Sudbina, zavičaj i „književnost sna“ Zuvdije Hodžića na italijanskom jeziku

Četvrti dan Međunarodnog festivala književnosti zatvoren je promocijom italijanskog izdanja knjige „Neko zove” crnogorskog književnika Zuvdije Hodžića, objavljenog u izdanju italijanske izdavačke kuće Besa-Muci, u prevodu Tereze Albano.

Italijansko izdanje Hodžićevih priča predstavlja važan doprinos predstavljanju crnogorske književnosti, ali i nastavak kulturne saradnje između dvije zemlje, kazala je predstavnica Ambasade Italije Silvija Stafa. Ona je istakla da ovogodišnje učešće ima posebno značenje zbog obilježavanja 20 godina nezavisnosti Crne Gore.

Prevoditeljka Tereza Albano govorila je o radu na Hodžićevim pričama i njihovom putu do italijanskih čitalaca, posebno ističući povezanost pisca sa zavičajem, prošlošću i osjećajem pripadnosti. Za nju je upravo iskustvo udaljenosti od rodnog prostora, koje je i sama iskusila, bilo jedan od snažnijih motiva kroz koje je prepoznavala vlastito iskustvo u Hodžićevom djelu.

„Zavičaj nije samo geografsko mjesto, već glas, sjećanje i poziv koji čovjeka prati i kada je daleko“, kazala je Albano.

Govoreći o naslovu knjige, ukazala je na mogućnost da se taj poziv razumije kao glas rodnog kraja koji nastavlja da prati čovjeka bez obzira na udaljenost. Gusinje, kao prostor Hodžićevih korijena i sjećanja, u njegovim pričama prevazilazi značenje geografskog mjesta i postaje simbol veze sa sopstvenim porijeklom. Domovina tako nije nužno samo tačka na karti, već i pejzaž, riječ, miris ili osoba koja nas podsjeća na to odakle dolazimo.

O tom osjećaju pripadnosti Albano je govorila i kroz iskustvo prevođenja Hodžićevih priča, među kojima je i zbirka „Gusinjska godina“, ističući da književnost može da otvori prostor za lično prepoznavanje i onda kada čitalac ne dijeli isto životno iskustvo sa autorom.

„Prevoditi Zuvdiju Hodžića znači prevesti čitav jedan svijet u kojem se prepliću mit, istorija i lična sudbina. Njegov jezik je jednostavan, a istovremeno izuzetno slojevit — svaka riječ u sebi nosi odjek tradicije i osjećanje duboke privrženosti ljudima s ruba. Za mene je rad na ovoj knjizi bio poput ponovnog otkrivanja sopstvenih korijena kroz tuđu priču“, istakla je Albano tokom izlaganja.

Izdavač Livio Muci govorio je o svom dugogodišnjem prijateljstvu sa Hodžićem i njegovom književnom stvaralaštvu.

„Odnos i veza sa Zuvdijom su slojeviti. Na književnom planu mislim da je njegov opus najvažniji među živim piscima koje sam objavio. To je književnost koja se ne priklanja tekućim konvencijama i govori o stvarima koje su trajne — o ljudskoj psihologiji, snovima i mašti koja nema granica“, kazao je Muci.

Hodžićevo stvaralaštvo opisao je kao „književnost sna“, u kojoj se stvarnost, često obilježena teškoćama i kontrastima, susreće sa prostorom neograničene mašte. Prema njegovim riječima, autor ne zaobilazi složene životne situacije, marginalizaciju i sudbine ljudi sa rubnih prostora, već upravo kroz njih otvara mogućnost nade i zajedničkog života.

Muci je podsjetio i na njihov prvi susret prije mnogo godina na Univerzitetu u Bariju, kada je Hodžić svojim pričama privukao pažnju prisutnih.

„On je imao poseban dar da priča priče kojima su ljudi bili očarani. Njegove priče su uvijek iznenađujuće i često drugačije od onoga što očekujemo. Ako to nije književnost, onda književnost više nije ništa“, kazao je Muci.

Istakao je da Hodžićeva književnost, uprkos tome što se bavi teškim iskustvima i životnim kontrastima, uvijek pronalazi put prema nadi. Njegovi likovi i njihove sudbine ne nude jednostavna rješenja, ali otvaraju mogućnost prevazilaženja podjela i pronalaska smisla u mašti i međusobnom razumijevanju.

Govoreći o posebnosti Hodžićevog izraza, Muci je ukazao i na njegovu sposobnost da sa malo riječi prenese složene ideje i osjećanja. Kao primjer izdvojena je rečenica iz priče „Povratak”: „Među svojima je, srećan je.”

U toj jednostavnoj formulaciji, kako je istaknuto tokom razgovora, sadržana je duboka ideja pripadnosti — sreća ne mora biti osvajanje nečeg novog, već povratak onome što čovjek prepoznaje kao svoje. Muci je upravo u toj sažetosti prepoznao jedno od važnih obilježja Hodžićevog pisanja, koje bez suvišnih objašnjenja uspijeva da otvori prostor za šira značenja.

Promocija italijanskog izdanja knjige „Neko zove“ tako je otvorila pitanja zavičaja, sjećanja i pripadnosti, ali i pokazala kako književnost ukorijenjena u iskustvu jednog kraja može da pronađe put do čitalaca u drugoj kulturi. Kroz prevod i izdavačku saradnju, Hodžićeve priče nastavljaju da povezuju Crnu Goru i Italiju, potvrđujući da iskustva udaljenosti, traganja za domom i potrebe za razumijevanjem prevazilaze jezičke i geografske granice.

( David Todorović )