog uzora. Dok biblijski pravednik na koncu prima božanski odgovor iz vihora, Larijevo hodočašće od jednog do drugog rabina donosi samo neodređene parabole i poražavajuću tišinu. Suočavanje sa egzistencijalnom krizom doseže vrhunac u završnoj sceni filma kada se na horizontu pojavljuje doslovni vihor, ali iz njega ne dopire nikakav glas. Pitanja ostaju živa, ali je sama mogućnost dobijanja odgovora naizgled iščezla.

Gorko sjeme profanog svijeta

Jovov vapaj nije nestao sa slabljenjem religijskog horizonta; samo je promijenio jezik. U savremenoj muzici jedan od njegovih najsnažnijih odjeka nalazimo kod sastava The Veils. Iako su tokom više od dvije decenije postojanja stvarali neke od najsilovitijih kompozicija alternativnog roka, ostali su uglavnom izvan mejnstrim tokova. Umjesto toga, postali su neka vrsta svete tajne popularne muzike, stekavši kultno sljedbeništvo i neobičnu naklonost filmskih vizionara. Njihov sirovi zvuk i stihovi koji neprestano osciliraju između ljepote i očaja pronašli su mjesto u filmskim svjetovima Paola Sorentina, Tima Bartona i Dejvida Linča.

Razlog te privlačnosti leži u stihovima koji pružaju otpor tematskim konstantama našeg doba, čuvajući u sebi arhetipsku ikonografiju: grijeh, vodu, krv, proročanstvo i kaznu. Ti drevni simboli, prebačeni u savremeni pejzaž novca, institucija, oligarhijske moći i društvene degradacije, dobijaju snagu kroz glas Fina Endruza, tekstopisca i frontmena benda. Endruz, koga ne bez razloga porede sa velikim pripovjedačima alternativnog roka poput Nika Kejva i Marka Lanegana, zvuči poput duhovnika koji je izgubio vjeru usred sopstvene propovijedi, ali je ipak nastavlja jer više ne zna šta bi drugo mogao učiniti. Pjesma Nux Vomica, sa istoimenog albuma benda, najpotpunije je svjedočanstvo tog stanja.

Sam naslov preuzet je od latinskog naziva za biljku strychnos nux vomica iz čijeg se sjemena dobija otrov strihnin. Prikladan naziv za pjesmu u kojoj se sama stvarnost osjeća kao opora supstanca koju je čovjek progutao i više je ne može izbaciti. Pitanje koje se postavlja u refrenu What say you, Lord? (Šta kažeš, Gospode?) postaje konstrukciono načelo pjesme. Endruz pred Boga iznosi optužbu u kojoj čitava savremena epoha postaje dokazni materijal: od zatočenih u popravnim domovima do čovjeka koji je izgubio svijest o smjeru vlastitog kretanja.

Za razliku od biblijskog pretka usmjerenog na lični udes, ovaj Jov pred nevidljivog sudiju dovodi kolektivni sunovrat vrste. Njegov krik prevazilazi privatnu dramu: pitanje više nije zašto baš ja patim? Pitanje dobija zastrašujući oblik: Šta kažeš na sve ovo? Sijaset tragedija ne pada sa neba niti čeka božansko opravdanje. One se sistemski, svakodnevno proizvode ovdje - kao direktna posljedica društvenih struktura i načina na koji smo odlučili da sazdamo sopstveni svijet.

Jov našeg vremena ne sjedi sam na zgarištu sopstvenog života. Oko njega se nalazi čitav pejzaž društvenih poraza. U stihovima se pojavljuje groteskna slika modela uspješnosti koji je postao norma današnjice: tužna supruga nasuprot visokoj profitnoj marži. Čovjek je, prema mjerilima sistema, možda uspio. Brojevi su dobri, bilans izgleda besprijekorno, ali je život iza njega razoren. Ova brutalna demonstracija razdvajanja ekonomskog uspjeha od ljudskog blagostanja prokazuje sistem u kojem patnja prestaje biti samo metafizička činjenica i dobija konkretne uzroke.

