Ljudi sa margine i potraga za slobodom: Tri crtice o Miodragu Bulatoviću Buletu

Ne tako davno prijatelj me upoznao da je zamoljen od urednika jedne novine ili portala da napravi rang-listu 10 najboljih romana iz okruženja. On je na svoju rang-listu uvrstio dva Bulatovićeva romana: “Crveni petao leti prema nebu” i “Heroj na magarcu”. Romani su zauzeli 9. i 10. mjesto njegove liste. Dijelim njegov ukus, uz razlikovanje u rangiranju, zato što bih ove Bulatovićeve romane uvrstio na 5. i 6. mjesto, odmah iza dva Andrićeva i dva Lalićeva romana.

Toliko o rang-listama i nužnim intelektualnim ogrešenjima koje one nose.

U Crnoj Gori je danas romanopisac Miodrag Bulatović Bule gotovo nepoznat. Pa na neki način i precrtan. Nije to veliko iznenađenje, jer se nekad desi u društvu da “sljepilo” kod čitalaca i kod književne kritike nadvlada, pa se “od drveta, ne vidi šuma” tj. ideje Miodraga Bulatovića.

A moguće - čak vrlo mogiće - da Buletu ni neke druge, vanknjiževne okolnosti nijesu išle na ruku. Misli se na političke okolnosti i uskoću koje one znaju da nose i nameću društvu kao obavezni (naredbodavni) standard ponašanja.

No i pored toga, Miodrag Bulatović Bule je naša literarna i kulturna “legitimacija” za uže i šire crnogorsko okruženje. Pa i evropsko.

Kratko. Ovakva rijetka vrsta i tip romanopisca kakav je Miodrag Bulatović Bule je duhovni dragulj jednog naroda, njegove kulture i njegova “izviiskra”.

Miodrag Bulatović Bule je veliki crnogorski, srpski, jugoslovenski, evropski... romanopisac. I odmah jedno pojašnjenje kad je riječ o njegovom nadimku - Bule. Približno u isto vrijeme Buletovog života, bio je još jedan njegov prezimenjak. Zvao se Vladimir Bulatović - Vib. Solidan književnik-satiričar, ali sa skromnijim talentom od Buletovog i orbitom do koje se vinuo.

Romani Miodraga Bulatovića ne dozvoljavaju da se jede ili zijeva dok se čitaju.

Miodrag Bulatović je rođen 1930. godine u Crnoj Gori u selu Oklade kod Bijelog Polja. Neredovno se školovao, što kod nekih stvaralaca, umjetnika je više prednost nego mana. Oni vide i stvaraju svoj svijet kao datu a ne zadatu temu koja se nameće spolja.

Bavio se i novinarstvom, što zna biti odlična ulaznica za kasniji književni rad i širi pristup razumijevanju društva.

(Novinarstvo poveže i “prevede” političke ciljeve i vizije vrha vlasti s jedne strane, i moć recepcije naroda za vizije te iste vlasti, sa druge strane. Na neki način, novinari i novinarstvo obrazuje pa i vaspitava narod kritičkim promišljenjem i prema jednima i prema drugima.)

Napomenimo i to da je Bule studirao psihologiju i književnost. Moguće da je ovaj obrazovni “miks” uz lični talenat i unutrašnju energiju koju je Bule nosio u sebi, jednim dijelom doprinio da se formira netipičan “nadpisac”.

S tim u vezi, zapazimo (crticu) da je njegov enormni temperament, dinamika, retorika, tiha egocentričnost, radoznalost, teatralnost, humor te poza uzdignute obrve... veoma slična književnom kritičaru Borislavu Mihajloviću - Mihizu. Njih dvojica su polovi jedne te iste sličnosti čije suprotnosti samo život može da stvori. Ne literatura ili kakav naporan književni i kritičarski obrazovni rad. Želi se reći, da su ova dvojica književnih velikana pisali svojim “suvim” talentima i nekonformističkim kritičkim originalnostima i opservacijama.