Fin Endruz ide korak dalje u redefinisanju biblijskog motiva: njegov Jov obitava unutar poretka omeđenog popravnim domovima, poslovnom dobiti, masovnim medijima, političkim moćnicima i prirodom dovedenom do samog ruba opstanka. Na raskršću između nijemog vihora braće Koen i Endruzovog pjevanja rađa se postmoderni Jov. Taj atribut ovdje ne označava čovjeka koji je prestao da vjeruje u Boga, već subjekta koji nasljeđuje raščarani svijet modernosti i zatiče ga u stanju potpune fragmentiranosti, medijske posredovanosti i podređenosti logici u kojoj se patnja pretvara u robu ili spektakl. Njegova nesreća otuda gubi jedinstvenog adresanta. U tom pluralitetu autoriteta, Bog postaje tek jedan od mogućih sagovornika, naporedo sa tržištem, medijima, institucijama i, u konačnici, samom publikom. Zato se njegov vapaj više ne može završiti pitanjem Šta kažeš, Gospode? Prije ili kasnije mora dobiti kolektivnu dimenziju i postati What say you, all? (Šta svi vi kažete?)

Krhotine svetog na tržišnoj tezgi

Sa kosmičkog plana patnja se u pjesmi premješta u društveni okvir. Egzistenciju razaraju mehanizmi osmišljeni zarad uređenja ljudskih zajednica. Apsurd leži u činjenici da poredak može funkcionisati besprijekorno, dok unutar njegovih zupčanika pojedinac sistematski propada. Užas ne dolazi sa nebeskih visina, već se svakodnevno proizvodi na zemlji. Pjesma istovremeno otvara mračnu pukotinu: mogućnost božanske ravnodušnosti. Dok se biblijski Jov rve sa nedokučivošću Tvorčevog nauma, ovdje izranja jeziva slutnja o nebesima koja vide ljudski udes, ali biraju muk.

U nastavku pjesma poprima apokaliptične razmjere. Životinje obuzima ludilo, lijek za pošasti sve je teže pronaći, a priroda prestaje postojati kao pozadina ljudske drame i direktno preuzima ulogu njene žrtve. Te se vizije naporedo čitaju kroz prizmu biblijske simbolike i kroz ogoljenu političku stvarnost. Ekološki slom nije plod božanske odmazde već izvire iz mehanizama industrijske ekstrakcije, hiperprodukcije, mahnite potrošnje i ekonomske logike koja prirodu prvo vidi kao resurs, a tek potom kao svijet u kojem živimo. Nux Vomice nije proročanstvo o nečemu što će možda doći. Fragmenti predskazane kataklizme utkani su u našu svakodnevicu. Kroz stihove protrčava bijeli konj - a u biblijskoj imaginaciji konji su glasnici nevolja. S njim dolazi neuhvatljiva prijetnja u kojoj se istovremeno preklapaju ekološka katastrofa, politička implozija, nervni raspad i fizička smrt. Apokalipsa gubi karakter jednokratnog, završnog čina i transformiše se u trajno stanje, u sam osjećaj života unutar rastakanja koji se odvija pred našim očima.

Sintagme poput Til Kingdom come (Dok ne dođe Carstvo Tvoje) u hrišćanskoj tradiciji nose obećanje konačnog spasenja, dok u Nux Vomici poprimaju ambivalentne tonove. Žudnja za dolaskom kraljevstva nebeskog prepliće se sa stravom, razotkrivajući čovjeka koji, iscrpljen nesnošljivošću postojećeg svijeta, priželjkuje njegov potpuni slom bez ikakve potrebe za znanjem o onome što slijedi. Tu pjesma prerasta gubitak vjere. Sakralni jezik opstaje i nakon urušavanja religijske sigurnosti: Gospod, Hrist, Kraljevstvo, patrijarsi i apokaliptični konj i dalje naseljavaju stihove. Fragmenti sakralnog i dalje su tu, mada više ne grade stabilan kosmološki poredak, već su rasuti kroz stvarnost obilježenu trkom za profitom, novinskim naslovima, korumpiranim državnicima, birokratijom i opštom dezintegracijom. To je ogoljena slika religije nakon raščaravanja: krhotine svetog rasute unutar profanog prostora.

Jedan od najpotresnijih trenutaka u pjesmi spaja Hristove rane sa naslovnicama desničarskog tabloida Dejli Mejla. Hristovo tijelo, nekadašnje središte civilizacijske nade u iskupljenje, zavređuje isto mjesto u simboličkom prostoru kao i senzacionalistička mašinerija masovnih medija. Patnja, koja je nekada bila predmet teologije, nije postala ništa manje stvarna, ali danas postaje sadržaj koji se konzumira uz prvu jutarnju kafu.