Jedan (Bule) je posmatrao i objašnjavao život odozdo, iz vizure naroda, a drugi (Mihiz) je društvo posmatrao odozgo iz elitističke vizure, uz distancu od vlasti.

Obojici je predmet bila prikaz i kritika vlasti koja se maskirala u razne kulturne i političke oblike i institucije.

Miodrag Bulatović Bule je pisac i tumač fantazmagorične, groteskne, smiješne, tragične, crne, apsurdne... realnosti. Ali njegova realnost nije naslikana kakvim crno-bijelim foto-aparatom. Naprotiv. Ona je koloritan pogled u razne istine i tokove entropije čovjeka, pa i društva u cjelini. Najčešće ih opisuje - da ponovim - na humorno-crn, groteskan, apsurdan i pesimistički način.

Bulatović piše o marginalnim ljudima sa dna društvene hijerarhije koji su pošli na Zapad trbuhom za kruhom. U novoj sredini brzo “vide” da nijesu za moderno društvo, ali ni za povratak u svoje tradicionalno društvo. Drugim riječima, Bulatović piše o ljudima koji su izgubili svoj identitet, a ne mogu ili ne znaju da prihvate novi identitet i prilagode se novoj realnosti i prevrednovanju.

Generalno rečeno, Bulatovićevi junaci su izgubili “civilizacijski kompas” tj. kopču sa svijetom i prema budućnosti i prema prošlosti.

Pesimistički piše o njihovom otporu modernoj socijalnoj piramidi moći i čovjekovoj “zapisanoj”, zapečaćenoj crnoj sudbini. Njihova sudbina je najviše vezana za kriminal i uspjeh u tom poslu.

Buletov pesimizam je atipičan i drugačiji od kolone drugih pisaca očaja i beznađa kakvi su na primjer Samjuel Beket ili Đakomo Leopardi. (Bulatovićev pesimizam nije toliko intelektualan, kao kod ove dvojice književnika, već je više balkanski ruralan.)

Sve rečeno izrazimo u formi usputnog zaključka: modernost (Zapad) Buletovim junacima donosi samo zlo i naopakost.

Kako bi još dublje vidjeli kolorit njegovih likova, napravimo poređenje u sljedećoj crtici sa slikarom Vojom Stanićem.

Likovi u Bulatovićevom romanu “Crveni petao leti prema nebu” i nekim drugim romanima su slični likovima sa slika Voja Stanića. Bulatovićevi likovi kao da su iskoračili, iskočili iz nekih avangardnih (nadrealnih) slika hercegnovskog čarobnjaka. A moguće i da je maestro Stanić čitao neke Bulatovićeve romane koji su uticali na njega.

Stanićeve slike (“Atelje”, “Vjetar” ili “Plaža” na primjer) pomjeraju perspektivu spajajući običnu scenu iz svakodnevnog života u Herceg Novom sa širokim fantastičnim detaljima.

Neki likovi Bulatovićrvih romana (Đuro, Mihailo, Petar ili Grdan, na primjer) takođe pomjeraju perspektivu ka otvaraju teme ljudske slobode, života i usamljenosti. Na isti način kao i slikar Vojo Stanić.

Bulatovićevi “likovi” (pijetao, vuk i drugi) su slični slikama mačke, ptice ili ribe Voja Stanića. Obojica ih opisuju tj. crtali su ih na vrhunske načine.

Bulatovićev “crveni petao” nije obična životinja. On je simbol borbe čovjeka i potrage za slobodom. Ali sa ograničenim “letačkim” moćima.

I Vojo Stanić je “crtao” slobodu. Mediteransku, dakako, posmatrajući i spoznavajući njenu važnost, univerzalnost i ljepotu kroz uski prozor svog ateljea.

(Kraj naredne subote)

( Veselin Mitko Pavlićević )