Katastrofa pristiže u identičnom pakovanju kao i banalnost: ratne strahote, stradanja djece, političke malverzacije, reklame, životi slavnih i vremenska prognoza naseljavaju istu digitalnu površinu. Unutar svega nekoliko minuta, savremeni posmatrač konzumira prizore nezamislive ljudske tragedije, da bi već u sljedećem pokretu prsta prešao na fotografiju obroka poznatog sportiste. Paradoks medijske hiperprodukcije ogleda se u tome što nasumična i neprekidna izloženost audiovizuelnom šumu postepeno proizvodi sljepilo. Sada vidimo sve. A upravo zato sve teže uspijevamo da vidimo bilo šta.

Ovdje postaje koristan pojam interpasivnosti, koji je razvio austrijski filozof Robert Pfaller. Ako interaktivnost podrazumijeva naše neposredno učešće, interpasivnost označava mogućnost da dio sopstvenog osjećanja, vjerovanja ili reakcije prenesemo na drugoga - na medij, publiku ili samu tehnologiju. Kao što snimljeni smijeh može da se smije umjesto gledaoca, tako i medijska mašinerija može da tuguje, negoduje i zgražava se umjesto nas. Katastrofa dobija naslov, fotografiju, emotivnu reakciju i hiljade komentara; osuda je izrečena, bijes demonstriran, saosjećanje javno potvrđeno. Sve se dogodilo, a da se od posmatrača nije nužno zahtijevalo ništa osim pogleda.

Problem savremenog Jova, međutim, više se ne iscrpljuje u božjem ćutanju, već u tome što smo stvorili čitav sistem koji neprestano govori umjesto nas. Ljudska agonija dobija svoje posredovano saosjećanje, pobuna svoj unaprijed propisani oblik, a moralna nelagoda kanal kroz koji može bezopasno da isteče. Patnja se, uz sve ostale aspekte egzistencije, podvrgava zakonima robne razmjene. Prizor nesreće generiše klik, bijes mobiliše pažnju, a strah osigurava publiku, dok se kritika sistema lako prepakuje i preprodaje onima iz čije je bune i izrasla. Unutar takve dinamike, čak se i sama svjetlost - najstarija metafora sakralnog prisustva - prizemljuje i iznosi na tržišnu tezgu. Endruz, naravno, izbjegava izlaganje alternativne političko-ekonomske vizije, nudeći umjesto toga niz sugestivnih slika koje razotkrivaju stalno pomjeranje granica tržišne logike. Zemlja, voda, vrijeme, ljudsko tijelo, intima, kulturni artefakti i politički otpor jedan za drugim postaju roba.

Politizacija patnje u Nux Vomici

Politički najdramatičniji preokret Nux Vomice je preobrazba pitanja Šta kažeš, Gospode? u obavezujuće: Šta svi vi kažete? Kada Endruz okrene pogled od neba prema nama, iz korijena se mijenja sama priroda zapitanosti. Profitne marže, masovni mediji, političke elite i devastirani ekosistem prestaju biti dekor za metafizičku tragediju. Oni u potpunosti pripadaju istorijskom i društvenom poretku - opipljivom sistemu koji su ljudi stvorili i koji svakodnevno reprodukuju.

Šekspir je mnogo prije modernih rasprava o otuđenju, kapitalu ili društvenim strukturama u tragediji Julije Cezar zavjereniku Gaju Longinu Kasiju dao rečenicu koja odzvanja neprijatno savremeno: The fault, dear Brutus, is not in our stars. But in ourselves, that we are underlings (Krivica, dragi Brute, nije u zvijezdama našim, već u nama što smo podanici). Krivica ostaje u nama, daleko izvan zvjezdanih konstelacija. U Endruzovoj promjeni adresanta krije se isti taj neugodni zahtjev: uskraćen za božanski odgovor, čovjek gubi luksuz da ga beskonačno i pasivno iščekuje. Šta svi vi kažete? više nije retoričko pitanje. Religiozni vapaj prelijeva se u politički imperativ, a odgovornost vraća se tamo gdje joj je od početka i bilo mjesto - čovjeku.

Biblijski Jov se buni s vjerom u nužnost pravde, i Endruz slijedi taj trag. Čovjek ne urla prema nebu bez razloga, već zbog zatvorenika, eksploatisanih životinja, korumpiranih vođa i sveprisutne komodifikacije. Taj vapaj neoboriv je dokaz da u nama nešto još uvijek odbija da umre.

Kami je apsurd locirao u rascjepu između ljudske žudnje za smislom i neumoljivog ćutanja svijeta. Međutim, tražiti razlog tišine u kosmosu gubi smisao dok se oglušujemo na krike onih koji nam jasno govore šta ih boli. Nijemost neba prečesto služi kao elegantan alibi za nijemost samog društva. Jov iznova postaje naš savremenik. Njegovi prijatelji nastoje ga uvjeriti da je sigurno nekako zaslužio sve što mu se dogodilo, vodeći se jednostavnom logikom: svijet je savršeno uređena cjelina, pa tvoja patnja nepogrešivo dokazuje tvoju krivicu. Jov pakt sa prividom pravednosti odlučno odbija.

Savremeno društvo izgrađuje vlastite, sofisticirane verzije Jovljevih prijatelja. Siromaštvo se prekrštava u nedostatak truda, profesionalno pregorijevanje u nesposobnost upravljanja stresom, usamljenost u deficit „rada na sebi“, a ontološka nesigurnost u manjak lične otpornosti. Brojni kritičari savremenog kapitalizma prepoznali su taj perfidni manevar: premještanjem društvenih protivrječnosti u domen privatnih neuspjeha, sam sistem potpuno isparava iz vidokruga, ostavljajući iza sebe isključivo pojedinca primoranog na vječitu samopopravku. Autor Nux Vomice gnuša se pomenutog odbrambenog mehanizma. Brojne rane izrastaju izvan dosega lične odgovornosti. Mnoge nesreće nadilaze privatnu sferu. Umjesto bavljenja čovjekom kojeg neprestano treba optimizovati, žarište problema leži u samim temeljima svijeta koji ga okružuje.

Iskupljenje bez neba

Drevnom Jovu Bog se obraća iz vihora i, bez ikakvog racionalnog objašnjenja, tim činom potvrđuje vlastito prisustvo. Lariju Gopniku suprotstavljen je vihor lišen ikakvog glasa. Endruzov vapaj odjekuje kroz nesrećne brakove, izmučene životinje, Hrista, tabloide i državne poglavare, da bi se naposljetku preusmjerio ka čovjeku koji grčevito pokušava da održi kakvu-takvu smislenu vezu sa vlastitim postojanjem. Nebo za to vrijeme obavija tišina. Ali pjesma opstaje. Preobražajem vapaja u pjesmu, stvara se novi adresant: taj adresant smo mi.

Umjetnost zapravo izrasta tamo gdje teodiceja doživljava slom. Uskraćena za moć da objasni porijeklo patnje, vrati mrtve ili ponudi konačno metafizičko razrješenje, umjetnost čuva sposobnost svjedočenja. Preobražen u pjesmu, krik gubi svojstvo privatne svojine; slušalac ga preuzima, prepoznajući sopstveni udes u tuđem glasu, čime se dvije izolovane samoće, makar na trenutak, susreću.

U tome leži jedan od rijetkih oblika iskupljenja dostupan postmodernom Jovu: umjesto iščekivanja odgovora sa visina, spasenje dolazi iz horizontalne ravni – kroz prisustvo drugog koji je čuo. Jednom kada čujemo, gubimo mogućnost da se pravimo da smo ostali gluvi. Pitanje Šta svi vi kažete? iz metafizičke ravni prerasta u direktnu političku odgovornost. Zato Nux Vomica nije pjesma u kojoj suvereno trijumfuje nihilizam. Nihilizam bi počeo onda kada bi Endruz prestao da pita. Kada više ne bi bilo važno šta mi kažemo. Kada bi bijeli konj mogao protrčati kroz svijet, životinje poludjeti, svjetlost biti prodata, a čovjek samo slegnuti ramenima. Autor Nux Vomice odbija da ravnodušno slegne ramenima. On urla. Zemaljski proizvedene nepravde ne zahtijevaju nebesku arbitražu: one imaju svoje istorijske uzroke, svoje izvršioce i svoje profitere, pa otpor prema njima mora biti podjednako zemaljski. Najdublji strah savremenog Jova jeste da je patnja ostala bez svjedoka. Ako nebo već ćuti, ljudsko prisustvo postaje posljednja instanca kojoj se vapaj može obratiti.

Od Jova do Larija Gopnika, a od Larija do Fina Endruza, pitanje je ostalo isto. Samo odgovor više ne očekujemo sa istog mjesta. Zato posljednje pitanje ostaje otvoreno: Šta svi vi kažete? Bog neće odgovoriti. Mi smo, međutim, pozvani da čujemo. Ako nebo više ne daje odgovor, tišina koja ostaje nije praznina u kojoj se gubimo, već prostor u kojem smo primorani da konačno progovorimo jedni drugima.

Uživajte u pjesmi, ako možete.

( Savo Đorojević )